Teška pitanja opstojnosti

Postoje tako trenuci u životu kad se ništa ne događa. Svijet živi u svojem trajanju i čini se prikladnim, samosvojnim, a onda iznova pronađena imaginacija pokreće novo, drugačije trajanje koje se manifestira u domeni poetskog i tako se zbiva život koji dominira životom. U vrlo živoj imaginaciji otkrivaju se sjećanja koja se spajaju s novom duhovnom silinom koja prihvaća metamorfoze svijeta i potom se opseg duhovnosti produbljuje u nova čitanja, u stvarni početak konkretiziran promišljanjem imanentnog govora riječi: „Takvo subotnje, tiho, sivo, plavo, zimsko, hladno, riblje, oblačno, vlažno, pospano jutro... ‘Sretni dani’ – zatvoreni, / pa idemo dalje... / i zapravo je zapanjujuće kako uspijevamo ići u jednom redu / u tako uskim nizozemskim ulicama“ (Sretni dani, 3. 12. 22).

Izd. DHK, Zagreb, 2026.

Autorica ovog novog čitanja, odnosno knjige Čuo sam da si u Nizozemskoj progovara o svojoj izbjegličkoj stvarnosti. U dvojezičnoj knjizi pjesama ukrajinsko-hrvatskim (prijevod potpisuju Daria Lysenko i Jurij Lysenko) ukomponiran je autoričin tekst Ovo nije predgovor, koji otkriva zašto su pjesme „datirane i kronološki povezane“, što govori o osobnim životnim turbulencijama u vrijeme „velikog rata Rusije protiv Ukrajine“, rata koji još uvijek traje. Daria Lysenko s pravom je svoje izbjegličke pjesme nazvala „poetskim dnevnikom“. Knjiga pjesama Čuo sam da si u Nizozemskoj ima specifična poglavlja kojima dominiraju godine: 2022, 2023, 2024, 2025.

Taj kronološki osmišljen put pjesama kazuje o trajanju ratnih zbivanja („Zračni alarm! / – Prekid uzbune/ – Zračni alarm! / – Prekid uzbune“) u kojima se osobnost autorice guši u tjeskobi, u žudnji za mirom koji pjesnikinja ne uspijeva osjetiti: „Mala mrlja pare od mog daha ostaje u staklu - / stojim preblizu prozora, / tik uz potpuni mir, / ali ga ne uspijevam osjetiti“ (17. 11. 22).

Boravak u Nizozemskoj zrcali jedno drugo pamćenje u stihovanom kontrapunktu u kojem se pamti Drugi svjetski rat i Rusko-ukrajinski rat „koji sve više blijedi / u nizozemskoj stvarnosti“ (Nizozemska). Lirske crtice koje pjesnikinja naziva „poetskim dnevnikom“ promiču ukrajinsku stvarnost koja se uz osvjedočeni ironijski odmak pretvara u Dobronamjerni monolog: „Ti si iz Ukrajine, / i moj otac je bio iz Ukrajine, / kako je dobro / kako je dobro / ah, kako je vraški dobro / da nisam tamo“ (31. 3. 24). Taj se ironijski odmak naglašeno ponavlja u izbjegličkim reminiscencijama u kojima se žal za domom rastvara u simboličnoj lirskoj sintagmi: „Dobro je ako si slučajno ispao pjesnik / u pauzama između stvarnosti, / koje nitko od nas htio nije“ (11. 4. 24). U knjizi pjesama Čuo sam da si u Nizozemskoj, u osebujnom tekstu Šutjeti o ratu, pjesnikinja Monika Herceg donosi razmišljanja o ratu koji se prati iz daljine, ali on nije daleko. Prihvaćajući „nova pamćenja“, ona citira autoricu Dariju Lysenko: „Svake godine ukrajinskih zastava u Haagu ima manje i manje, / rat postaje svakodnevica, / kao kronična bolest / koja ne smeta previše / poput koljena koja bole pred kišu“.

U pjesmi Biti nova (u drugoj zemlji...) Daria Lysenko promiče osjećaj nesigurnosti, teret bivanja u izbjegličkoj atmosferi, osmišljen u stihu: „Između ostalog namjeravate valjda otići kući?“ Naracija lirskog kazivanja izriče bolnu temu neizvjesnosti, kroničan osjećaj besperspektivnosti i lažnu sintagmu zajedništva: „Kad se skupimo zajedno / svatko od nas glumi samog sebe prije rata, / a onda se slikamo širokih osmijeha“ (Prijatelji, 20. 5. 24).

Knjiga pjesama Čuo sam da si u Nizozemskoj otvara teška pitanja opstojnosti u kojoj se gubi osobnost, a iluzije polako nestaju u varljivoj svakodnevici: „I samo Nizozemci misle da sve / još uvijek / ostaje statično i nepromijenjeno, / da sve i svih još je moguće vratiti / da i vrijeme još je moguće vratiti / i sve će postati tako / kako je bilo / PRIJE“ (Travke kotrljavke, 23. 9. 24).