Vijenac 842

Film

Uz 36. Svjetski festival animiranog filma Animafest Zagreb, od 8. do 13. lipnja

Ljudske sudbine u vremenu

Piše Josip Grozdanić

Na ovogodišnjem Animafestu prikazano je oko 350 filmova iz svih krajeva svijeta. Oboreni su i neki rekordi, jer se na manifestaciju prijavilo čak 2100 filmova iz 95 država, a svjetske premijere doživjelo je 38 ostvarenja

Ljubiteljima animacije i svima koji će to tek postati i ovogodišnji Animafest ponudio je vrlo bogat i raznovrstan program, u kojem je u svim festivalskim segmentima prikazano oko 350 filmova iz svih krajeva svijeta, uz dolazak jednakog broja inozemnih gostiju. Oboreni su i neki rekordi, jer se na manifestaciju prijavilo čak 2100 filmova iz 95 država, a svjetske premijere doživjelo je čak 38 ostvarenja. Kao i prethodnih nekoliko godina, festival se održavao u Kinu SC, Kinu Kinoteka, Muzeju suvremene umjetnosti i još nekim prostorima, no prividna brojnost lokacija koje nisu u svim slučajevima praktične i funkcionalne za konkretnu namjenu, još jednom je posvjedočila o aktualnom nedostatku odgovarajućih dvorana za slične manifestacije, ponajviše onima u kinima Europa i Tuškanac, čija obnova traje „beskrajno“, uz konstantno odgađanje rokova ponovnih otvaranja.

Dodjela nagrada Animafest 2026.

Poseban fokus ovogodišnjeg festivala bio je na glazbi u animiranom filmu, što ne čudi s obzirom na činjenicu da je umjetnički ravnatelj u odlasku Daniel Šuljić i sam glazbenik, gitarist u bendu Stampedo, te je i taj dio Animafesta osmišljen prilično ambiciozno, s programom glazbe ne samo u filmovima velikih Normana McLarena i Lotte Reiniger, nego i jazza, mjuzikla i klasične glazbe.

Osobito valja pohvaliti činjenicu da je na festivalu bila naglašena važnost inkluzivnosti i dostupnosti kulture, uz prigodne inkluzivne projekcije za hendikepirane osobe te prijevod na hrvatski znakovni jezik i inkluzivne titlove. Dok je Nagrada za životno djelo dodijeljena glasovitoj britanskoj animatorici Joanni Quinn, umjetnici koju zagrebačka publika dobro poznaje i koja je dvaput bila nominirana za Oscara, osvojila je tri nagrade Emmy i četiri BAFTA-e, Nagrada za izniman doprinos proučavanju animacije pripala je iranskom novinaru, kritičaru, povjesničaru animiranog filma, izdavaču i uredniku Amidu Amidiju.

Priča o (auto)destruktivnoj revoluciji

U ukratko opisanom kontekstu, nagrade za prikazane filmove uglavnom su otišle u prave ruke, premda bi potpisnik ovih redaka u Velikom natjecanju dugometražnog filma Grand Prix dodijelio drugom ostvarenju. Naime, žiri je odabrao naslov Smrt ne postoji autora Feìlixa Dufour-LaperrieÌrea; riječ je o kanadsko-francuskoj produkciji koja je neosporno izuzetno uspjela, intrigantna, dojmljivo estetizirana i vizualno raskošna, no u kojoj u cjelini ideja i stil dominiraju nad sadržajem.

Kadar iz filma Smrt ne postoji

Kadar iz filma Svjetlo u hladnoj noći

Djelo koje je prošle godine prikazano u konkurenciji najprestižnijeg svjetskog festivala animacije u Annecyju, kao i u programu 15 dana autora u Cannesu, priča je o skupini mladih radikala koji u nekom nedefiniranom vremenu, koje svakako može biti i današnje, s oružjem u rukama upada na šumom okruženo raskošno zdanje bogatih zemljoposjednika. Situacija je vrlo ozbiljna, možda je u tijeku i revolucija, a u vatrenom okršaju koji uslijedi mladi likvidiraju tjelesnu stražu vlasnika zdanja, pri čemu i sami gotovo svi izginu. Prežive tek predvodnica skupine Hélène, koja se u ključnom trenutku pokaže kukavicom i pobjegne, te njezina prijateljica i sudionica Manon, da bi pred progoniteljima pobjegle u šumu. No tome možda i nije tako, jer od početka njihova bijega nije lako utvrditi tko je uistinu preživio, a tko je tek duh koji progoni Hélène. I njezini se identiteti udvajaju, možda čak i utrostručuju, jer će u jednom trenutku ugledati djevojčicu izrazito sličnu sebi, dok se zbog jedne replike starice u invalidskim kolicima pred zdanjem tijekom napada može naslutiti da je ona također Hélène, samo iz budućnosti. Ono što slijedi je nadirući val krivnje koji razdire protagonisticu, krivnje zbog koje joj prigovaraju duh ubijenog prijatelja Marca te lik koji je više duh Manon nego živa ona, dok pred progoniteljima iz zdanja bježe kroz šumu. Istodobno, Hélène ima viziju revolucije koja poput goleme bujice nosi sve pred sobom, pa i raskošno zdanje koje je možda njezin dom, ili će to biti jednog dana.

 

Kadar iz filma Zima u ožujku

 

Kadar iz filma Priredba

Autorova je ideja jasna, revolucija se može činiti kao prilika za bolju budućnost, no ona nema milosti ni prema kome, donosi razaranje i krv, a pritom je teško definirati tko je na pravoj strani, uz to što neočekivani kukavičluk uvijek može nepredviđeno utjecati na zbivanja. Idejno i vizualno film odlično funkcionira, zahvaljujući pretapanjima kolorita i izraženoj atmosferičnosti, no upravo zbog nestalnosti likova i fluidnosti priče gledatelja ostavlja pomalo hladnim i distanciranim.

Mladi par bježi iz Ukrajine

Mnogo je bolji slučaj s Velikim natjecanjem kratkometražnog filma, u kojem je Grand Prix zasluženo dodijeljen armensko-estonskom djelu Zima u ožujku redateljice Natalije Mirzoyan. Riječ je o lutka-filmu u kojem je autorica tijekom nepunih 17 minuta kreirala slojevitu, uznemirujuću i izuzetno emotivnu storiju o paru mladih Ukrajinaca koji s početkom ruske invazije bježi iz domovine, da bi se njihov bijeg pretvorio u osobnu i obiteljsku apokalipsu. Ožujska zima iz naslova, s pripadajućim snijegom, metafora je teškog i tragičnog dugotrajnog stanja koje je nastupilo u Ukrajini, ali i zime koja se počinje rađati u odnosu između mladića i djevojke. Snijeg koji gotovo progoni protagoniste nije samo onaj stvarni, nego i onaj koji okiva sudbine ljudi sve više svjesnih da bijeg ne predstavlja i spas, ako je on uopće moguć. Kako je zapisano u obrazloženju žirija, ovaj film ozbiljnu dokumentaristiku koja je ostvarena na neobičan način, zbog čega postiže još začudnije efekte, u ravnotežu dovodi humorom i duhom, što rezultira dodatno izraženom sugestivnosti same priče i njezine tragike.

Tjeskobne uspomene

U Natjecanju hrvatskog filma najboljom je proglašena Priredba autorice Ane Horvat, kako u prologu piše „priča temeljena na stvarnom sjećanju“ na jednu davnu i naizgled benignu školsku priredbu organiziranu povodom dočeka Štafete mladosti. Djeca su zaigrana i iskrena, obraćanje stanovitoga „druga“ zapravo je isječak davnoga govora Josipa Broza Tita, a dok se pjevaju Po šumama i gorama i Uz maršala Tita, pratimo zbunjene, nesigurne pa i prestrašene reakcije male protagonistice. Nju najviše uznemirava jedan bradonja s naočalama koji krećući se prati priredbu, koji se jednom rukom „igra“ u džepu, a među publikom jednostavno strši, ne uklapa se. Žiri je to opisao riječima da „naizgled idilična stvarnost može biti uznemirujuća“, te da estetika dječjeg crteža sugerira grotesku, ali i tenzije koje se kriju iza na prvi pogled pozitivnih prizora, i tome se nema što dodati.

Varljivost virtualne stvarnosti

Najuspjelijim ostvarenjem u Velikom natjecanju dugometražnog filma potpisani kritičar drži kineski „crtić“ Svjetlo u hladnoj noći redatelja Jingweija Xua, debitantsko djelo dugoga metra autora čiji je drugi kratki film Nema promjena u našem životu premijerno prikazan u Rotterdamu 2023. te je osvojio brojne nagrade, među ostalim i na DOK Leipzigu. Posrijedi je emotivna priča o jednom djelatniku propalog, ali još uvijek slikovitog filmskog studija u Kini, studija u kojem su i velika kulisa sfinge i rekonstrukcija dijela Moskve. Petoro je djelatnika rezignirano, bez ikakvih ambicija i planova, realno i bez egzistencije, a nakon što su neko vrijeme plaću primali svakih šest mjeseci, ubuduće će je zbog smanjenih troškova primati svaka tri mjeseca. Među njima se izdvaja protagonist koji je zapravo antijunak, mlitav i inertan tip koji je ušao u srednje godine, a za kojeg ćemo kasnije shvatiti i da je naivan, bez iskustva u izvanjskom svijetu, odnosno izvan studija. Nakon što pronađe naočale za virtualnu stvarnost dizajnirane u obliku kape, on će se naći u nekakvom lunaparku gdje će upoznati vrlo simpatičnu djevojku s kojom se lako zbliži, a ti su segmenti realizirani kao igrani. Pokazat će se da oboje maštaju o letu do zvijezda, a kad mu ona kaže da je to izvedivo, samo treba uplatiti nešto novca, gledatelj će naslutiti što slijedi.

U koloristički dojmljivom filmu igrani dijelovi skladno su umetnuti u animaciju, ritam je primjereno spor te odgovara vrlo sugestivnom ozračju i likovima, među kojima je i duhoviti sidekick, gotovo zaseban karakter robotskog usisavača Roombe. Film koji zavređuje preporuku.

Vijenac 842

842 - 18. lipnja 2026. | Arhiva

Klikni za povratak