Trajna težnja za preobrazbom svijeta

Ogranak Matice hrvatske u Splitu u suradnji sa Splitsko-dalmatinskom županijom raspisao je prošle godine natječaj za poeziju zavičajnog sadržaja. Pred nama je zbirka afirmirane hrvatske književnice Danice Bartulović koja je dobila nagradu. Prosudbeno vijeće koje je dodijelilo nagradu činili su: Lucijana Armanda Šundov, Anđela Bosančić, Ivana Dizdar, Ivan Pažanin i Snježana Šetka.

Uvodnik su napisale Ivana Dizdar i Lucijana Armanda Šundov. Naglasile su kako su se pri dodjeli nagrade rukovodile književno-estetskim i zavičajnim vrijednostima, prema studiji Zavičajnost u hrvatskoj dječjoj književnosti znanstvenice Sanje Vrcić Matajić. Po njoj, pojam „književne zavičajnosti temelji se na teoriji zavičajnog, nacionalnog i kulturnog identiteta zasnovanog na jeziku, prostoru, povijesti i kulturi“.

Izd. Ogranak MH u Splitu, 2025.

Drugi znanstvenik na kojeg se pozivaju jest Ivan Bošković iz Splita koji naglašava da je „zavičajna tematika iskazana tipičnim govorom, narječjem, stilom pisanja, uporabom riječi, izraza i imena koja su česta u nekom kraju, povijesnim činjenicama i slično“.

Dva su autora zadovoljila ove uvjete: Nikša Krpetić sa zbirkom Od knezi za me, Tomislava do Franje i Danica Bartulović sa zbirkom Vridilo je na svit doći. Danica je osvojila prvo mjesto, a Nikša drugo.

Zbirka Vridilo je na svit doći pisana je ikavicom iz zaleđa Dalmacije gdje je pjesnikinja rođena. Ugrađujući stihove u korpus hrvatskog književnog jezika vrlo je uspješno interpolirala riječi iz zavičajnog idioma, grafički ih izdvajajući kurzivom.

Autorice uvodnika s pravom podsjećaju kako je poetika Danice Bartulović pod utjecajem Petra Gudelja, jer je kod nje kao i kod njega „krš sakraliziran i mitologiziran“. Tu su stijene iz kojih „curi med u koji se upisuje povijest, tu vile zadajaju djecu koja će izrasti u stasite junake i šestne djevojke, kupaju se u jami, tu čovjek živi u harmoniji s prirodom, slušajući zemlju kako diše“.

Autorica je svojim poetskim narativom oblikovala svijet ženskim očima. Njezine dominantne teme imaju „ženske naočale“ – npr. to naročito dolazi do izražaja u temama vjenčanja i rađanja djece, zatim u temama koje se tiču seoskih radova, međuljudskih odnosa, davanja mudrih savjeta. Naslijeđena narodna mudrost bogatstvo je kolektivne memorije koju je Danica naslijedila od predaka. Autorice ističu pjesmu koju ističem i ja jer je znakovita za Daničin svjetonazor i odanost zavičaju:

             Zajubit se. Gnjizdo sviti.

                 Sniti jaja. Tiće odraniti.

                 Vridilo je na svit doći.

Potrebno je istaknuti u prikazu kako je zbirka nastala u sklopu proslave 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva. Danica Bartulović uspjela se osloboditi pretjerane vezanosti za zavičajnu memoriju, nije prenaglašavala sadržaje te memorije i odlazila u etnografsku deskripciju. Uspjela je spojiti zavičajnu empatiju s domoljubljem, a neotradicionalističku matricu s visokim umjetničkim književnim dosegom. Na taj način tradicija, zavičajnost i domovina istaknute su kao najviše vrijednosti, ali, što je najbitnije, kao identitetska uporišta. Pri tome mislim i na rimokatoličku vjeru koja je oblikovala svjetonazor Hrvata Dalmatinske zagore i odredila njihovu povijesti i sve odrednice njihova individualnog i kolektivnog života.

Vrijednost ove nagrađene zbirke potvrđuje i činjenica što je predgovor napisala poznata znanstvenica i predsjednica DHK Hrvojka Mihanović-Salopek. Ona s pravom uočava da u poeziji Danice Bartulović pronalazimo i „puno motiva koji nose autoričina deskriptivna opažanja krajolika i biljno-životinjskog svijeta“.

Danica Bartulović ne bježi ni od egzistencijalne tematike. Štoviše, socijalno je osjetljiva. Pjesnički snažno reagira na „izokrenutost vanjskog svijeta… i njegovu gluhost za ljepote prirode kao božanske emanacije“. Kategorijama lijepog i dobrog ona suprotstavlja prevladavajuće područje amoralnosti, agresije i devijantnih pojava, a „te sile u njezinu biću izazivaju strah, otpor, gnušanje i osjećaj potpunog nepripadanja takvom okruženju zbilje“.

Složio bih se s Hrvojkom Mihanović-Salopek kako poezija Danice Bartulović „nosi svoju trajnu težnju za preobrazbom svijeta u kojem bi nadvladali ideali dobrog i lijepog. U tim težnjama ona se služi kršćanskom inspiracijom, a uzor joj je Kristov život i Njegova Golgota.“

Danica knjigu završava vedrom ljubavnom pjesmom, kako i dolikuje kršćanskom svjetonazoru, naslova Kosovac i kosovice. Doista, vridilo je i dodijeliti prvu nagradu ovoj zbirci.