Rock, jazz i hrvatsko srce obitelji Busic

Za Ivana Busica Neta, jednoga od najboljih brazilskih bubnjara, nikad ne biste rekli da ima 59 godina. Ali takve su valjda pojavom sve rock zvijezde, osvajaju dječačkim osmijehom i uz brojne sijede na glavi. Glazba je iznimno bitan dio Busiceva obiteljskog koda. Njegov otac André u São Paulo je stigao iz Zagreba nakon Drugog svjetskog rata. Bio je možda i najbolji jazz trubač u suvremenom Brazilu. Uz njega je mlađi od dvojice sinova zavolio jazz, blues, country i rock. Svoj prvi rock bend Prisma osnovao je sa 17 godina, s bratom Andrijom, jednim od najboljih brazilskih rock pjevača i basista. O glazbi koju i dalje neumorno stvara, glazbenoj veličini njegova oca, obitelji, kao i o hrvatskim korijenima s Ivanom Busicem Netom pričali smo u São Paulu, na glazbenoj akademiji na kojoj predaje tri i pol desetljeća. 

Snimio Dragan Nikolić

Glazbom se bavite dugih 45 godina. Dosegnuli ste vrh i na njemu opstajete. Je li teško nositi se s brendom ponajboljeg brazilskog bubnjara?

Od našeg oca naučili smo biti skromni, takvi su i svi najbolji glazbenici koje sam sreo u životu. Uvijek preispitujem sam sebe, nikad ne smatram da sam dovoljno dobar. Drago mi je da se bavim glazbom i da sam mnogima inspiracija. Mnogi od danas najrazvikanijih brazilskih bubnjara znaju mi reći kako sviraju bubnjeve zbog mene, naglašavaju da sam ih mnogo naučio. Isti je slučaj i s Aquilesom Priesterom iz poznatog američkog heavy metal benda W.A.S.P. Moja su inspiracija bili legendarni Buddy Rich ili Neil Peart iz Rusha. Imam neke nagrade koje sam dobio tijekom karijere, ali glazba se ne svodi na to. Ne doživljavam je kao nadmetanje, uvijek postoji netko tko je puno bolji od tebe. Ali jako sam ponosan na sve što sam postigao u karijeri.

Ivan Busic Neto (lijevo) i brat Andrija u danima djetinjstva u Rio de Janeiru

Članovi Busiceva prvog benda Platina, značajnog za nastanak brazilske metal scene (1981.)

Imali ste samo 17 godina kada ste ušli u svijet profesionalne glazbe. U svojoj karijeri nastupali ste za vrlo poznate brazilske bendove poput Dr. Sina, Ultraje a Rigor i Taffo, a svirali ste i s poznatim imenima poput Suple i Eduarda Araúja. Koje razdoblje karijere smatrate najbitnijim i najinspirativnijim?

Najuzbudljiviji su bili nastupi za hard rock i heavy metal bend Dr. Sin. Imali smo u Brazilu mnogo velikih bendova i prije toga, ali pojava Dr. Sina 1993. stvarno je ostavila traga. Nakon što smo potpisali za jaku američku produkcijsku kuću, album se pojavio u trgovinama diljem svijeta. Nastupali smo te godine na Hollywood Rocku pred stadionskom publikom, uz Nirvanu. I danas ljudi pričaju o tom koncertu.

Prva zajednička fotografija članova benda Dr. Sin (1993.)

Bend Dr. Sin, objava albuma Insinity (1997)

Kako je došlo do suradnje s pokojnim Wanderom Taffom, jednim od najpoznatijih brazilskih gitarista?

Taffo je bio prava zvijezda, nešto poput brazilske inačice Alexa Van Halena. Za sve nas koji smo tada svirali u underground bendu Cherokee, bio je idol. Pojavio se u klubu, odslušao našu svirku i nakon nastupa meni i bratu rekao: „Pakirajte stvari, idemo u Los Angeles i dogovaramo snimanje albuma.“ Ja sam tada imao 22 godine. Dotad nikad nisam putovao izvan Brazila, niti letio avionom. Album smo snimili u najboljem studiju u Rio de Janeiru i s ponajboljim producentom Liminhom, svirajući s veličinama poput Lulua Santosa, Herberta Vianne i Lobãoa. Album je potom miksan i masteriran u Los Angelesu. Nakon toga smo brat i ja napustili underground scenu, postali poznati u Brazilu kao braća Busic i krenuli u smjeru drum and bassa. Zajednički bend s Taffom potrajao je dvije godine, do 1990. Naime, nakon dva izdana albuma Taffo je htio promijeniti tekstove na način koji se meni i bratu nije sviđao. Ponosan sam što ni Andrija ni ja tijekom dugogodišnje karijere nikad nismo pristali na nešto što je suprotno našim uvjerenjima, i po cijenu manje zarade. Nismo se povodili za trendovima.

Omot albuma benda Dr. Sin

Koncert benda Dr. Sin

Sjećam se drugog albuma Dr. Sina. Tada je dominirao grunge, a mi smo bili čistokrvni hard rock bend. Htjeli su da promijenimo svoj stil. Naša izdavačka kuća htjela je da zvučimo poput Nirvane. Objasnili smo im da smo potpuno različiti od Nirvane i sličnih bendova i da ćemo nastaviti raditi ono u što vjerujemo, bez obzira na prodane tiraže. Mladi su inače obožavali Dr. Sin i prije i poslije pojave grungea. Ako ste za vladavine grungea svirali brzo i tehnički savršeno te često improvizirali solo dionice na gitari, bili ste na udaru kritika. I moj brat i Eduardo Ardanuy, za mene najbolji brazilski gitarist svih vremena, morali su preživjeti tu fazu. Bili smo pomalo i ljuti zbog svega toga, ali nikada nismo odustali od svog stila. Godine 1995, nakon četiri godine postojanja, Dr. Sin je snimio svoj najbolji album Brutal. Nakon toga smo snimili još 11 albuma. Poslije 30 godina postojanja benda lani smo se odlučili za stanku. Između ostaloga i zato jer se želim fokusirati na nemali broj projekata i poslova koje trenutno radim.

Ivan Busic Neto (lijevo) s majkom Elzom i bratom Andrijom (desno) na posljednjem koncertu Dr. Sina 2016. godine

Ivan Busic Neto (sredina) uz oca Andriju (lijevo) i brata Andriju (desno)

Zanimljivo je da ste gotovo uvijek dijelili pozornicu s bratom Andrijom. Zapravo ste stvorili obiteljski glazbeni brend?

To je zato jer gitara i bubnjevi uvijek idu jedno uz drugo. Andrija svira vrhunski, on je glazbena ikona. Mislim da je trenutačno najveća referenca u Brazilu kada je riječ o rock glazbi. Svi najbolji gitaristi iz naše generacije obožavaju mog brata. Još 1983. godine mi smo stvarali glazbu koju mlađi stvaraju danas. Tijekom pandemije koronavirusa osnovali smo zajednički bend i svirali snažan hard rock po uzoru na osamdesete. Razišli smo se tek nekoliko godina nakon završetka pandemije. Ja sada sviram u sklopu mnogih glazbenih projekata, on je izabrao nastupe za samo jedan poznati bend.

Cover albuma grupe Taffo

Kako je bilo odrastati uz jednog od najboljih jazz trubača u Brazilu Andréa Busica? U Hrvatskoj ga znamo kao Andriju Bušića. Osnovao je i vodio poznati Traditional Jazz Band, a 1971. osvojio prvo mjesto na glasovitom Heritage Jazz Festivalu u kolijevci jazza New Orleansu…

Otac je svirao trubu još u Hrvatskoj, s 18 godina. U Zagrebu je sreo jednog tamnoputog trubača, što je tada doista bila rijetkost. U očima mog oca on je bio bog, dao mu je inspiraciju. Otac je počeo svirati jazz u Brazilu 1965. godine, dok je još radio kao inženjer u mnogim poznatim kompanijama, poput Chryslera. Jednom je kolegi s posla koji se pohvalio bazenom i brodom rekao: „Znaš li tko je doista bogat? Glazbenik koji se budi poslijepodne i svira noću.“ Nakon deset godina odrekao se posla s unosnom plaćom samo kako bi svirao jazz. Pjevao je i svirao kao Louis Armstrong, Harry James ili ostali velikani. Svirao je i kornet, instrument sličan trubi, ali nešto mekšeg zvuka.

Bilo je nevjerojatno odrastati uz njega. I bratu i meni bio je poput heroja. Naravno, kao zgodan glazbenik koji izgleda kao Elvis, s cigaretom u ustima i trubom u rukama, imao je lud i tajan život. Mi smo i doslovno odrasli u glazbenoj kolijevci, kao bebe smo spavali u istoj sobi u kojoj je otac svirao jazz. Pratio sam ga na nastupima od svoje pete godine. Kada sam jednom kao 16-godišnjak otišao s njim na jazz gažu na jedan brod, shvatio sam da je to ono što želim raditi u životu. Zbog glazbe sam odustao od planova o studiju veterine. Nikad zbog toga nisam zažalio. Nije na tim nastupima s ocem bilo velike zarade, ali srce mi je bilo puno. Nikad neću zaboraviti taj senzacionalan osjećaj. Otac nije bio toliko popularan u široj javnosti, ali jest među pravim ljubiteljima jazza. Nije ganjao popularnost, kao ni zgrtanje novca. Čak je svjesno zarađivao manje, ali je radio točno ono što je htio. Moram reći da izvođenje jazza u Brazilu i nekad i sad podrazumijeva nastupe na prekrasnim mjestima, ali uvijek za premalo novca. Otac je nastupao gotovo do samog kraja, do 78. godine života. Tada su se pojavili problemi s vodom u plućima. U bolnici je zaradio infekciju i stvari su krenule nizbrdo. Pušio je inače većinu svog života, ali toliko je svirao trubu da su mu pluća bila u odličnom stanju. Tek pred kraj života pojavili su se problemi sa srcem, a onda i s plućima. Umro je u 82. godini.  

Vi ste prva generacija u obitelji rođena u Brazilu. Otac je stigao u novu domovinu s majkom kada mu je bilo 18 godina. Dugo nisu znali što je s vašim djedom, koji se dao u bijeg iz Hrvatske kako ne bi završio u nacističkom koncentracijskom logoru?

Dva dana vozio se ispod vlaka kako bi izbjegao sudbinu mnogih koji su skončali na taj način. Kada se nakon bijega iz Europe dokopao Brazila, nije znao što se dogodilo s njegovom obitelji, pa je dao oglas u novine i napisao da traži ženu i sina. Netko mu je rekao da oni žive u São Paulu. Uspio ih je pronaći i naposljetku su se opet okupili kao obitelj. Djed je inače bio strojarski inženjer, po prirodi jako sposoban i inteligentan. U samo godinu dana života u Brazilu uspio je naučiti jezik toliko dobro da je zvučao kao profesor portugalskoga. Sjećam se da sam kao 10-godišnjak pisao zadaću iz portugalskoga. Djed je sve besprijekorno znao, uključujući i gramatiku. U samo godinu dana od dolaska u São Paulo postao je direktor velikog brazilskog proizvođača dizelskih i plinskih motora, generatora i automobilskih dijelova MWM. Pomogao je desecima Hrvata koji su pristigli u São Paulo nakon Drugog svjetskog rata. Djed je bio porijeklom iz Zagreba, baka iz Splita. Bilo je prekrasno odrastati u hrvatskom štihu. Sve blagdane slavili bismo kod neke od hrvatskih obitelji. Božić mi se najviše urezao u sjećanje. Tada bi se u našem domu okupilo najmanje 50 ljudi. Svi bi govorili hrvatski, kao dijete sam time bio fasciniran. Djed je bio osnivač i jednoga od dva hrvatska kluba u São Paulu, Croácije Sacre Paulistane. Izgradio je to mjesto iz temelja. Zanimljivo, majka pjevačice iz mog prvog benda osnovala je drugi hrvatski klub u São Paulu, onaj u četvrti Mooca, koji je okupljao ljude iz Dalmacije.

Cover albuma Tradicionalnog jazz benda, kojega je osnovao Andrija Bušić

Vi nikad niste bili u Hrvatskoj. Nemate ni hrvatsko državljanstvo?

Pokušao sam podnijeti zahtjev za dobivanje državljanstva dvaput, ali potrebno je toliko papira i procedura je doista komplicirana. Nažalost, ne znam ni riječi hrvatskoga. Uvijek sam bio ljut na svojeg oca jer nas nije naučio barem osnove jezika. Naša sestra Karen, koja je također pjevačica, udala se u Hrvatskoj i govorila je jezik dok je živjela u Zagrebu četiri godine. Nakon toga se njezina obitelj preselila u São Paulo. Volio bih dobiti hrvatsko državljanstvo jer naša obitelj s obje strane vuče korijene odande. Mislim da nije slučajno da u nogometnoj utakmici između Brazila i Hrvatske navijam za Hrvatsku. Sva moja omiljena hrana potječe iz Hrvatske. Baka je radila fenomenalne ćevapčiće, musaku i sarmu. Osim za musaku, za koju u São Paulu znaju zbog brojne grčke zajednice, nitko ovdje ne zna za ostale specijalitete. U Hrvatskoj, pak, ljudi ne znaju za mene i brata kao glazbenike. Naša je krivnja što kao mlađi nismo nastupali ondje makar svakih pet godina. Imamo neke obožavatelje iz Hrvatske budući da je prvi album Dr. Sina imao globalnu prodaju. Moj otac je svirao u Hrvatskoj, naravno. Deset godina prije nego će umrijeti vratio se u Hrvatsku i živio ondje nekoliko godina kod sestre. Znao je svirati u jazz klubu u Zagrebu za svega 20 ljudi.

Za sebe volite reći da zbog glazbe koju stvarate imate mnogo lica, poput glumca. Kako biste ocrtali svoju glazbenu osobnost, s obzirom i na ono što slušate?

Kad sam radio na albumu bluesa, mjesec dana slušao sam samo Claptona, BB Kinga, Hendrixa, Johna Lee Hookera, Freddieja Kinga… Sve kako bih napravio najbolji mogući album. Kada nastupam u heavy metal bendu, druga sam osoba. Bubnjeve sviram žestoko. Nisam mračna osoba, ali ponekad sam introspektivan. S vremena na vrijeme volim biti u svom svijetu. Ali na svakom projektu na kojemu sada radim završim duhom u 1960-ima i 1970-ima, koje obožavam. Smatram sam sebe raznovrsnim glazbenikom koji poštuje i voli mnoge glazbene stilove. Od starijih bendova izuzetno cijenim The Who. Od novih je tu hard rock bend The Darkness. Originalni su, ali imaju elemente glazbe ACDC-ja i Queena. Stalno slušam blues, Led Zeppelin, Rush… Volim i country rock. Jerry Reed je malo poznat, ali je jedan od najboljih ikada u toj niši. Cijenim i Randyja Newmana, kojega volim zbog starih ploča koje je napravio 1970-ih.

Kada je riječ o hard rocku, koji je vaš prvi glazbeni odabir, vidite li u Brazilu ili Latinskoj Americi mlade glazbenike koji idu tim putem?

Trenutno je u Argentini ili Čileu više heavy metal ili hard rock bendova nego u Brazilu. To je posljedica onoga što se pušta na radijskim postajama kod nas. Većinom je riječ o sambi, funku i sertaneju, kojega bismo mogli nazvati brazilskom inačicom country glazbe. Na određeni način rock je pao u drugi plan, postalo je nešto sasvim osobno voljeti tu vrstu glazbe. Uglavnom je riječ o mladima koji su ljubav prema rocku naslijedili od svojih roditelja. Ako u Brazilu organizirate glazbeni festival za sto tisuća ljudi, bit će krcato. Neovisno o tome tko nastupa. Dođu li u Brazil Whitesnake ili Deep Purple, ljudi će masovno pohrliti na koncert. Bez obzira što im rock nije prvi izbor glazbe ili većina o njemu ne zna ništa ili ga smatra staromodnim. Riječ je stoga o svojevrsnom paradoksu. Čak i bossa novu mnogi u Brazilu smatraju staromodnom i zapravo je nitko ne sluša.

Ivan Busic Neto na naslovnici brazilskog bubnjarskog časopisa

Koga cijenite od hrvatskih glazbenika?

Jako mi se svidio projekt 2Cellos. Kada sam ih prvi put čuo, nisam ni znao da su dečki iz Hrvatske. Njihova izvedba Highway to Hell od ACDC-ja bila je nevjerojatna. Nažalost, nikad nisam bio na njihovom koncertu ili solo koncertu Stjepana Hausera. Izvrstan glazbenik je i Dino Jelusić. Dok je živjela u Zagrebu, moja sestra ugledala ga je kako svira sam na ulici. Izvodio je stvar od Badlandsa, čiju smo obradu i mi izvodili u Brazilu. Prepoznala je pjesmu, nazvala me i poslala video Jelusićeve nevjerojatno dobre izvedbe. Nakon nekoliko godina postao je jako poznat. Nedavno je nastupio s Whitesnakeom u Los Angelesu kao vodeći vokal. Mislim da je Dino Jelusić trenutačno jedan od najboljih rock pjevača na svijetu, ako ne i najbolji. I može svirati bilo koji instrument. Njegova glavna snaga je hard rock, na tragu Black Sabbatha, Deep Purplea i slično. Nadam se da ćemo jednoga dana uspjeti nešto snimiti zajedno. Upoznali smo se prije nekoliko godina, kada smo obojica nastupali na velikom ljetnom festivalu u São Paulu. On sa svojim bendom, a ja s Dr. Sinom.   

Ivan Busic Neto na naslovnici brazilskog bubnjarskog časopisa

Prije godinu dana pozvali su vas da se priključite poznatom brazilskom heavy metal bendu Armored Dawn koji nastupa diljem svijeta. Sada ondje svirate bubnjeve. Istovremeno punom parom radite i na drugim projektima?

U svojoj dnevnoj sobi postavio sam bubnjeve i ozvučio ih s dva mikrofona. Uz bubnjarske dionice, odsvirao sam i one na gitari. U deset dana napravio sam pravi blues album. Brata ću zamoliti da doda baseve, a prijatelja u New Yorku dionice na klaviru. Album zvuči kao da je sniman 1958, upravo onako kako sam i htio. Želim ga posvetiti svom ocu. Drugi projekt nastavak je nečega što je krenulo 2014. godine. Tada sam izdao solo album koji je imao jako dobar odjek na radiju, i zbog boje moga glasa. Naime, mnogo ljudi koji vole Lennyja Kravitza, Soundgarden ili Whitesnake voli i moj glas, koji ima nisku frekvenciju. Jedna od pjesama s albuma bila je naslovna stvar u brazilskoj sapunici Pobjeda. Sada radim na drugom solo albumu, koji ima malo tamniji prizvuk. Vuče na Soundgarden i više je na tragu rock bluesa. Na albumu pjevam, te sviram gitaru i bubnjeve.

Ivan Busic Neto nastupa sa ženom Nathalijom Zukkas

Neumorno nastupate i sa suprugom Nathalijom Zukkas, koja je također glazbenica, i promovirate projekt Inpurpura?

Mnogi kažu da Inpurpura ima prizvuk Fleetwood Maca, koji je sinonim za mješavinu kalifornijskog rocka iz 1970-ih, mekanog rocka i emotivnog folka. Možda i zato jer pjevaju muškarac i žena, uz primjesu bluesa. Zbog tog projekta gledali smo televizijsku seriju Daisy Jones & The Six. Serija je jako dobra, pokazuje dosta stvari koje se glazbenicima događaju u stvarnom životu. Snimili smo naposljetku i jedan duet za potrebe serije. Daisy Jones & The Six i Inpurpura se nadopunjavaju, odišu sličnom vrstom glazbe. Moju današnju suprugu ugledao sam inače na internetu prije deset godina, zapela mi je za oko kao prekrasna pjevačica. Poslao sam joj poruku u kojoj sam napisao da mi se sviđa kako pjeva. Odgovorila mi je na to nakon skoro dvije godine. Danas imamo skladan brak i prekrasnog sina. Tek nakon vjenčanja počeo sam shvaćati svijet društvenih mreža. Mene na Instagramu prati malo više od 40 tisuća ljudi. S Instagramom me prije sedam godina upoznala moja žena, koja je mlađa od mene 15 godina. Ona se brine i o mom TikToku profilu, ja ne znam ni kako mu pristupiti. Gotovo 40 godina bio sam samac koji se bavi glazbom. Život je bio jedna velika zabava, proživio sam mnogo toga. Sada sam sretan jer imam obitelj i stabilnost.