Starost je poetsko razdoblje života, ne samo vrijeme propadanja

Maylis Besserie suvremena je francuska spisateljica i producentica dokumentarnog programa na francuskom radiju France Culture. Njezin prvi roman Treća dob objavljen 2020. godine ovjenčan je Nagradom Goncourt. Taj prvi dio njezine „irske“ trilogije posvećene životima poznatih irskih umjetnika priča je o posljednjim danima Samuela Becketta, dok je roman Les Amours Dispersees (Raspršene ljubavi) posvećen W. B. Yeatsu, a La Nourrice de Francis Bacon (Dadilja Francisa Bacona) slikaru Francisu Baconu. S Maylis Besserie za Vijenac smo razgovarali tijekom njezina boravka u Hrvatskoj, gdje je bila predsjednica žirija pri dodjeli hrvatskog izbora Nagrade Goncourt.

Snimio Marco Destefanis / ipa-agency.net / PIXSELL

Izd. Leykam International,
Zagreb, 2025. / Prevela Mirna Sindičić Sabljo

Kako ste pronašli inspiraciju za teme kojima se bavite u „irskoj“ trilogiji?

Samuel Beckett bio je prvi korak. Zbog svoje povezanosti s Irskom još od djetinjstva znala sam da postoje brojni nesporazumi oko njegova identiteta, mnoge stvari koje su se smatrale beckettovskima, pomislila sam da bih mogla pronaći način da pišem o Beckettu i istodobno mu vratim njegovu irskost. Kada sam završila s Beckettom, pojavile su se priče o Yeatsu i Baconu.

Kako je Beckettova bilingvalnost utjecala na njegovo stvaralaštvo?

Rekla bih da je jezik glavni lik romana Treća dob jer je upravo jezik način na koji Beckett postaje pisac kakav je oduvijek trebao biti. Kočila ga je neka vrsta osobne inhibicije jer je pripadao kulturi velikih pisaca, prije njega bio je James Joyce, a Joyce je u Irskoj toliko značajna pojava da je nakon njega bilo iznimno teško postati pisac. Tako je Beckett dugo vremena bio pisac koji zapravo ne piše. Kada je odlučio pisati na francuskom, pronašao je slobodu kakvu nije imao u vlastitom jeziku.

Roman se bavi temama koje se često izbjegavaju: starost, smrt, prolaznost, izoliranost. Pomaže li književnost u osvješćivanju i suosjećanju?

Svakako, književnost može biti vrlo utješna, može pružiti društvo. Beckett je cijelog života pisao o tim temama – o ludilu, starosti, invaliditetu, bolesti, strahu od smrti i iščekivanju smrti. To su uvijek bile njegove teme. Zato za njega, kao pisca, boravak u domu za starije osobe nije bio nešto posebno strašno jer je imao nešto drugo: njegov unutarnji svijet nevjerojatno je bogat.

Njegov unutarnji svijet prikazali ste bogatim, ali koliko je izazovno bilo pretočiti to u tekst?

Prije svega, riječ je o empatiji. Morate zaista zamisliti kako je to biti star čovjek u starom tijelu nakon što ste nekoć bili snažan, otporan čovjek, dobitnik Nobelove nagrade, izvanredan pisac, ragbijaš i igrač kriketa. Toliko je toga učinio svojim tijelom i svojim umom, a onda se u jednom trenutku nađete zarobljeni u tijelu koje više ne funkcionira onako kako biste željeli. Ipak, istodobno još uvijek imate mnogo toga za napraviti jer ste pisac. Još uvijek možete stvarati. To je moć književnosti. O tome sam željela pisati, o starosti kao o poetskom razdoblju života, ne samo kao o vremenu propadanja, nego i kao o vremenu posebne osjetljivosti, iskustva i sjećanja.

Jeste li pišući imali na umu nešto što vam je bilo posebno važno prenijeti čitateljima?

Mislim da sam jednostavno željela približiti ljudima Becketta kakvog sam zavoljela. Ne samo Becketta kao velikog pisca, nego Becketta kao čovjeka – dirljivog,  vrlo složenog čovjeka. U Francuskoj je Beckett nacionalno blago. Kada sam objavila ovu knjigu, reakcije su često bile: „Kako se usuđuješ dati glas Beckettu?“ U Irskoj je bilo sasvim drukčije. Ondje su govorili: „Napisala si knjigu o Samu.“ Kao da govore o susjedu, tako blisko i prirodno. Između te dvije krajnosti željela sam stvoriti intimnog Becketta – čovjeka koji je složen. Postoji nešto u svijetu čemu se Beckett nije mogao potpuno prilagoditi, i taj jaz između njega i svijeta zapravo je metafora umjetnosti.

Je li Beckett u jeziku pronalazio autonomiju i slobodu?

Da, jer Beckett se zapravo nikada nije uklapao u svijet, uvijek je na neki način bio autsajder. Cijelog života vodio je neku vrstu rovovske borbe sa svijetom. To je djelomično ono što mu je pomoglo da bude kreativan. Ali to je također ono zbog čega je patio, zbog čega je donosio neobične odluke i zbog čega je osjećao empatiju prema ljudima koji se ne uklapaju u norme koje društvo očekuje – prema beskućnicima, starim ljudima, osobama s invaliditetom, ljudima koji drugima možda djeluju čudno ili ludo. U njima je uvijek vidio filozofsku i poetsku dimenziju, vidio je njihovu ljepotu. To je nešto što sam željela prenijeti – tu vrstu čovječnosti koja uvijek ostaje prisutna.

Kako gledate na trajnu potrebu za pričama?

Mislim da bi život bez fikcije bio gotovo nepodnošljiv. Potrebno nam je nešto više od običnog svakodnevnog života. Književnost nam pomaže nositi se sa stvarima i pronaći izlaz iz teških situacija. U svim velikim knjigama nalazi se priča o čovječanstvu. Autori nude snažnu viziju svijeta sa svim njegovim manama i svim njegovim ljepotama. A to iskustvo pomaže nam da se vratimo vlastitim privatnim sukobima s više razumijevanja.

Što nam pruža poetičnost, što oslobađa unutar nas?

Poezija nam daje glazbu, to je neka vrsta životnoga impulsa, nešto vitalno, poput dobre glazbe ili otkucaja srca. Vraća nam osjećaje koji su na neki način iskonski i puni života. Biti dirnut, biti ganut, osjetiti nešto duboko – to je snaga poezije.

Što mislite, kada bi Beckett mogao pročitati vaš roman, kako bi reagirao?

Nadam se da bi se smijao. Nisam željela od njega napraviti savršen lik, željela sam da ostane ljudsko biće. Koliko god velik pisac bio, njegova veličina proizlazi upravo iz toga što je pisao o ljudima, njihovoj ranjivosti, starenju, usamljenosti, čekanju, neuspjehu. I upravo zato je ostao tako važan.