Poetski roman o bezglasnim ženama

Makenzy Orcel rođen je 1983. na Haitiju, u Port-au-Princeu, no godinama živi u Parizu. Autor je devet pjesničkih zbirki i sedam romana, od kojih se posebno ističu prvijenac Les Immortelles (2010), L’Ombre a imale (2016) i Une somme humanine (2022), koji je ušao u finale prestižne Nagrade Gouncourt i bio izabran za pobjednika internacionalne inačice te nagrade u nizu zemalja, uključujući Hrvatsku. Višestruko je nagrađivan, npr. 2017. Republika Francuska Orcela je odlikovala ordenom viteza umjetnosti i književnosti. Djela su mu prevođena na desetak jezika.  

Izd. Leykam International, Zagreb, 2026. 
S franc. prevele: T. Ćuća, K. Mikačić,
H. Radman, N. Rodić i A. Zirojević,
uz mentorstvo prof. Vande Mikšić

Orcel ističe da je pisac koji „piše sa smrti i u smrti“. Nije slučajno da na Haitiju smatraju kako „mrtvi govore istinu, a živi lažu”. U svojoj prozi i poeziji Orcel povezuje tradiciju svoje zemlje koja uključuje vudu, magiju, postkolonijalno, razne afričko-haićanske utjecaje, turbulentnu povijest. Povod za pisanje romana Besmrtnice bio je strašan potres u Port-au-Princeu u siječnju 2010, nakon kojeg jedna prostitutka provjerava piscu priču o stradalim kolegicama, posebno o svojoj štićenici Maloj. Trenutak kad se zbog potresa događa tragedija Orcel uspijeva maestralno opisati kao metafizičko stanje izvan gravitacije, „izvan prostora i vremena. Između onoga drugdje i djetinjstva“. Uostalom, nije slučajno da pisac spominje Baudelairea i njegove Cvjetove zla jer on je svojim poemama dočarao crni spleen Pariza, posvetivši pjesme ljudima s rubova društva.

Orcel opisuje život prostitutki, ali i grad ruševinu nakon potresa. Junakinja Mala ostaje zaglavljena među kamenjem, ali i njezin život bio je metaforički zaglavljen između knjiga i čitanja i prostitucije, kojom se izdržavala. Zanimljivo da je Mala, koja je samu sebe nazvala po slavnoj pjevačici Shakiri, djevojka koja se u mladosti emancipira od majke, dogmatičke evangelistice, a za nju je knjiga i bijeg od stvarnosti. Posebno je zanesena romanom poznatog haićanskog pisca Jacquesa Stephena Alexisa U treptaju kapka u kojem je glavna junakinja mlada žena kubansko-haićanskog porijekla.
Besmrtnice su naizgled roman, ali prije svega su poezija, pjesnički fragmenti koji čine sjajnu cjelinu. I premda naracija jest vezana za život žena koje žive na rubu društva, i općenito za marginalizirane, ovo je i tekst koji je prije svega svjedočanstvo o opčinjenosti čitanjem i pisanjem, roman u kojem se govori o prirodi riječi, o svijetu književnosti. Taj jouissance koji osjeća tragična junakinja Mala prema čitanju i pisanju fascinantan je, a za nju se otvara polje pisanja koje nije samo za elitu. Pisanje je čista strast koja je odvodi od njezina grubog posla, užitak, koje je ipak nije spasio. Naime, u roman su umetnute bilješke koje je Mala zapisivala o vlastitoj obitelji, o traumi nasilja i svijetu samoće.

Pisac kojemu je njezina mentorica povjerila da piše o njoj u ulozi je onoga koji će život Male učiniti vječnim upravo kroz pisanje. Orcel nije knjiški pisac koji se boji života, on piše očima tih žena, o Maloj koja je odabrala ulicu, zorno dočarava ambijente kojima se kreće, nemilosrdnost u odnosu klijenta i prostitutke, igre, pregovaranja, nagone bića, nježnost. I tako i on sve te rubove osvjetljava autentično, kroz žestok govor i bez imalo uljepšavanja, a upravo pišući o Grand-Rue shvatio je i pravu moć pisanja. Učinio je besmrtnim one koji su izbrisani/e s lica zemlje, a glasovi koje ispisuje su i njegovi glasovi koje je pounutarnjio.

Orcel je tu da uobliči glad one koja je dobila pravo na priču. Priču kao krik i kao izdah. U ovom je djelu opisao nostalgične uvide u prošlost rodnog grada, ali i opskurne ambijente kojima se kreću, nježna i tiha ženska savezništva kao kontrast grubosti života. I čini se da je i ovaj poetski roman kao hiperbola, priča o velikom kraju svijeta, o ljudima koji doslovno plaču vidjevši njegovu ranjivost, nemoć. Prisutan je i veliki krik za slobodom koju Mala opisuje na ovaj način: „Najveća moguća religija jest mogućnost da se krećeš kada i kamo želiš, nikom ne polažući račune. Sloboda.“ Nedostižna sloboda.

I ona koja pripovijeda priču piscu svjesna je slobode, i vlastitog zadiranja u spisateljsku slobodu, moći da drži naraciju u šaci, jer kroz trikove i pauze odgađa pripovijest, kao kakva Šeherezada s ruba pariškog slama. A sve to da spasi život tih bezglasnih žena koje postaju na kraju besmrtnice. Jezik kojim je pisano ovo djelo o životu i smrti, prestaje biti jednoznačan, postaje jezik neizbježnog, a riječi postaju organske, ispunjene krvlju i krikom, dok se ispisuje saga o unutarnjem progonstvu. Taj su profinjeni verizam odlično dočarale prevoditeljice, studentice francuskog jezika, uz mentorstvo profesorice Vande Mikšić. I time nam omogućile da uživamo u vrhunskom romanu o smrti, strasti i čitanju posvećenome ženskim glasovima koje prešućuju, a koje majstorski oživljava Makenzy Orcel.