O djetinjstvu zrnatih stvari

o mogućnostima prezentacije

Služim se s dvjesto osnovnih riječi

jedem što je ponuđeno

ako sam cestovni otok nisam kretanje

ne žudim izreći

ne uznemiruju me grafiti

ne nastojim biti gotica

o bitnim pitanjima koja mijenjaju
poredak svijeta

Pročitala sam dovoljno više prelistala

dostatno da bih otvorila poštaru

potpisala se

nužan broj da u kutu glasačkog lista nacrtam trokutasto sunce

sa zjenicama bez oka

ne razumijem sadnju borova u prostoru bez mora

to je sve što imam reći na temu ekoloških katastrofa

nakon srednje više i visoke

često koristim riječ struktura

struktura kućanstva u kojem bacanje svježih jaja o zid kuhinje

ostavlja trajan trag u umjetnosti

o posljedicama nježnosti

Zeleni zubi crnogorice

igličasto more usijeca se u oči

ustvari trogodišnjak s pristupom benzinu

omamljuje te miris zemlje kao davno tempera i ljepilo

po njoj se linja krzno staklenog zeca

sve može biti rana

svime se može rezati kruh

o nepomičnosti koja čuva integritet

Kosine sunca ubrzavaju pretvorbu

zrake su rezale masnicu od maka kada si shvatio da si vaza

ili porculanska patka

u svakom slučaju stvar

prašina se na tebi uslojava u vestu

nije ti hladno

iako te već dugo nitko ne dotiče

o suvišnostima uklopljenima u dekor

Norma koju ne ispunjavaš proširuje svoje logično tijelo

na sasušeno bilje

na cvjetanje pačjih glavica u žabokrečnom bazenu

sve se svodi na pravilnik

htio bi biti otpad ali ti se ne dopušta

prinuđen postojiš u lančiću

kao ružičasto stakleno dugme koje pod pritiskom pjeva

o stajalištima na kojima su povješani čipkani zastori

U nedostatku ičeg nezamjenjivog

kao što je pristupačna replika mjeseca

za kućanstva s bazenom

ovome svijetu ostavit ću kosu

koja se skupila na mjestima

gdje sam ostala duže od potrebe tijela

gdje je jasno naznačeno odmorište

nije trebalo graditi dom

o potrebi prikupljanja blještavih stvari

Podbočeni na jednu budimpeštansku tezgu

razgovaramo o slamanju duha

laktovi nam se osipaju

ništa tako dobro ne govori

razuman sam kao vrana pred bižuterijom

kao kupovina srebrnih karata za ajnc

o negibljivim ljudima s reliktom treptanja

Hladan noćni zrak koji udahneš kada autobus otvori vrata

primarna je emocija koja se proteže od očiju do trbuha

najednom ti je sasvim jasno da moraš dati otkaz

viknuti da je ljubav piramidalna shema

otvara se padobran unutar prsnoga koša

nosi te iznad davnih mora

kristalizira se sol na tvojoj koži

i ako ti oči svijetle u tom trenu

kao himalajska lampa spreman si otići

u sobu bilo koga

o potrebi dizanja prašine na kraju podesnog ljeta

vidim po kretanju lišća

dugo je bilo nepomično ljeto

između naših lica

nitko ne govori o tome

u blistavo okrugloj krošnji

uvijek potajno netko pjeva

netko se gasi kao vrelo sunce

u balzamnu pejzažu

uzalud je dizati vjetar nad naslikanim morem

kažeš, sve se to moglo mirno reći,

no kada je jezik val

sve što s njega silazi mora biti pjena

o plemenskoj svrsi tijela

O težini su najkvalitetnije govorili

oni bez vage

hoće li iz svega ovoga proizaći poplava

ocjenjivali bi po načinu na koji kap iz zraka

pada na ručni zglob

tu je koža osjetljiva

tu se kost račva u male čvrste kuke

na koje se da objesiti svaka tvoja laž

o vještini selektiranja zvuka

Ima ih koji razgovaraju po uzoru na

stroj za teniske loptice

kraj uha mi trepere žute dlačice riječi

i ne čuje se ništa osim visoka fijuka

ali očekuje se da isplazim reket

da branim glavu jezikom

kažem

održavanje terena nijem je posao

kojem se nema što nadodati

kažem

jedan se poen zapleo u travi

uzmi ga

Poezija koja diže prašinu snažnom metaforikom o odnosu bića i svijeta

Piše Darija Žilić

M

ateja Jurčević rođena je 1995. u Vinkovcima, a diplomirala je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnica je nagrade Goran za mlade pjesnike za 2016. godinu. Nagrađeni rukopis naslova Bijela vrata objavljen je 2017, a svoju drugu zbirku Žene iz Altamire objavila je 2019. Odlike njezina pjesništva prije svega su konceptualna dorađenost, vrlo suptilno pisanje o ljubavi i ranjivosti izvan stereotipa. Urednik zbirke Žene iz Altamire Branko Čegec ističe da knjiga funkcionira kao intimni „dokument“ emocionalnog odnosa projiciran u apstrakciju povijesne perspektive. Davor Ivankovac uočava i povratak metafori, te propitivanje ženske tjelesnosti, protestnost, a nalazimo i emaniranje stanja naivnosti jezika, kako sugerira Ivan Šunjić, odnosno potragu za iskonskim i čistim osjećajem, divljim, nalazimo misli o jeziku, kao što su „moj jezik je odbjeglo mladunče lava“, ili „gluho štene koje ne pridaje važnost vjetru“. 

U novom ciklusu O djetinjstvu zrnatih stvari pjesnikinja donosi slike redukcije – „služim se s dvjesto osnovnih riječi“, izražava stav – „ne žudim izreći“, a osjeti se i svojevrsna rezignacija društvom – „nužan broj da u kutu glasačkog lista nacrtam trokutasto sunce“. I čini se kao stav koji se miri, „jedem što je ponuđeno, ne uznemiruju me grafiti“, a prisutna je i blaga ironija prema izjašnjavanju „o bitnim pitanjima koja mijenjaju poredak svijeta“. Osjeti se i nepouzdanje u znanje, koje ne donosi oslobođenje – „pročitala sam dovoljno“. Istovremeno, pojavljuju se reminiscencije na djetinjstva – „miris zemlje kao davno tempera i ljepilo“. I ponovno svijest o ranjivosti jer „sve može biti rana“.

Mateja Jurčević nadovezuje se na temu krhkosti i ranjivosti bića koja je prisutna i u prošlim zbirkama. No u novom rukopisu pojavljuju se i druga stanja kao što su suvišnost, nepomičnost, negibljivost. Upravo ta nepomičnost čovjeka postvaruje: „prašina se na tebi uslojava u vestu“. Nije slučajno da se često i spominju stvari, zrnate stvari, blještave stvari... Na kraju, u tim normama i strukturama, koje spominje i koje su kontrast nježnosti i tjelesnosti, otkriva se mjera novog života, „norma koju ispunjavam, sve se svodi na pravilnik...“ A nije slučajno niti spominjanje ekoloških tema, pa ni potreba da se poistovjeti s otpadom jer lirska junakinja bira i hiperbolu kako bi izrazila otpor da se bude tek „ružičasto stakleno dugme koje pod pritiskom pjeva“, ili oblik komunikacije, razgovor „po uzoru na stroj za teniske loptice“.

Pjesnikinja govori i o poziciji doma, gdje je odmorište, gdje ne treba graditi dom, o lažima, ljubavi zagonetno postavljenoj kao „piramidalnoj shemi“, jeziku kao „valu s kojeg silazi pjena“. Na kraju, slika padobrana unutar prsnog koša efektan je izlaz iz vlastita bića, koje se nakon prsnuća prepušta vjetru, soli na koži, davnim morima i slučajnosti da dođe „u sobu bilo koga“, odnosno da se posve prepusti. I upravo u tom izlasku, koji naziva i otkazom, u atmosferi prožetosti hladnim zrakom, u nepomičnom ljetu i balzamnom pejzažu, kao da se želi dići prašina i otići u neko novo bivanje, novi svijet.

Izvrsna poezija Mateje Jurčević o djetinjstvu i odrastanju, izborima i izlascima, dočarana svjetlošću himalajske lampe, posuta morskom solju, atmosferom i bićem koje je meko, ranjivo, otvoreno i nježno, nagoviješta da možemo očekivati novu, inovativnu pjesničku zbirku u kojoj autorica još dublje ulazi u odnos bića i svijeta nužnosti, u kojemu upravo pisanje spašava.