Sile prirode, sile mehanike

O nezavisnoj se sceni u Osijeku uglavnom pisalo sporadično zahvaljujući ne samo pojedinačnom, kritičarskom entuzijazmu, nego i neprofitnim medijima koji su otvarali prostor za rubno, manje vidljivo. Sama scena, obilježena kontradiktornošću, s akterima je dolazila i odlazila, pokretala i gasila inicijative, tražila svoje mjesto unutar većih kulturnih događaja. Proscenij, inicijativa Kazališne družine Susret, Umjetničke organizacije Luika i Udruge Malo drama, malo art, okuplja trenutačne aktere osječke nezavisne scene. Prošle su godine u mjesnoj zajednici na Vijencu Ivana Meštrovića organizirali prvi festival predstavivši filmske i kazališne produkcije. Ono što se ove godine promijenilo jest isključiva orijentiranost na izvedbene umjetnosti, ali i poigravanje prostorom koji više nije fiksiran na kvart i crnu kutiju, nego se razvukao preko čitavog grada. Festival je otvoren Kvadratom kazališta, potragom za izgubljenim blagom u vidu nekadašnjih izvedbenih prostora. Kvadrat kazališta dio je šireg projekta Teatra to go pod nazivom Klap Klap koji se pokazao i u sklopu Proscenija kao važna inicijativa koja kontinuirano širi društveno znanje. Vrhunci su očekivano bile premijere: Sabiranje života i Display bar 2.0.

Display bar 2.0 zahvaljujući Martini Terzić i Juri Ruži pitko spaja više izraza / Snimila Kaya Obrol-Pedišić

Autorska slojevitost kojom se poigravaju glumci Gabrijela Redžić i Domagoj Pintarić čini bager
toplom puževom kućicom / Snimio Goran Guksić

Diplomski ispit Gabrijele Redžić i Domagoja Pintarića, nastao kao koprodukcija Luike, Susreta i Udruge Malo drama, malo art, naslanja se na trajnu preokupaciju njihove mentorice Tamare Kučinović – odnos živog i neživog, borbu dvaju naoko suprotstavljenih principa i njihovo pretakanje, ali i stalnu potragu za međusobnim pomirenjem. Ipak, taj specifičan senzibilitet nipošto ne preuzima radove kojima je Tamara Kučinović mentorica. Na livadi ispred zgrade kiparstva osječke Akademije, u suton, s pogledom na KBC Osijek, poput naznaka horor filma gledamo neobičan susret žene i bagera, sile prirode i sile mehanike. Izvođačica leži u krugu kao da gledamo prve kadrove serije Roswell, šulja joj se bager pokušavajući animirati mrtvo tijelo. Tijelo je živo samo kad ga animator u vidu bagera miče. Ona se diže i pada, ruke mrtvački vise, noge se čvrsto drže uz planirnu korpu. Koliko je ta sekvenca obilježena ženskom pasivnošću, toliko će ona koja slijedi biti borbena, ali i otvorena zafrkanciji. Bacanje grumena zemlje zamijenit će igra lovice, ali i aluzija na sizifovski posao.

Autorska slojevitost kojom se poigravaju glumci Gabrijela Redžić i Domagoj Pintarić, kao i mentori Tamara Kučinović te Goran Guksić, čini bager toplom puževom kućicom u kojoj se može odrijemati, mjestom s čijeg se vrha vidi cijeli svijet, ali i začudno poetičnim i ironičnim strojem. Mnogi su me dijelovi izvedbe u kojima ima i ponešto akrobatskih vještina podsjetili na radost i zafrkanciju kojom umjetničkom klizanju pristupa olimpijka Alysa Liu, na vjeru u sebe i svoje tijelo, ali i na mogućnost da se suprotstavljeni principi isprepletu i povežu u prijemčiv heterogen izraz. Izvedbe poput Sabiranja života potencijalni su festivalski biseri, no do nešto povoljnijih produkcijskih okolnosti, treba uživati u umjetničkoj snazi i slobodi unutar studentskog rada Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Nešto drukčiji izvedbeni izraz pod otvorenim krovištem kafića Trica, na rubu dramskog, plesnog i lutkarskog, odvodi nas u svijet banalnosti manipulacije. U algoritme koji nam hrane feed, u našu sveopću pasivnost da se tome odupremo. Display bar 2.0 u produkciji umjetničke organizacije Poligon nastavak je autorskog promišljanja Martine Terzić i Jure Ruže, naslonjen na prethodnicu Display Bar (Eurijala, 2024), ali i Ružin diplomski rad Morphin, također predstavljen na Eurijali. Vidljiv je nastavak provodne niti da se i u ovoj izvedbi dramaturški izjednače neverbalnost i verbalnost, pokret, animacija dijelova tijela, te igra rekvizitima, poput zelenog stola njemačkog koreografa Kurta Joossa iz 1933. Kontrolirani kaos svakodnevice pretače se u dosadu zatvorenosti u vlastitom mobitelu, zafrkanciju sa self-helpom, botoksom i stalnom opsjednutošću mjerenjem, traženjem civilizacije koja je tu ispred nas ili na internetu jednako pasivna ili agresivna, ovisno o okolnostima, a mi smo tek lutke na koncu u univerzumu Petera Thiela. Display bar 2.0 zahvaljujući Martini Terzić i Juri Ruži pitko spaja više izraza nudeći nam izvedbu koja, iako se dotiče društvenih pitanja, zapravo nije politična, ali nam u robotiziranom pokretu NPC-a (non-player character, pojam preuzet iz videoigara, koji označava generičke svakodnevne ljude koji bezglavo lutaju ulicom igre) fino daje do znanja kako doomscrolling ipak ne može zamijeniti svu divljinu običnog, živog susreta.