Latice ruža padale su

Latice ruža padale su po ogoljenoj sceni uronjenoj u crveno svjetlo dok se na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca polako oblikovao svijet Fride Kahlo: svijet boli, senzualnosti, raspada i vitalnosti. Već u prvim prizorima baleta Fridin svijet, izvedenog 23. svibnja u suradnji sa Salzburškim državnim kazalištem, bilo je jasno da koreograf Reginaldo Oliveira ne želi ispričati linearnu biografsku priču, nego scenski rekonstruirati emocionalni i tjelesni pejzaž jedne od najslavnijih umjetnica dvadesetog stoljeća.

Motiv dvostruke Fride, preuzet sa slavne slike Dvije Fride, prerasta u središnji dramaturški mehanizam / Snimio Dražen Šokčević

U suvremenoj kulturi Frida Kahlo odavno više nije samo umjetnica. Ona egzistira istodobno kao politički simbol, feministička ikona, tržišni proizvod i jedan od najprepoznatljivijih vizualnih znakova globalne pop-kulture. Upravo zato svako novo uprizorenje njezina života mora odgovoriti na pitanje kako prikazati osobu koju je kolektivna imaginacija gotovo potpuno pretvorila u mit. Oliveira odbacuje linearnu naraciju i Fridin identitet gradi kroz fragmentaciju tijela, prostora i svijesti.

Motiv dvostruke Fride, preuzet sa slavne slike Dvije Fride, prerasta u središnji dramaturški mehanizam predstave. Jedna pripada prostoru vitalnosti, erotike i javne slike, dok druga ostaje vezana uz iskustvo boli, fizičke nemoći i emocionalne iscrpljenosti. Isabelle Zabot Fridu interpretira kroz stalnu napetost između vitalnosti i raspada, gradeći lik iznimne scenske magnetičnosti. U njezinoj se izvedbi istodobno susreću buntovnost, senzualnost i prkos mlade umjetnice, ali i fizička ranjivost žene čije tijelo postupno postaje prostor trajne boli. Interpretacija pritom ni u jednom trenutku ne sklizava u patetiku, čak ni u prizorima najveće lomljivosti.

Nasuprot njezinoj ekspresivnosti, Marta Kanazir oblikuje introvertniju i tamniju dimenziju lika, gotovo kao unutarnji odjek Fridine svijesti. Njezina Frida djeluje suzdržanije, tiše i psihološki zatvorenije, preuzimajući funkciju sjene, sjećanja i emocionalne pukotine same protagonistice. Odnos dviju Frida pritom prerasta okvire pukoga scenskog udvajanja i funkcionira kao koreografski dijalog između tijela i svijesti.

Jednako snažan dojam ostavlja i Ali Tabbouch koji ulogu Diega ne interpretira jednodimenzionalno kao destruktivnog muškarca, već kao figuru neodoljive karizme i emocionalne gravitacije. Rivera ovdje nije klasični antagonist, nego centar emocionalne napetosti oko kojega se Frida istodobno raspada i ponovno definira. Riječki baletni ansambl predstavu nosi impresivnom fizičkom disciplinom i snažnim emotivnim intenzitetom. U pojedinim prizorima ansambl poprima funkciju kolektivnog tijela, gotovo produžetka Fridine svijesti, preuzimajući impulse boli, sjećanja i unutarnjeg rasapa.

Vizualno predstava također ostavlja snažan dojam. Prvi dio obilježen je gotovo asketskom ogoljenošću scene, dominiraju crveni tonovi, praznina prostora i latice ruža koje padaju po tijelima plesača poput tragova unutarnjeg krvarenja. U drugom dijelu predstava eksplodira bojom, ritmom i kolektivnom energijom poput Fridine slike Viva la Vida.

Scenografija Matthiasa Kronfussa i kostimografija Judith Adam dodatno pojačavaju dojam da gledamo svijet koji se neprestano nalazi između slike i sjećanja. Ništa nije potpuno realistično, ali ništa nije ni posve simboličko. Veliku ulogu u emocionalnoj strukturi predstave ima glazba. Meksička glazbena tradicija ne koristi se folklorno ili dekorativno nego dramaturški. Posebno mjesto zauzima pjesma La Llorona, čija melankolična i gotovo opsesivna prisutnost predstavi daje dodatnu dimenziju tuge, čežnje i fatalizma.

Balet koji stoljećima počiva na ideji discipliniranog i kontroliranog tijela ovdje se suočava s organizmom obilježenim fizičkom nemoći, operacijama i raspadanjem. U toj napetosti između forme baleta i Fridina tijela predstava pronalazi svoj najzanimljiviji problem i svoj umjetnički razlog postojanja.