Nesrazmjer glazbenog i dramskog

Gotovčeva koncertna suita za orkestar i mješoviti zbor Dubravka poslužila je autorskom timu i studentima UMAS-a kao dramaturško i glazbeno polazište za sučeljavanje različitih antipoda: tradicije i suvremenosti, baštine i moderniteta, raskoši i minimalizma, pa sve do onih temeljnih opreka poput kolorita i monokromije te scenske dinamike i statike. Sjajnom izvedbom ravnao je maestro Veton Marevci, donedavni zborovođa splitskog HNK, kojemu se često povjeravalo dirigiranje različitih naslova u prethodnim sezonama, sada docent na UMAS-u, koji se zbilja s poštovanjem ponio prema partituri. On je i kao najveći znalac izvedbenih snaga i s jedne i s druge strane spojio te izvođačke kolektive u jednu homogenu, uspješnu cjelinu. Izvedba je bila živa, orkestar je vođen čvrsto, a zbor je zvučao svježe i nadahnuto. Statičnost zbora na prednjem dijelu scene možda je pridonijela mirnoj i fokusiranoj izvedbi u kojoj su se na najbolji način prožimale ujedinjene boje izvođača.

Izvedba Gotovčeve Dubravke na sceni HNK u Splitu / Snimio Mario Buličić

Dramaturgija i režija u potpisu Gorana Golovka bile su ipak u neskladu s glazbenim dijelom izvedbe. Materijal inspiriran motivima iz Gundulićeve pastoralne drame namjeravao se, kako sam redatelj navodi u tekstu popratne knjižice, „izravno obratiti mladoj publici na početku drugog kvartala 21. stoljeća“. Pitkim tekstom, koji je bio ponajviše u obliku natuknica, tek na nekoliko mjesta okrznut Gundulićem, skupina glumaca pokušala je predstaviti „Gundulićeve motive u novom ruhu“. Izvedba je bila zasićena prepoznatljivim glumačkim tehnikama: od zborne igre i koreografiranih podrški do izražajne tjelesne plastike i vokalne onomatopeje. Činilo se možda i da je veći naglasak stavljen na tehnike izvedbe nego na sam sadržaj. Da bi se u potpunosti razumjelo ovu izvedbu, bilo je nužno dobro poznavanje Gundulićeve Dubravke; inače bi se ponuđeni fragmenti likova i radnje slabo mogli povezati tekstualnom nadgradnjom, tj. dramaturgijom. U aktualizaciji je temeljni motiv slobode prikazan hrabrom institucionalnom autoironijom kojom je pokrivena tema korupcije pri upisu na fakultet, ali i korupcije općenito. Nanizani su tu i brojni društveni problemi, ali i oni emocionalne i osobne prirode. Dekora i ideja nije nedostajalo, ali zato jest Gundulića. Jaz između glazbene i glumačke izvedbe dodatno se produbio vizualnim aspektom komada.

Dok je glumcima ostao središnji dio pozornice koji su ispunjavali pokretom, zbor je gotovo statično „bivao“ u lijevom i desnom dijelu pozornice. Naglašavanje tih opreka došlo je do izražaja i u kostimima Mladena Radovnikovića: članovi zbora bili su odjeveni u višeslojne, raskošne i moćne crne komade s upečatljivim ukrasima za kosu; među njima su se nalazili pojedinci u crvenim grimiznim toaletama i s vlasuljama, čiji je vizualni identitet upućivao na barokni kod, dok su glumci bili u svakodnevnim urbanim krojevima u bijeloj boji. Kostimi su na neki način upućivali i u provenijenciju materijala koji su izvođači izvodili. Dok je zboru pripalo izvođenje Gotovčeva djela, glumci su pak izvodili jedan suvremeni komad koji se igrao ponad motiva Dubravke.

Snažan vizualni i značenjski kompas ovoj povremeno raslojenoj izvedbi donijele su videoprojekcije za koje je bila zadužena Mala Vošćica d.o.o. Projicirajući fragmente izvornog teksta na zid u pozadini pozornice, videooblikovanje je funkcioniralo kao putokaz koji je izvedbu neprestano vraćao njezinu izvoru.

Glavni problem izvedbe leži u tome što su sve njezine dimenzije ostale previše odvojene; produkcija je ostavljala dojam niza neovisnih sastavnica Sveučilišta koje se nisu uspjele spojiti. Najviše gledatelja smeta to što se u trenucima najvećega glazbenog intenziteta i najbogatije orkestracije na sceni nije događalo gotovo ništa. Scenska je igra tada bila svedena na krajnji minimalizam, čime je propušteno stvaranje snažnog scensko-glazbenog efekta koji partitura inherentno nudi. Zbor je bio lišen svakog pokreta, dok su glumci funkcionirali kao zaseban entitet, odvojen od same glazbene stvarnosti. Svaka od tih dimenzija bila je pojedinačno izvrsna, ali se tijekom izvedbe nisu spojile u jednu snažnu, integralnu cjelinu. Gledatelj ostaje pomalo zbunjen – pred publiku je bačeno mnoštvo fragmenata s kojima praktički ne zna što bi.

S druge strane, svakako treba pohvaliti trud Organizacijskog odbora Godine Ive Tijardovića i Jakova Gotovca, koji je potaknuo ovaj projekt. Ipak, nameće se pitanje: zašto UMAS nema češće, ustaljene projekte ovog tipa koji bi funkcionirali i mimo posebnih godišnjica, obljetnica te vanjskih suradnika koji ih iniciraju, predlažu i ostvaruju?

Ipak, nesrazmjer dramskih i glazbenih sastavnica nije zasjenio studente: oni su predano i odvažno preuzeli svoje zadatke i iskoristili ponuđene solističke dionice za demonstraciju iznimna izvođačkog angažmana i zrelosti kakvu pozornica HNK zahtijeva.