Trajnost dubokih veza Poljaka i Hrvata

Poštovane gospođe, cijenjena gospodo,

osobita mi je čast pozdraviti vas uime Matice hrvatske, najstarije hrvatske kulturne institucije koja već gotovo dva stoljeća djeluje, stvara i promiče hrvatsku kulturnu baštinu, brine se o hrvatskom jeziku i književnosti, njeguje, učvršćuje i razvija svijest o nacionalnom identitetu hrvatskoga naroda. Drago nam je što smo i mi, Matica hrvatska, jedan od pokrovitelja izložbe Hrvatska kultura u Krakovu, koju je svojim marom i znanjem priredio profesor Maciej Czerwiński, naš dragi prijatelj i čest gost na različitim književnim, znanstvenim i kulturnim manifestacijama u našoj zemlji, autor zapaženih i iznimno vrijednih i nagrađenih knjiga koje je objavio u Hrvatskoj i Poljskoj.

Potpredsjednik Matice hrvatske Božidar Petrač / Izvor MVEP

Brojni su dokazi o drevnim poljsko-hrvatskim kulturnim vezama, što, očito, pokazuje i ova izložba. Prvi podaci potječu iz XV. stoljeća u vrijeme vladavine dinastije Jagelovića u Srednjoj Europi, koja će, zahvaljujući preuzimanju ugarskoga prijestolja, vladati i Hrvatskom. Studenti iz hrvatskih zemalja počeli su pristizati u Krakov još 1413, a prvi humanisti pojavili su se 80-ih godina XV. stoljeća, stigavši u Poljsku preko Ugarske ili Italije. Neki od njih, poput Antuna Vrančića, objavili su Krakovu svoja djela. Drugi su imali veliku ulogu u jačanju diplomatskih odnosa između Poljske plemićke republike i Austro-Ugarske, što je bilo posebno važno u obrambenim djelovanjima protiv Turaka. Pjesnik Kochanowski u svome spjevu spominje „borbene Hrvate“, dok Hrvati Vinko Pribojević, Mavro Orbini i Ivan Lučić ističu svoju naklonost prema Poljacima, veličajući njihovu hrabrost, blagost i pobožnost. U XVII. stoljeću, u doba „ostatka ostataka“ Hrvatskoga Kraljevstva, polonofilstvo je procvjetalo u hrvatskoj dubrovačkoj književnosti, posebice u Gundulićevu epu Osman, koji slavi pobjedu Poljaka nad Turcima u Bitki kod Hoćima. A ovdje vidimo i dva primjerka prijepisa rukopisa njegova Osmana.

Što se XIX. stoljeća tiče, veliku ulogu u promicanju poljske kulture u Hrvata odigrat će i naša institucija, Matica hrvatska, neumorno objavljujući prijevode Mickiewiczevih djela na hrvatski jezik. Nakon potresa koji je pogodio Zagreb 1881. Krakov uzvraća knjigom Krakov Zagrebu, želeći tako izraziti svoju empatiju prema razrušenoj hrvatskoj prijestolnici. Jača i prijevodna recepcija poljske literature zahvaljujući polonofilima Franji Markoviću, Šenoi i Tomiću.

Na razmeđu XIX. i XX. stoljeća suradnja postaje još jačom s jedne strane zahvaljujući profesorima Zdziechowskom i Grabowskom s Krakovskoga sveučilišta, s druge prevoditeljima poljske književnosti na hrvatski jezik – Isi Velikanoviću, Musulinu, kritičaru Branku Vodniku, a kasnije osobito Juliju Benešiću.

Tko sve od Hrvata nije studirao u Krakovu, tko sve nije boravio u Krakovu, ostavivši iza sebe vrlo žive tragove u sjećanjima, memoarima i dnevnicima i živa svjedočanstva o vrijednostima poljske književnosti i kulture sve do naših dana. Osobno sam imao čast biti lektorom hrvatskoga jezika na Jagelonskom sveučilištu, sudjelovati na međunarodnome skupu 2012, upriličenom o 20. obljetnici međunarodnoga priznanja naše zemlje koji je održan upravo ovdje na Jagelonskom sveučilištu, o poljsko-hrvatskim književnim i kulturnim vezama.

Ova izložba bjelodano svjedoči o trajnosti dubokih veza Poljaka i Hrvata na mnogim područjima, a danas, u jeku opće nesigurnosti i ratova, dijelom smo iste zajednice europskih naroda u okvirima Europske unije i dijelimo iste vrijednosti, međusobno se obogaćujući svojim različitostima. Ovaj kulturni događaj u mnogočemu svjedoči o našim uzajamnim vezama u prošlosti i obvezuje nas da i danas i u budućnosti nastavimo živjeti kako naše zajedničke vrijednosti tako i naše posebnosti. Hvala vam na pozornosti.