Razglednice iz djetinjstva

Kad su u srpnju 1969. Beatlesi zakoračili u legendarni EMI-jev studio na Abbey Roadu i počeli snimanje skladbe The End, ispostavilo se da im je to posljednje što će zaista učiniti zajedno, sva četvorica na istome mjestu.

Po svemu sudeći, globalna omiljenost Beatlesa – koja je od sedamdesetih do danas jako varirala u intenzitetu – opet je strahovito narasla. Mogli bismo mirno zaključiti da je liverpulski kvartet danas najpopularniji pop sastav na svijetu, što možda više govori o kvaliteti suvremene glazbene produkcije nego o samim Beatlesima. Ipak, njihov kulturni utjecaj neporeciv je, a u nepreglednoj vojsci obožavatelja mnogo je onih koji su rođeni godinama poslije njihova razlaza. „Više od pola stoljeća nakon što su prestali stvarati, oni su i dalje utkani u naše živote“, ističe Ian Leslie u fantastičnoj novoj knjizi John & Paul, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. „Njihove pjesme slušamo u automobilima i uz njih plešemo u klubovima i kuhinjama; pjevamo ih u dječjim sobama i na stadionima; uz njih plačemo na vjenčanjima i sprovodima, ili u intimi spavaćih soba... Ako se išta iz naše civilizacije bude pamtilo za tisuću godina, vjerojatno će to biti refren pjesme She Loves You i prizor četvorice muškaraca koji u koloni, jedan za drugim, prelaze ulicu.“

Long Long Road, Universal, 2026.

Dakako, sve to pridonosi golemom zanimanju javnosti za sve što je povezano s Johnom, Georgeom, Paulom i Ringom – posebice s posljednjom dvojicom preživjelih i još uvijek itekako aktivnih članova. Koncem travnja Starr je u produkciji majstora roots rocka T Bonea Burnetta objavio simpatičan album Long Long Road, djelce koje po tko zna koji put razotkriva njegovu ljubav prema američkim autohtonim formama, naročito countryju i country rocku. No sve je to bila tek uvertira u pravu stvar koja se mjesecima iščekivala s nestrpljenjem i upravo nam je servirana: porcija svježe glazbe nezaustavljivoga Paula McCartneyja.

Pregršt kvalitetnih pjesama

U produkciji albuma The Boys of Dungeon Lane (Capitol Records, 2026) sudjelovao je mladi Njujorčanin Andrew Watt koji očigledno posjeduje jedinstven talent da osamdesetogodišnje veterane u studiju „poveže s njihovom izvornom energijom“ i istovremeno im osigura prijeko potreban dodir suvremenosti. To mu je već pošlo za rukom na hvaljenom povratničkom albumu Stonesa Hackney Diamonds te u mnogim drugim slučajevima (uključujući Iggyja Popa i Pearl Jam), a sada je na red došao slavni Macca koji je za tu prigodu – napokon! – napisao pregršt kvalitetnih pjesama. Kažemo „napokon“, jer njegove recentne radove, osobito Egypt Station, većinom valja izbjegavati unatoč rutinski dobroj prođi kod kritike. S druge pak strane, The Boys of Dungeon Lane zvuči nadahnuto, autorski angažirano i neusiljeno, kao da ga je Sir Paul snimao „za sebe“, neopterećen suvišnim imperativima ili grčevitom potrebom da se svima pod svaku cijenu svidi, što je oduvijek bila njegova mana.

Iako nije riječ o konceptualnom albumu u doslovnom smislu, pjesmama se provlači zajednička nostalgična nit, od samog naslova nadalje. Naime, Dungeon Lane nije samo naziv ulice koja vodi od južnog liverpulskog predgrađa Spekea do obale rijeke Mersey – u Paulovoj osobnoj mitologiji radi se o svetom mjestu njegova odrastanja i rane mladosti, mjestu prvih „klinačkih“ druženja s Georgeom Harrisonom, zajedničkih sviranja gitare, osluškivanja ptica i promatranja aviona koji polijeću iz obližnje zračne luke (od Johna, koji je 1950-ih stanovao u otmjenijoj četvrti Woolton, dijelilo ga je nekoliko kilometara).

The Boys of Dungeon Lane,
Capitol Records, 2026.

Ljupko, toplo i iskreno

Za razliku od prirodno žilavijeg Micka Jaggera, McCartneyjev stas (i posebno glas) danas djeluju krhko i lomljivo. To se već dulje primjećuje u višim registrima, što bolno dolazi do izražaja u koncertnim pokušajima da reproducira vremešne klasike Beatlesa. Jasno, nove pjesme oblikovao je u skladu s takvim okolnostima i vlastitom prirodom, pa izvedbe na Dungeon Laneu djeluju nekako ljupko, toplo i iskreno u svojoj nesavršenosti.

Ustvari, uvodna As You Lie There uopće ne počinje pjevanjem nego Paulovim recitiranjem, koji uz akustičnu gitaru gradi priču o neuzvraćenoj ljubavi iz djetinjstva – mediji će ubrzo iskopati podatak da je riječ o stvarnoj osobi, stanovitoj Jasmine Dobbs koja o čežnjama malog Paula nije imala pojma. U drugom, eksplozivnom dijelu pjesme McCartney daje naslutiti da je pred nama dinamičan i aranžmanski raznolik album, a ne obična kolekcija refleksivnih, sentimentalnih balada.

Come Inside

Zvukovno ogoljena Days We Left Behind tiha je meditacija o starenju, djetinjstvu i mladim danima (ne)profesionalnih glazbenih početaka oslikanih u stihovima o „zadimljenim barovima i jeftinim gitarama“, te o „neizgovorenoj tajnoj šifri“ kao simbolu neraskidivog prijateljsko-autorskog „saveza“ s Johnom Lennonom. Home to Us razmjerno je šarmantan duet s Ringom Starrom, dok je Come Inside najrokerskiji trenutak na postojano refleksivnoj ploči. Pjesma Down South još je jedna uspješna, folkom protkana posveta bezbrižnim mladenačkim avanturama. Mountain Top aluzija je na psihodelično razdoblje Beatlesa (Paul ovdje svira i čembalo, uza sve druge instrumente!), a ništa manje zanimljivo ne zvuči ni Salesman Saint, ispunjena sličicama o djetinjstvu, o životu u teškim vremenima u poslijeratnom Liverpoolu – i ljubavi prema roditeljima. Dojam pojačavaju motivi starinskih džezerskih orkestara koji podsjećaju na glazbu radijskih programa kao nezaobilazne zvučne kulise roditeljskog doma. No, čega god se primi i za kojom god aranžmanskom paletom posegne, McCartney dokazuje da mu u stvaranju sjajnih melodijskih rješenja ni danas nitko nije ravan.

Nije ovdje riječ samo o fino uobličenom ljubavnom pismu vlastitoj mladosti ili o uglazbljenim razglednicama iz djetinjstva; The Boys of Dungeon Lane nesumnjivo je naj­impresivniji McCartneyjev album u ovome stoljeću i jedan od njegovih najslušljivijih radova u posljednja četiri desetljeća.