Šampanjac na Vezuvu

Plavičasta maglica uzbiba mi maštu i kao u ludom snu, dolje u grotlu, ugledam kako ljutiti Vulkan mahnito kuje ubojito oružje frcajući vatrenim iskrama jer mu je ženu Veneru upravo uzljubio drugi mnogo ljepši i mnogo važniji bog. Jedna iskra glasno pukne pokraj moje glave i ja se, u trenu otriježnjena, okrenem prema Glembayu

Giovanni Boldini, Markiza Luisa Casati s hrtom, 1908.

Cijelo proljeće proveli smo u Francuskoj. Nakon kupnje ljetnikovca u Mentonu i odluke svoje supruge Irene Basilides-Danielli o produljenju samostalnog aranžmana na Lago di Como do kraja godine, Glembay me, takoreći, oteo preporođenoj i do vječnosti zahvalnoj Ranjevskoj i umjesto planiranog odlaska u Rusiju s njom, otišla sam na put južnom francuskom obalom, s njim.

I sredinom lipnja našli smo se u Marseilleu.

Odsjeli smo, u diskreciji, kao gospođa Castelli i gospodin Glembay u odvojenim apartmanima spojenima čarobnom, velebnom terasom u Central hotelu u vlasništvu marsejske Messageries Maritimes čiji je general-direktor bio Glembayev kompanjon još iz studentskih dana na Trgovačkoj školi.

S terase pružao se veličanstven pogled na zasađene stoljetne platane čije su sjene predvečer padale tako nadrealno te se činilo kao da plešu siluete zaigranih, papirnatih marioneta, a sav život treperi i pjeni se kao cirkuska igra. U daljini jarboli brodica njišu se u polaganom ritmu, negdje ukrcavaju na barku mirisni, topli hljeb, a veliko, plavo more, šareni lampioni na obali, signali rasvijetljenih tramvaja što kližu po modrim šinama i sipaju iskrice, sve to pjeva i zvoni kao orkestar.

Poslijepodne, odjedrili smo na jakome maestralu na Château d’If, slavnu tvrđavu na grebenima, a mene je zanijela svijetla plima zanosa. Kao da sam već bila na tom otoku, kao da sam već udisala vlagu tih tamnih kazamata i slušala veliko more kako huči, kao da sam proživjela dramu onog slavnog grofa Monte Christa koji je zatočen u ovoj tvrđavi proveo šesnaest dugih godina.

– Ovo nije drama, lijepa Šarlota, ovo je roman. Roman koji se nama upravo događa.

Obuzeta silnim emocijama, hodala sam s Glembayem po škurim i nerasvijetljenim uličicama Stare luke, gledali smo jarbole trabakula i slušali rebra velikih brodova kako škripe. Burno je odzvanjala titanska kakofonija parnih dizala, zvonili su lanci na polugama i vikali goli radnici, plamtjele su ljubičaste luči i ukrcavali se brodovi za Afriku, za Indiju.

– Želiš li poći u Afriku? Na piramide? Na Nil? Želiš li poći sa mnom i nestati u toploj mjesečini?

I zaista, u onom lipanjskom elanu, ukrcali smo se još iste večeri na Singhalien, bijeli parobrod marsejske MM i otplovili prema Aleksandriji.

Gledali smo kako u sivim noćnim maglicama reflektori dalekih svjetionika padaju kao žuta ticala pa se more prelijeva i ljeska, drhti i trepeće, a onda na sve pada zvjezdana zavjesa i čuje se samo tiha pjesma motora iz utrobe broda. Cijeli sljedeći dan plesali su po horizontu plavi otoci, bačeni kao čipke po pučini, i sve je teklo i plovilo i šumilo, i bijeli su galebovi letjeli uz brod i polako su se i lijeno pred nama pojavile konture Italije i Vezuv i Napulj, taj razigrani, čudesni grad romantičnih kancona.

Ujutro, dok su još jutarnje magle skrivale uske napuljske ulice i dok se Singhalien usidren ljuljao pod dimom Vezuva, probudili su me glazba mandolina i božanstveni, zanosni vokal napolitanske djevojčice koja je u nevinom veselju pjevala iz dubine srca:

Jammo, jammo, ‘ncoppa jammo jà,

Jammo, jammo, ‘ncoppa jammo jà,

Funiculì, funiculà! Funiculì, funiculà!

‘Ncoppa jammo jà, funiculì, funiculà!

Dolje je, ispred kočije, već čekao odmoreni i nestrpljivi Glembay, a mene je obuzelo ludo uzbuđenje kada smo polako krenuli putem do uspinjače kojom ćemo se uspeti na vrhove misterioznoga vulkana.

Prolazeći razbuđenim ulicama Napulja, zastali smo ispred katedrale. Baš u taj čas, svećenik je u zapečaćenoj bočici iznio pred mnoštvo vjernika zgrušanu krv svetog Januarija i momentalno, uz jednoglasnu i magično sugestivnu molitvu zazivanja vrenja, pred našim očima zgrušana se krv pretvorila u tekućinu.

Kao da je potekla iz užarenog srca Vezuva.

Blagoslovljena božanskom intervencijom zaštitnika Napulja, uvjerena da čudo krvi spašava od svih katastrofa, odlučno i spretno, uspela sam se na uspinjaču koja nas je mirno i nepokolebljivo čekala u podnožju tajanstvene planine. Kada je malena kabina krenula po strmim tračnicama prema vrhu kratera, učinilo mi se kao da lebdim nad svijetom u dimu ili oblacima, a daleko dolje zauvijek ostavljam gradove, luke, vinograde, ljude, sudbine. Živote.

Stojimo na vrhu vulkana, a posvuda oko nas dimi se iz nevidljivih rupa i udubina ranjene planine. Plavičasta maglica uzbiba mi maštu i kao u ludom snu, dolje u grotlu, ugledam kako ljutiti Vulkan mahnito kuje ubojito oružje frcajući vatrenim iskrama jer mu je ženu Veneru upravo uzljubio drugi mnogo ljepši i mnogo važniji bog. Jedna iskra glasno pukne pokraj moje glave i ja se, u trenu otriježnjena, okrenem prema Glembayu kojemu u ruci pleše poludjeli šampanjac i, pršteći tekućinom i pjenom, oblijeva razgaljene putnike, raspamećene veličanstvenim pogledom koji puca oko nas. Glasno se smijući, ponudi mi piti iz boce jer je staklene čaše prevrnuo iznenadni vihor, pa su se one, raspršene u stotine komadića, razletjele po maglovitim obroncima u utrobu halapljivog Vulkana.

Požudno potegnem iz boce i otpijem dobar gutljaj gotovo tople, kiselkaste, zapravo pokvarene tekućine, a meni je u momentu bilo kao da pijem najslađi eliksir vječnoga života!

Sutradan, Singhalien je isplovio u silnom i lagano zaobljenom luku iz napuljske luke te u smionoj liniji udario smjerom sicilijanskih voda. Tek što je prošlo podne, a modra se svilena magla na obzorju polegla u beskrajnim horizontalama, prozirnima poput prašine na starim goblenima. Kao kakav melodiozni motiv ispleten od tamnomodrih tonova, na plavičastoj su kopreni plesali obrisi grebena i otočja. Talijanska je trikolora lepršala veselo na jarbolu, a netko je dolje u salonu zasvirao valcer. Glembay me podigao u naručje i, vrteći se sa mnom po palubi broda kao po kristalima pjenušavog mora, mahao sjajnom podnevnom suncu koje je nad nama grmjelo svoje duboke akorde.

Predvečer smo sjedili udobno uvaljeni u pletene naslonjače, gledali slavnu panoramu i radovali se Stromboliju što će večeras paliti crvene vatromete u daljini.

Kao da nikada prije ništa na svijetu nije postojalo, radovala sam se i mjesečini na Nilu, i piramidama, i Africi, i svemu tome silnom i velikom što će se još dogoditi na ovoj iznenadnoj avanturi bijega u Aleksandriju.

Kao da se neću više vratiti nigdje na svijet.

Nakon duge plovidbe našli smo se na dalekom otoku, na otvorenoj pučini, na visokom kamenolomu odakle je pucao ogroman horizont. Posljednji cvrčci javljali su se u pepeljastom sutonu, a masline su počele bacati prozirne zelenkaste sjene. More je ležalo pod našim nogama kao vodoravna magla i jedan jedrenjak s ogromnim narančastim jedrom micao se polako, jedva primjetno, pa se činilo kao da neprekidno stoji na jednom te istom mjestu.

Čitavo poslijepodne promatrali smo klesare u kamenolomu kako klešu u naporu gladnih, golih, znojnih tijela baš kao u ono davno carsko vrijeme kada su rimski imperatori tim istim kamenom zidali svoje ljetnikovce, grobnice i peristile. Glembayeve opservacije i analogije, njegove priče, sve bilo je puno materijala i sadržaja o „kasnoj aleksandrijskoj epohi kada je imperij stajao pred svojim konačnim slomom i kada je ukus arhitekata u posljednjem eklekticizmu propadanja skidao crveni bazalt s ruševina egipatskih hramova te dalekim granitnim egipatskim stupovima, ornamentima i sfingama gradio svoje palače i vile prije neposredne propasti“.

O tom kratkom i kapricioznom događaju u kamenolomu poslije sam razmišljala godinama.

U nekoj romantičnoj egzaltaciji spram onog pravog, vječnomuškog u gardu tog muškarca, spram njegove markantne pojave, boje njegova baritona, uspješnosti, obrazovanja i basnoslovnog bogatstva, poliglotstva, dobra ukusa i urođenog autoriteta, ja sam, poslije, u kultu najljepšeg sjećanja, rekonstruirala svu kompoziciju tog fatalnog intermeca u kamenolomu, do najneznatnijih detalja. Boje i mirisi i forme tog događaja ostale su u meni svježe kao boje starinskih uljanih slika.

Jedan od klesara imao je glavu zamotanu rupcem crvenim kao crvena krv i njegova plavo-žuta prugasta košulja, razgaljene grudi boje čokolade, kamenolom s modrom perspektivom ogromne morske pučine, narančasto jedro jedrenjaka u maslinastosivom zatonu, sve je to bilo romantično kao kakav slikarski motiv s početka devetnaestog stoljeća kad su pjesnici pjevali o Bagdadu, a slikari slikali pitoreskne, suncem opržene i divlje gusare.

A onda je, iz skrivenog džepa svog platnenog sakoa boje pijeska, elegantni gusar od kamenoloma izvadio zlatni medaljon optočen briljantno svjetlucavim dijamantima i, dok ga je stavljao na moj, posljednjim zrakama sunca obasjan dekolte, ljubičasti odsjaji skupocjenog dragulja opčinili su me kao momentalna hipnoza i ja sam osjetila kako dišem bez daha.

Mjesec je u predvečerje narastao žut i golem iznad vrleti planinskih, a moj prijatelj Glembay tiho je i sugestivno govorio o sreći koja živi po ovim tihim maslinicima gdje bi čovjek uz vrč crnog vina, pjesmu cvrčaka i nadzemaljsku moju ljepotu „mogao dosegnuti Vječnost“.

Omamljena, ležala sam u sigurnom gnijezdu njegova čvrstog zagrljaja osjećajući intenzivnu potrebu zaboraviti na sve svoje nerazmjere, razdrtosti i stranputice. Razmišljala sam o sebi, o svoje, uskoro, dvadeset i dvije godine, o cijelom svom dramatičnom dvadesetdvogodišnjem životu u koji bi mogle stati dvadeset i dvije mirne i dosadne sudbine, o tome kako još ništa nije izgubljeno i kako su sve šanse još uvijek tu. Uzdahnuvši duboko, punim prsima, pričinilo mi se da je sada čas kada bi konačno s mojih ramena mogao pasti sav onaj cjeloživotni teret neizvjesnosti i
straha.

Još jednom ukrcat ću se na brod.