Pjesnik vjere, identiteta i vječnosti

Ivan Tolj ušao je u hrvatski književni prostor davne 1980. godine. Bijaše to vrijeme, gledajući kulturološki, pa i društveno, kad se slavila prosječnost, sivilo i efemernost. Na planu književnosti, posebice lirike, poetsko djelo trebalo je biti depersonalizirano. Stihovi lišeni sadržaja, čitanje nije uključivalo poruku, kreativnost se svodila na jezično zanatstvo. Duhovnost je bila zamijenjena ravnodušnošću. Vladala je bojazan od slobode pisane riječi, jer se sloboda lako mogla proširiti izvan te riječi. Već sama pojava Toljeva djela predstavljala je izazov. Svježina te poezije, različitost, ali prvenstveno okrenutost nacionalnoj pripadnosti i duhovnim traženjima izazivala je pozornost, palila alarme i ulazila u zonu kulturalnog i političkog rizika.

Izd. Kiklos, Zagreb, 2025.

U to vrijeme u poeziji su vladali pojmovi ludizma, konkretizma, dekonstrukcije, demitizacije. Književna teorija, prateći deklinaciju duha, slavila je varljivu i lažnu dihotomiju tzv. pojmovnog i slikovnog pjesništva. Kao da jedno isključuje drugo. O bitnom se ne govori ništa, ali se zato stvaralaštvo svodi na tehniku. Dubina je zamijenjena plošnošću, kreacija podređena praznini artizma. Stoga se nije tražio unutarnji kontakt stvaratelja i čitatelja, povezanost dviju osobnosti, jer je i sama osobnost bila nepoželjna i staromodna. Valjalo je zbrisati čaroliju pjesničke riječi i pjesmu svoditi na predmet.

Primjerice, u procesu pisanja, najmanja jedinica riječi – slovo – bila je materijalizirana doslovce na grafem ili fonem, atomiziranu česticu od koje se nije nužno očekivalo oblikovanje smisla. A danas, gotovo pola stoljeća kasnije, Ivan Tolj predstavlja poemu Slova moja kojom sintagmom naslovljuje knjigu svojih sabranih pjesama. Sabran je tu zapravo jedan dugačak životni i stvaralački put odanosti vrijednostima koja su povijest, ljudski duh i vjera klesali stoljećima. Isti onaj put o kojem je svekolika književnost svjedočila kao o drami postojanja.

Knjiga Slova moja impozantna je summa vrhunskog, dosljednog i zaokruženog pjesničkog truda u kojem je slovo, nasuprot svakom rastakanju, građevni materijal riječi, riječ tkivo smisla, a smisao prijelaz u vječnost. Upravo na toj razlici prolaznosti i vječnosti, ništavila i smisla, potonuća i nade, lutanja i nepokolebljivog hoda k cilju, povijesnih zaborava i trajnog spomenika identitetu izgrađena je cjelokupna dinamika Toljeva stvaralaštva.

Duhovno traženje posvećeno trajnosti

Metaforički, slova su i vojska (slova moja, vojsko moja) kojom se demijurški organizira pobjeda smisla. Onako kako je započeo u prvoj zbirci Otočanka, stavljajući u prvi plan ljudsku sudbinu, sudbinu naroda i svoje vlastito mjesto u neprekinutoj brazdi povijesti, tako i danas u poemi Slova moja Tolj zaokružuje odanost tim vrijednostima. Njegova poezija svjedoči da ustrajnost pobjeđuje vrijeme, stamenost stvara povijest, patnja ne vodi uzaludnosti. Ivan Tolj jedan je i jedinstven autor hrvatske književnosti, od Marulića do danas, koji je duhovno traženje posvetio trajnosti, unutarnjoj nepromjenjivosti identiteta svjestan da on nije rođen u trenutku, nego se oblikuje i dovršava taloženjem vremena.

Tolju vrijeme, pa i svi užasi, žrtve i patnje koje ono nosi, nije oblik prolaznosti, slučajnosti i hirovitosti. Ono je sredstvo kojim se zaokružuje i dovršava konačni smisao postojanja. Ili, Toljevim riječima: kad zemlja nestane pod mojim nogama, ne dao Bog da me zvijezde strancem proglase… hoću da moje misli na kraju poljube Smisao, da budu... Tako Tolj u pjesmi Da me zvijezde prepoznadu.

S druge strane uloga sjećanja kojim su prožeti neki melankolični, intimistički, ali izrazito profinjeni, stihovi u Toljevim sabranim pjesmama, upravo je i svjedočanstvo te neprolaznosti. Jer čovjek živi od uzajamnosti s onima koji su mu utrli put, s onima kojima dijeli današnje staze i s onima koji će tim istim stazama zakoračati sutra. Primjerice, pjesma Nebeski recital, inače hommage Toljevim prethodnicima i prijateljima Zlatku Tomičiću i Stojanu Vučićeviću, evocira onostranu, rajsku i metafizičku gozbu za stolom pri kojem se u vječnosti okupljaju pjesnici, sveci, kneževi, kraljevi, ratnici i heroji hrvatskog naroda. Ništa nije izgubljeno, sve dobiva svoju puninu u vječnosti.

U pjesmi I.N.R.I. Tolj se obraća Kristu stihovima: nalazim Te u svim zapisima, kronikama, listinama, u svim vrtovima muke ovog naroda. I još: u porukama pravednika kojima presudiše sile ovoga svijeta. Božanskom Žrtvom sve je otkupljeno. U višedijelnoj pjesmi Hrvatska priča iz zbirke Slavenske zime Tolj prolazi put hrvatskog naroda od njegova drevna stupanja u povijest s poganskim božanstvima Perunom, Dajbogom, Vesnom, Moranom do časa kad je taj narod, kako Tolj kaže, Perun odlučio predati u ruke Gospodnje. Dakle, do primitka kršćanstva koje je oblikovalo dušu Hrvata.

Anima Croatorum

A ta duša Hrvata u istoimenoj pjesmi Anima Croatorum koja je postala klasik hrvatske poezije, naširoko citirana i prihvaćena kao dio nacionalne kulturne vlastitosti, supstanca je kojom se određuje svaka osobnost. Nju su izgradila stoljeća, ona je sidro naših hrvatskih života i ona definira našu svrhu: Ja sam roditeljica i hraniteljica. / Ja sam tvoja ljubav: djevojka i / zaručnica, žena i vjernica. / Ja sam ratnica, mučenica, uznica / i patnica: brojim korake po rubu / i strepim da se ne polome niti / između biti i sniti. Između / opstati i nestati, jer ja sam / java i san naše plovidbe što zori / i čeka da na pladanj jesenske / gozbe padne jednom sve što se / sijalo: nad čim se bdjelo i sve / što se moglo i smjelo… Pjesma završava sugestivnim stihovima: Ja sam Jedina / koju se ne zaboravlja: / amanet, oporuka, znamen / i Amen.

Apoteoza povijesne supstance naroda našla je svoj izričaj i u jednim od najljepših Toljevih pjesama koje također potvrđuju i promoviraju univerzalnu ideju uzajamnosti, oprosta i pomirenja Riječi moja budi široka, Dabogda ili Palim svijeću. Taj niz, kao i neke druge pjesme iste inspiracije, uzdižu kolektivnu savjest i plemenitost kao načela općeljudske solidarnosti, iskonske od Boga naumljene nevinosti. U njima se moli oprost za zločin, jer je svako zlo izvanjsko nasilje i poremećaj prirodnog poretka.

Valja naglasiti, Toljeva lirika je spomenik identitetu hrvatskog naroda, identitetu vjere, osobe i vjernosti koje su čovjeku predane od Gospodara vjekova kojemu sve živi, kako glasi Toljev stih. Pa i danas, ili posebice danas, kad se zaoštrava duhovni rat između tendencija da se poništi svaki oblik identiteta (naroda, povijesti, kulture, pa čak identiteta obitelji, rase, spola i biološkog određenja čovjeka), te, s druge strane, tendencija da se istina zadrži u njenoj trajnosti i očiglednosti Toljevo djelo treba gledati kao neupitan i neprolazan doprinos toj borbi na književnoj bojišnici. Prije svega zato što umjetničko savršenstvo svjedoči za istinu.

Već 1980. godine kad izlazi prva Toljeva zbirka Otočanka tada mladi autor u proslovu zbirci piše: Kad lađe prestanu ploviti ili kad se spozna zasigurno da je prestala mogućnost odlaska na kopno ili kad se doznade da su i zadnje splavi izgorjele u posljednjem požaru, otok se ukazao pust i stamen. Naime, tamo gdje nema sigurnosti i utočišta kopna, otoci ostaju zaštita pred ništavilom i kaosom. Ne u smislu u kojem egzistencijalizam definira bivanje krilaticom da je svaki čovjek otok u značenju izoliranosti i nekomunikativnosti, nego upravo suprotno. Svaki čovjek u sebi čuva sigurnost i pouzdanost Kopna koje nas sve spaja.

Za one koji se još sjećaju, ali i za one koji će to jednom možda otkrivati, iz te Toljeve metafore otoka, ranih 80-ih nastala je i antologija Insulae gdje su sabrani radovi nekolicine autora posvećenih tradiciji i vrijednosti pjesničke riječi. Nedugo zatim objavljena je u časopisu Dubrovnik antologija Quadrispatium hrvatskog mlađeg pjesništva. Namjera tih izdanja bila je upozoriti, u nesklonom vremenu, da ljubav prema stvaralačkoj riječi, tradiciji i odanosti poeziji kroz koju progovara duhovnost, nije izgubljena.

Treća u nizu antologija U sjeni transcendencije objavljena također 80-ih, obuhvaćala je sve značajnije pjesnike hrvatskog 20. stoljeća jasno pokazujući njihovo traganje za Apsolutom, božanskim uporištem i orijentirom. Priredili su je i sastavili Božidar Petrač i Neven Jurica. Ta je antologija pružila dokaz da je i u vrijeme kad se pojam nadnaravnog i transcendentnog planski brisao iz društvenog poretka i kad je i sam Bog ostao prikriven pred silinom osporavanja, hrvatski pjesnički genij neumorno tražio transcendentno utočište. I kod svjetovno deklariranih ateista, agnostika, relativista svake vrste progovarao je odnos prema Bogu kroz njihove pjesme. Bog je bio i ostao nezaobilazna i dominantna tema hrvatskog pjesništva 20. stoljeća. Zato je taj pjesnički kompendij u javnosti bio dočekan ignoriranjem i šutnjom. Niti danas o njemu se ne raspravlja, evidentnost i očiglednost te antologije još je obavijena željom da se činjenice potisnu u zaborav. Toljeva poezija duboko je ukorijenjena u tu maticu traganja za transcendencijom.

Mjesta gdje je povijest klesala hrvatsku dušu

Toljev pogled k zvijezdama, njegova vjera u Smisao, u povijesnu providnost, u liriku kao svjedočenje, usredotočenost na jedinstvo naroda i jezična snaga da sve to izrazi, imaju svoj ekvivalent i na puko formalnoj razini. U načinu nizanja stihova, uklapanju u strofe, unutarnju melodičnost pjesme. Nije tu riječ o škrtom i ekonomičnom izrazu kako su to neki književni kritičari opisivali. Toljevi su stihovi kao dlijetom u kamen urezani, sugestivni, tvrdi i puni simbolike, puni aluzija koje šire značenja u koncentričnim krugovima. Čak i unutarnja melodija slijedi taktove brojanica, ritam biblijskih psalama ili hipnotički zvuk gregorijanskih litanija. Posvećenost onome što je neprolazno vidljiva je i fizički, u pomno odabranoj vizualnoj opremi knjige sabranih pjesama Slova moja. Slova su na koricama reljefno uklesana u granitnu kamenu pozadinu. A na poleđini knjige ispisana je u kamenu pjesma (O)poruka kao zavjet domovini Hrvatskoj. Predmetni izgled knjige u funkciji je simboliziranja pjesničkog djela i njegove poruke.

Površno čitanje Toljeve poezije u nekih bi književnih znalaca možda vodilo do zaključka da je riječ o poeziji arhetipova, mitova tradicije ili zavičajnog okoliša. Toljevo pjesništvo doista zrcali i osobni odnos prema toponimima koji su trajno urezani u hrvatsku kolektivnu memoriju, te stoga nemaju samo zemljopisnu datost. Drina, Una, Krbava, Biokovo, Velebit, Lika, Hercegovina, Jadran mjesta su gdje je povijest klesala hrvatsku dušu. Unutarnje duhovne borbe, sumnje, dramatiku osame, nemoć i gorčinu prolaznosti Toljeva poezija pobjeđuje snagom vjere i ustrajnosti. Tako u pjesmi Retrospektiva koja je istodobno molitva, zahvala i vlastita odluka kaže: Gledam iza sebe nanizanu bol, prijeđene putove. I sve ono što si mi promislio: gorčine poraza i nemoći. Vremena u kojima sam na koljenima molio da me podigneš. Pjesma završava snažnim stihovima: Hvala Ti za gore moga života koje svojom snagom premještaš i darivaš mi priliku da putujem.

Kroz Tolja progovara identitet hrvatskog naroda, njegova stradanja i radosti, povijesne dvojbe, emocije, usmjerenost neprolaznosti i vječnosti, nepokolebljiva kršćanska vjera, ponos i uspravnost pred boli i patnjama, nada u otkupljenje i žudnja za pravednošću, njegova poniznost pred zlim vremenom i djetinja radost u dobrim godinama. Pjesnikova osobna sudbina, kao i sudbina svakog od nas, određena je tim okvirom. Izdajstvo i odanost, junaštvo i slabost, oholost i smjernost imaju svoju plaću. Sve se mjeri u punini kraja. Pokolji, zbjegovi, stratišta, pobjede i porazi odjekuju Toljevim stihovima, ali oni nisu završetak. Tolj ih osjeća i sagledava u kristološkom svjetlu. Pjesništvo može i mora sublimirati i prenijeti toliko grandiozni duhovni opseg.

Usuđujem se reći da niti jedan hrvatski pjesnik, od Marulića, Gundulića, ranog Nazora, Matoša i drugih nije tako kao Ivan Tolj poetski utjelovio identitet hrvatske duše, niti zajamčio vjeru koja otvara vrata vječnosti. U nesklonome vremenu, kako onda kad se pojavio,  tako jednako i danas, Tolj poručuje da čovjek sam po sebi nije mjera stvari, nego je dio onoga što ga nadilazi.

Svoje ideale pjesnik je i osobno fizički posvjedočio kad je u danima nacionalne odluke kao vojnik dao neprolazan doprinos u obrani i zaštiti Domovine.