Ruža Cvjetičanin i Rudolf Klepač

Kad razmišljam i pišem o nekim osobama, najprije se teleportiram u njihovo vrijeme. Ako i sebe pronađem u tom vremenu, to bolje. Jer onda je i moj doživljaj puniji. Misleći o bračnom paru glazbenika – Ruži Cvjetičanin i Rudolfu Klepaču – vratila sam se u ranu mladost, koje se još uvijek dobro sjećam, pogotovo svega što je povezano s glazbom. Glazba je moj čvrsti amalgam.

Ulica kneza Borne 14

Izvor Zagrebmojgrad / Ružino vjenčanje s Rudolfom Klepačem

Moji prvi susreti sa scenskom glazbom – općenito s velikom scenom – bili su u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija na Kaptolu 9, najbližem mojoj kući (tada sam stanovala u Tkalčićevoj 65). Moji su roditelji mislili da kazalište treba početi s „nečim lakšim“, pa je izbor operete bio logičan. Kazalište Komedija, dom operete, bilo je u ono vrijeme novost: osnovano je 1. 11. 1950. godine, a otvoreno (valjda zbog Dana Republike) 29. 11. 1950. Danas ni sveznajuća (a tako često pogrešna) umjetna inteligencija nema pojma da je prvi ravnatelj Komedije bio Ivo Hergešić, kasniji utemeljitelj Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, što je meni odavno poznato, jer je Hergešić bio vjenčani kum mojih roditelja. Današnji znaju samo one današnje.

U blistavo doba operete odgledala sam ih valjda sve: Zemlju smiješka, Groficu Maricu, Baruna Ciganina, Kod bijelog konja, a Mala Floramye davala se i u Velikom kazalištu, gdje se, recimo, baš za jednu predstavu Ruže Cvjetičanin, 27. 2. 1948. godine, rep za ulaznice protezao poput zmije od Masarykove ulice oko cijeloga trga do kazališta. Tada su u Komediji nastupili vrhovi toga žanra: uz Ružu Cvjetičanin (koja je, nakon 24 godine rada u HNK, 1955. prešla u Komediju; sa Zlatkom Širom činila je HNK-ov zlatni operetni par 1930-ih i 1940-ih), Melita Kunc, Nada Siriščević, Mirjana Dančuo, Lili Čaki, Slaven Smodlaka, Marijan Kunšt, Đani Šegina, Vlado Štefančić i mnogi drugi. No prije uranjanja u sadržaje tih djela i same izvedbe do danas se sjećam kako sam bila zadivljena onime što radi dirigent. Naime, činilo mi se da svojim štapićem bjesomučno maše po zraku da otjera neke zle duhove. Zato Maksa Mottla do danas pamtim više kao egzorcista nego kao dirigenta. A pjevača Slavena Smodlaku pamtim i kao fotografa, jer je u Tkalčićevoj 4 imao fotografski studio. Prolazeći onuda svaki dan, zastajkivala bih kraj izloga gledajući velike portrete njegovih kolegica i kolega iz Komedije, koje sam, eto, i ja pomalo upoznavala. Dakle, najranije doba Komedije pamtim kao nešto zabavno i lepršavo. Zgodna se anegdota spominje i uz Kálmanovu Groficu Maricu, u kojoj je Ruža Cvjetičanin nastupila još kao gošća (u HNK je bila od 1933. do 1955, a u Komediji stalno od 1955. do umirovljenja 1969). Kako u rano doba socijalizma grofice i nisu bile poželjne, pogotovo na plakatima, operetu prekrstiše samo u Maricu. No kod nas se uvijek nađe duhovitih ljudi, pa je na plakatu osvanula kao: Drugarica Marica. 

Recimo koju biografsku o Ruži Cvjetičanin (a onda kratku i o njezinu mužu, Rudol­fu Klepaču). Rođena je 5. 2. 1916. u Zagrebu, gdje je i umrla 18. 2. 2002. Bila je sopranistica, najprije u HNK, a potom u Komediji. Kako sam već navela, u Komediji je nosila cijeli operetni repertoar do umirovljenja 1969. godine. Do njega je došlo zato što je klasična opereta kao žanr ondje ugašena 1960-ih. Nakon umirovljenja živi na relaciji Zagreb – Salzburg, gdje je njezin muž Rudolf Klepač bio jedan od vodećih svjetskih fagotista i profesor na Mozarteumu.

O njemu se može i mora govoriti samo u vezi s fagotom. Rođen u Majerju kod Varaždina 30. 3. 1913, a umro u Zagrebu 1. 1. 2002, bio je vrlo aktivan solist, odsviravši svu klasičnu literaturu za taj instrument, a od 1955. do 1978. (kada je umirovljen) i profesor na Mozarteumu u Salzburgu. Izvodio je i djela domaćih skladatelja (Bjelinski, Kelemen, Papandopulo, Šulek), pa su ga zvali „prvi fagot Europe“. I u Austriji i u Hrvatskoj osnovao je razne komorne sastave, pokrivši time svekoliku literaturu za taj instrument. Kao vrstan glazbenik dobitnik je Medalje Maxa Reinhardta (1962) i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1987). I njegov sin Željko (1950–2005) bio je fagotist. Kći toga para, Marina Würth Klepač, darovala je 2009. Muzeju grada Zagreba zbirku iz ostavštine svojih roditelja (riječ je o ukupno 473 predmeta: fotografijama, novinskim isječcima, plakatima, nagradama, odjeći i nakitu), a Muzej je u povodu 100. obljetnice rođenja Ruže Cvjetičanin napravio 2016. o tome veliku izložbu (koje se još sjećam).

Taj vrlo radin i agilan bračni par muzičara živio je u Zagrebu na adresi Solovjevljeva 14 (danas Ulica kneza Borne). No i samo ime te ulice daje mi dodatnoga zanimljivog štofa za pisanje. Naime, kod nas nije ništa neobično da ploče po zaslužnim ljudima imenuju ljudi koji slabo znaju o onome što rade (još manje kako se to piše), pa se tako Šeferova ulica zove tako i danas (ali ne znamo po komu), jer se slikar koji je na Ravnicama dobio ulicu nije zvao Šefer nego Vilko Šeferov, pa je pridjev trebao glasiti Šeferovljeva ulica. Solovjevljeva/Solovljovjeva ulica također izaziva neke dvojbe, koje nameće transkripcija ruskoga prezimena. Nazvana je tako po Vladimiru Sergejeviču Solovjevu (1853–1900), ruskom filozofu, pjesniku i književnom kritičaru, no kod nas je netko mislio da je riječ o ruskom generalu, pa je ime ulice smjesta promijenjeno u Kneza Borne, da ne strši među okolnim hrvatskim knezovima. Dakako, naši su ljudi tu ulicu i inače zvali iskrivljeno Solovljeva (kao što mnogi i Čerininu ulicu na Peščenici zovu Čérina), a onda je netko duhovit preko Solovjevljeve na broju 22 jednostavno ušarafio pločicu s imenom kneza Borne i tako riješio
problem.