Roman s mačevanjem i guslanjem

Nova knjiga Ante Tomića Kraljević Marko oslobađa Imotski žanrovski bi se mogla odrediti kao povijesni roman snažno prožet humorom i satirom – u lepezi od dobroćudnog smiješnoga što ga pripovjedač pronalazi u postupcima i situacijama likova kojima je sklon, uglavnom onih u nečemu nepravedno zakinutih, pa sve do podrugivanja i jasnog izlaganja oštroj, britkoj osudi društvenih nepravdi i moralno izglobljenih pojedinaca, ponajviše onih visokorangiranih kojima taj položaj omogućuje socijalne, političke, vjerske, moralne ili neke druge manipulacije u vlastitu korist.

Izd. V. B. Z., Zagreb, 2026.

Radnja romana zbiva se 1717. godine – okvirno u sklopu Drugog Morejskog rata (1714–1718) – djelomice u Omišu gdje mletački providur okuplja vojsku iz različitih dijelova Dalmacije planirajući napad na tursku posadu imotske utvrde Topane, a djelomice u Imotskom gdje se Turci pripremaju za obranu i gdje su se na koncu sukobile dvije vojske. Što se jezične realizacije romana tiče, Tomić ju je oblikovao na zanimljiv način, primjeren temi: njegov pripovjedač pripovijeda standardnim hrvatskim, a likovi i kršćana i muslimana u dijalozima govore lokalnom ikavicom u koju su upleteni brojni orijentalizmi – turcizmi i preko turskoga „uvezene“ riječi arapskog i perzijskog podrijetla.

U romanu će čitatelji lako prepoznati neke motive iz „turske“ tematske riznice južnoslavenskih književnosti, ali u drukčijim značenjima i tumačenjima, kadšto i sasvim suprotnima od onih iz prethodne književne i usmene tradicije (majka jednog od kršćanskih likova romana koja i pod stare dane odlučno brani svoju mladalačku ljubav prema inovjercu, muslimanu; lik narodnog junaka Kraljevića Marka razbaštinjen je, demitologiziran; tri prostitutke u pokretnom bordelu koji prati vojsku ne zazivaju svojim razmišljanjima, emocijama i postupcima stereotip moralno posrnulih individua).

Roman započinje dvjema vrlo snažnim simboličkim sekvencijama: o životu preplavljenom strahom i o tome kako nadmudriti jačeg i preživjeti još jedan dan. U prvoj kmet Grgo, iz okolice Imotskoga, otkopa na njivi neku rupu iz koje dopiru signali pakla –  crvenilo, jara i dim, a kad se nagne da vidi što je dolje, strmoglavi se i zaustavi na livadi na kojoj ga dočeka rogati đavo. U ruci drži ravni zašiljeni štap – „ražanj za pe``ć najgore grišnike“ – i zabije mu šiljak ravno u srce. Grgo se naglo budi i psuje. Sljedeća situacija, za koju u prvi mah nije bio siguran je li nastavak sna ili je zbilja, također je brutalna, ali ovaj put stvarna: netko ga vuče za kosu, šamara, udara nogom u trbuh i pita gdje je ječam, gdje su janjci što ih je obećao, gdje su kokoši, gdje je travurina… Kad ugleda zemljoposjednika Ismeta koji stoji sa strane, postaje mu jasno što se događa: haračlije su im upali u kuću u ranu zoru misleći da će ih iznenaditi. I dok ga zaptija Omer tuče, a 17-godišnjeg sina Tomu drugi policajac obara na zemlju i vezuje mu ruke na leđima, Grgo pokušava objasniti da ne može platiti harač jer je bilo više uzastopnih loših godina.

Na sastanku što ga je sazvao mladi dizdar Jusuf okupilo se nekoliko najviđenijih mještana radi dogovora o popravku zidina gradske utvrde zbog očekivanog napada vojske Mletačke Republike, ali to je zapravo sjajna prilika autoru da pokaže svoje umijeće karakterizacije likova. Gradski kadija Nusret, koji se hvali da su Imoćani najbolji Turci i predziđe islama, opisan je kao okrutan, bezobziran čovjek koji ne preza ni od čega da izvuče korist za sebe. Kemal, najbogatiji Imoćanin, kojemu se kadija ruga zbog njegova nemuslimanskog podrijetla, izravno ga optužuje za goleme pronevjere i prisvajanje novca koji je bio namijenjen upravo popravku utvrde. Sve dok nije doznao da se bavi lihvarenjem, Munib je Jusufu bio najveća zagonetka jer je uživao velik ugled, a nije posjedovao ništa od vidljivih materijalnih dobara.

I dok se kadija služio jednim „obrađenim“ citatom, Grgina mlađahnog sina Tomu jedan je drugi citat – „Iđen se borit za krst časni i slobodu zlatnu“ – koji mu je u glavu tutnuo fra Lovro, iznimno obaviješten, sveprisutan, nekonvencionalan i uvjerljiv agitator, odveo u omiški vojni logor. Da, ali u logor je stigao već unaprijeđen u štitonošu Kraljevića Marka, koji je na njega slučajno nabasao jer im je adresa na koju su išli bila ista. Ali to više nije bio isti junak iz narodne predaje, iako su organizatori nadmetanja za izbor najvećeg branitelja kršćanstva tvrdili da poniženi i napaćeni puk ponovno dobiva svake četvrte godine baš takvog čovjeka. Međutim, snaga aktualnog Kraljevića Marka, nekog Glamočaka, nije mač, nego gusle, a za sebe kaže da nije ratnik, nego umjetnik! Tvrdi da mu oružje sada služi samo za „pokazivanje“, a od njega se ne očekuje da ga upotrijebi. Nakon što je narodni junak prenio riječi igumana Gerasima „da je kod Kraljevića Marka sve u guslanju“, fra Lovro je svoj zaključak formulirao ovako: „Ti oćeš reć da je od junačkog djela važniji glas o junačkom djelu?“

Pola godine nakon završetka rata susreli su se fra Lovro i već spomenuti lihvar Munib i završili svoj tada tek započeti razgovor o tome koja je razlika između okupatora (Turska) i investitora (Venecija). Fra Lovro je priznao da se tada prevario i da veće razlike zapravo i nema. „Investitori samo lipše guslaju od okupatora. (…) Ali, od svakog gospodara narod na kraju jednako stradava (...). Svako narodno oslobođenje ispadne samo početak novog ropstva.“ Od ovog turobnog zaključka znatno vedrije završava priča o bivšoj prostitutki Franki i Tomi. Otvorili su gostionicu u kojoj je on kuhao a ona posluživala, i imali petero djece. U posljednjoj rečenici romana pripovjedač je iz trećeg lica jednine nakratko skoknuo u prvo: „Po Tomi se čitava naša loza zove Tomići.“ Pročitate li knjigu, ponovno ćete se uvjeriti da je ovaj Tomić (Ante) doista duhovit.