Pejzaž kao sudbina

Josip Alebić (Osijek, 1945) završio je gimnaziju u Osijeku, diplomirao na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu 1971, a poslijediplomski magistarski studij slikarstva potom završio u klasi Stojana Ćelića 1974. godine. Od iste je godine član HDLU-a Zagreb, a od 1975. član ULUBiH-e. Radni je vijek proveo na ALU u Sarajevu, gdje je radio sve do umirovljenja. Sudjelovao je u osnivanju i radu Umjetničke akademije u Osijeku, gdje je bio prvi privremeni dekan te kasnije vanjski suradnik. Održao je veći broj samostalnih izložbi i sudjelovao u nizu skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Godine 2017. njegov je opus sažet u monografiji autora Igora Loinjaka, koju je objavio Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku. Živi i radi u Osijeku.

Josip Alebić, Karla Despot i Igor Loinjak na otvaranju izložbe Simfonija slike u Galeriji Matice hrvatske / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Iako je već dugo i postojano prisutan na našoj likovnoj sceni, Alebićev opus nije dovoljno poznat izvan sarajevskog i osječkog slikarskog kruga, što naglašava i autor izložbe u uvodnom tekstu deplijana. Jednako je tako dosta rijetko samostalno izlagao, iako je, kako piše Loinjak, u slikarstvu motivima vezan „za geografiju svojeg rodnog kraja, motive Slavonije i ravničarski pejzaž u kojem je odrastao“.

Zanimljiv je njegov stilski i morfološki put; naime, u počecima, tijekom sedamdesetih – pa i kasnije – tijekom devedesetih godina 20. stoljeća, sklon je specifičnoj mikrofiguraciji u motivima „zemljišta“ (kako sâm kaže), koja je na granici apstraktnog apstrahiranja motiva, u vrlo nježnom, često pastelnom, kolorističkom registru hladnih, ili tercijarnih, prigušenih tonova. Cijela površina slika ispunjena je malim trepetljikama, crticama, koje rasporedom tvore volumene i prikaze u pejzažu, poput neke neobične varijante lirske apstrakcije. Formati slika su također mali ili srednji, nema velike geste, izričaj je utišan, pažljivo reduciran, vrlo kontemplativan, čak hermetičan. Iz drugog ili trećeg pogleda mogli bismo tek donekle zaključiti kako se radi o motivima slavonskih močvara ili detaljima tla koji su fragmentarno prikazani, i čak uvećani, što potvrđuje visoku razinu apstraktnog izričaja.

Josip Alebić, Plava draperija, 1971, ulje na platnu, 165x123 cm

Sredinom devedesetih godina Alebićevo se slikarstvo otvara većim i velikim formatima, figuraciji koja nosi snažan ekspresionistički naboj, toplim tonovima i jasnim prikazima slavonskog pejzaža u različita godišnja doba. Okreće se „sunčevoj svjetlosti, crti horizonta, i podizanju pogleda prema panorami slavonske ravnice s nepreglednim poljima suncokreta, čije povijene glave odaju stanovitu sjetu“ (Loinjak). Taj veliki preokret u motivici, koloritu i stilu u potpunosti se ustaljuje od 2002. godine do danas. Faktura slike postaje reljefna, gusta, pastozna, formati slika veliki, doslovno panoramski, kao da slikar dobiva novi zamah i hrabrost da se otisne u avanturu slikanja. Premalo se možda na to ukazuje, kako je potrebna stanovita samouvjerenost, hrabrost – pa čak i drskost – da se okuražimo slikati u formatima koji su veličine barem 150 x 180 cm pa i više.

Povjesničar umjetnosti Igor Loinjak dobro zapaža kako je velika tema Alebićeva slikarstva u toj zadnjoj etapi slikanja svjetlost koju traži i prenosi iz prirode u sliku. No, i prije nego što je tema prirode, posebice slikanja motiva iz vlastitog zavičaja postala iznimno zastupljena i važna u zadnjih nekoliko godina u mlađim i mladim generacijama hrvatskih umjetnika, Josip Alebić ostajao je vjeran pejzažu djetinjstva, onome što ga je kulturološki i emotivno formiralo, bez obzira na studij u Beogradu, i godine profesorske karijere u Sarajevu – ili upravo zbog toga. U tom kontekstu, ne možemo ne vidjeti izvjesnu melankoliju u nekim njegovim slikama, i potrebu da pokaže neprolaznu ljepotu slavonske ravnice, šume, močvare ili polja.

Je li Alebićevo slikarstvo stiglo do nas prekasno, je li ono radi toga iz današnje perspektive pomalo anakrono? Ne bih rekla. Visoka razina metjerstva, bez obzira na morfološke odrednice, vraća ga na poziciju centra, posebice što je u ovom trenutku val percipiranja motiva iz prirode na svojem vrhuncu. I nije li, također, poslanje kritičara i povjesničara umjetnosti upravo afirmiranje umjetnika koji su spletom okolnosti ili zbog svojih životnih odabira ostali negdje lagano „po strani“, izvan tobožnje metropole i središta zbivanja, ako to zaslužuju?