Velika povijest u sjeni nove sistematizacije

Povijest Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, atipično ugrađenog u ulični niz Županijske ulice, ujedno je povijest političkih i financijskih kriza, čija se prepoznatljivost od samih početaka i u najnesretnijim okolnostima izgrađivala na ansamblu, na što me često podsjete iznimno važni kazališni prisjeti Ljubomira Stanojevića kontinuirano objavljivani na mrežnoj stranici kazališta. Mozaik značenja i repertoarnih dosega najvećeg slavonskog kazališta nije samo u činjenici da je riječ o jednoj od najstarijih kazališnih zgrada u Hrvatskoj. Nešto je i u dugačkoj povijesti zgrade koja je prolazila silne preinake. Ansambl je selio od Varaždina, Splita do Subotice, mijenjale su se države i sustavi, prijetili su i požari, događala su se nemilosrdna uništenja u ratu, devastacije građe. Loši i zbilja sjajni dani činili su i još uvijek čine zgradu, koja je u velikoj mjeri neadekvatna od početka, pa tako i njezine ljude, iznimno otpornima na sve nedaće pred njima.

U HNK u Osijeku zajednicu, kolektiv, ansambl zamjenjuju restrukturiranje, racionalizacija, optimizacija / Izvor Wikimedia

Baveći se poviješću Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku nerijetko mi se činilo začudnim da danas, u vremenu mira i obećavanoga napretka, to isto kazalište posljednjih desetak godina prolazi permanentnu financijsku i umjetničku krizu. Tijekom intendanture Božidara Šnajdera kazalištu je 2017. godine odobren novac iz Europske unije za cjelovitu obnovu zgrade kao spomenika nulte kategorije koji bi pokrio 85  % troškova. Razlozi zašto tijekom njegova, te kasnijih mandata Dražene Vrselja i Vladimira Hama, obnova nikad nije zaživjela dvojake su prirode. S jedne strane bila je riječ o nemogućnosti samostalnog zatvaranja ostatka financijske konstrukcije od 15 %, a s druge o nemogućnosti pronalaženja alternativnog prostora za rad opernog i dramskog ansambla tijekom trajanja obnove.

Situaciju je 2022. godine dodatno zakomplicirala odluka da Grad Osijek bude jedini osnivač samog kazališta, a to je otežalo ionako kompliciranu financijsku konstrukciju ustanove, koja će ove godine doživjeti kulminaciju s odlukom da se racionalizira poslovanje te otpusti dio djelatnika, točnije njih šesnaest. Ukratko, planirani budžet za godišnju produkciju srezan je sa šest na pet milijuna eura, a komunikacija između Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi i Grada nije uvijek bila glatka te je stoga 21. svibnja ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku organiziran prosvjed za koji se moglo saznati iz zagrebačkih, a ne lokalnih medija. Glavni tajnik Sindikata Domagoj Rebić istaknuo je kako će se Sindikat koristiti svim pravnim sredstvima da maksimalno zaštiti prava svojih članova: „Želimo urazumiti Upravu i ukazati na pogrešan pristup reorganizaciji koja se prelama preko leđa onih s najnižim primanjima.“ Intendant Vladimir Ham, koji nije prisustvovao prosvjedu, za HINA-u je izjavio kako je u proteklih pet godina plaća zaposlenih u HNK porasla 77 % te da se nijedan resor ne može pohvaliti takvim brojkama. Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, koja je bila na otvorenju Panonskoga sajma knjige u Osijeku izjavila je kako „treba zaštititi umjetničke kapacitete“ te da postoji potreba za zapošljavanjem.

Novom sistematizacijom radnih mjesta u kazalište se uveo i novi leksik. Zajednicu, kolektiv, ansambl zamjenjuju restrukturiranje, racionalizacija, optimizacija. Razlozi zašto odluke poput ovih izazivaju takav zazor u umjetničkom miljeu mnogo su dublji od ekonomske računice. Kazalište ne može biti profitabilno, a otpuštanje tehničkog i administrativnog osoblja poput čistačica, vatrogasaca, propagande ne označava nedostatak potrebe za njima, upravo suprotno, te nas odvodi na sklisku padinu gdje je svako novo zapošljavanje, umjetničko ili tehničko, trajni problem.

Pritom je važno istaknuti kao osječka Drama trenutačno ima sedamnaest zaposlenih glumaca, što HNK administrativno već vodi na rub funkcioniranja gradskog, a kamoli nacionalnog kazališta. Jedno je od rijetkih nacionalnih kazališta koje primjerice nema stalnog zaposlenog dramaturga, a ravnatelj drame redovito se bira unutar kuće. A opet, nešto se i dobrih stvari dogodilo unutar hrvatskih nacionalnih kazališta poput projekta K-HNK, koji je spomenula i ministrica Obuljen-Koržinek, osvrćući se na stanje krize u Osijeku. Svijet se kotrlja, ide brzo, i baš mu zato treba malo usporavanja. Velika povijest, živa riječ, živi čovjek na sceni, i nešto bolje razumijevanje Grada i njegovih radnika u kulturi.