Ljubav skrivena iza šutnje

Postoji taj suvremeni mit koji kaže kako je sedam godina potrebno da se cjelokupne stanice u ljudskom organizmu obnove, da – makar fizički – iznutra postanete nova osoba. Što se događa s ukusom i dojmovima, mijenja li se s našim stanicama i način na koji čitamo, gledamo i upijamo umjetnost? Koliko bi radova izgubilo svoju draž kada bismo im se vraćali svakih sedam godina, a koji bi preživjeli takav test?

Koliko god odavala dojam statične predstave, upravo se kroz korištenje predmeta otkriva preciznost režije i promišljenost svakog pokreta u Susretu / Izvor HNK u Splitu

Susret Nine Mitrović prvi sam put gledala prije sedam godina upravo na Sceni 55, a u sjećanju mi je ostao kao rijetko precizna, bolna i intimna drama. Produkciju Teatra Exit tada je režirala autorica, a sada Susret dobiva novu lokalnu produkciju u režiji Patrika Sečena koji s dramaturginjom Karlom Mesek potpisuje i scenografiju te kostimografiju. Pritom oboje izvrsno razumiju prostor u kojem intimnost nije tek fizički, nego i dramaturški uvjet izvedbe. Na rudimentarnoj sceni svaka šutnja, grimasa ili izbjegnuti pogled postaju jednako važni kao i izgovorene replike između otuđenih muškaraca – oca Stanka (Trpimir Jurkić) i sina Andreja (Stipe Jelaska).

Susret je smješten na trpezarijskom bojištu; to je duel dvojice ranjenih kauboja za predugačkim stolom na kojem se nalaze tek šalica hladne kave, limenke toplog piva, cigarete, križaljka, kutija keksa i dva upaljača od kojih je samo jedan funkcionalan. Upravo se svakodnevni predmeti otkrivaju kao dodatni sloj predstave koji promišljeno nadograđuje ono što likovi izgovaraju i prešućuju. Objekti nisu tek rekvizita, oni postaju produžetak karaktera i sudionici u koreografiji međusobnog izbjegavanja.

Dok Andrej neuspješno pokušava pripaliti cigaretu, Stanko ga gotovo nikada ne pogleda niti mu ponudi svoj upaljač, kao da ne vidi i ne čuje problem koji se odvija tik ispred njega. Andrej tako ostaje s nezapaljenom cigaretom u ustima, zaglavljen između čekanja i uzaludne nade da će otac ipak reagirati. Koliko god odavala dojam statične predstave, upravo se kroz korištenje predmeta otkriva preciznost režije i promišljenost svakog pokreta u Susretu. Andrej tijekom predstave mijenja mjesta za stolom pokušavajući se makar fizički približiti ocu, dok Stanko ostaje ukopan na svojoj strani stola. Čak i kada sjede sučelice, pogled im neprestano bježi prema pepeljari ili križaljci, kao da bi ih izravni pogled natjerao da izgovore nešto što nijedan od njih ne zna artikulirati.

Stipe Jelaska gradi Andreja kao mladića koji tijekom cijele predstave guta vlastite riječi. Na njegovu licu neprestano su prisutni napor, suspregnute emocije i osjećaj ranjenog djeteta koje se boji izgovoriti što ga boli, jer bi time bol postala stvarna, a otac antagonist. Već u prvom Stankovu pitanju „Sam si došao?“ upisan je osjećaj manje vrijednosti koji Andreja prati od djetinjstva, a Jelaska uspješno utjelovljuje pokušaj očajničke verbalizacije onoga o čemu se u njegovoj obitelji nikada nije govorilo. „Što da ti kažem, tužan sam“, izgovara u jednom trenutku, suočavajući oca s riječima koje u njihovu svijetu gotovo da ne postoje.

Trpimir Jurkić kao Stanko pritom nije karikatura balkanskog oca niti jednodimenzionalni autoritet. U njemu je sadržana ona specifična roditeljska tvrdoća i nemogućnost priznanja pogreške, čak i kada je empirijski opipljiva. Opsesivno se drži slike muškarca koji mora izdržati sve, muškarca koji ne kuka, ne vraća se na prošlost i ne dopušta sebi slabost. Dijagnoza koja se nazire u predstavi ne slabi Stankovo tijelo nego pamćenje, pa njegovo „Ne sjećam se“ tako funkcionira i kao simptom i podsjetnik na bolest, ali i savršen mehanizam bijega od razgovora. Jurkić majstorski balansira između tvrdog, samozadovoljnog izraza lica i sitnih pukotina kroz koje postaje vidljiv Stankov strah da je sve bilo uzalud.

Na Stankove replike uspijemo se povremeno i nasmijati, iako cijelo vrijeme svjedočimo težini koja se ugnijezdila na Andrejevu licu. Naviknuli smo na roditelje koji prekidaju, koji tvrde da sve znaju, štoviše da su sve to već odavno znali. Ničim ih ne možemo iznenaditi, anticipiramo njihovo „Ja sam kriv za sve“ i ne preostaje nam ništa drugo nego rezignirano nasmijati se. Kao i Andrej, koji zna da iz ovog susreta neće izaći s onime po što je došao.

Nina Mitrović i nakon sedam godina ostaje iznimno precizna u pisanju svakodnevice. U njezinim dijalozima nema velikih deklaracija ni artificijelne teatralnosti, pa Susret djeluje bolno poznato. Drama koja odbija pojednostavniti odnos oca i sina uspjeðno, ali nenametljivo otvara pitanja emocionalne zatvorenosti i naèinâ na koje obitelji proizvode ljude nesposobne da jedni drugima iskažu nježnost bez nelagode ili agresije.

Susret je bez problema preživio moj proizvoljni sedmogodišnji test vremena, možda upravo zato što govori o obrascima koji se mijenjaju mnogo sporije od naših stanica. Dokle god postoje obitelji u kojima se ljubav skriva iza šutnje, ova će drama ostati bolno suvremena i potrebna.