Kulturni dnevnik hrvatske nacije

Časopis Hrvatska revija pokrenula je Matica hrvatska 1928. godine. Ugašen je 1945, ali ga izbjegli hrvatski književnici i kulturni djelatnici koji su u njemu surađivali u Domovini, obnavljaju u emigraciji 1951. u Buenos Airesu. Nakon osamostaljenja Hrvatske, od 1991. godine Hrvatska revija ponovno izlazi u Zagrebu, kao tromjesečnik baveći se u najširem smislu hrvatskom kulturom, identitetom, poviješću, književnošću i društvenim pitanjima među kojima su i teme o hrvatskom iseljeništvu. Od 2012. glavna urednica Hrvatske revije je Mirjana Polić Bobić u suradnji s urednicima Dinom Milinovićem i Tomislavom Galovićem.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2026.

Od samih početaka Hrvatsku reviju uređivali su i u njoj surađivali brojni ugledni hrvatski književnici, povjesničari, muzikolozi, slikari, novinari i drugi kulturni djelatnici, ponajbolja imena naše kulturne povijesti XX. stoljeća. Prvih desetljeća, do gašenja 1945, uređivala su je tada vrlo ugledna i u našoj kulturnoj povijesti poznata imena među kojima su Branimir Livadić, Stjepan Ivšić, Blaž Jurišić, Mile Starčević i Olinko Delorko. U Hrvatskoj reviji objavljivali su književnici i lijeve i desne političke opcije kao i pisci politički neovisnih estetika.

Časopis koji je okupljao najveća imena hrvatske kulture

U vrijeme dok je Maticu hrvatsku, glavnog nakladnika časopisa, vodio Filip Lukas, na stranicama revije objavljivali su, među ostalima Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, August Cesarec, Nikola Polić, Novak Simić i Miroslav Krleža, kao i Tin Ujević, Mirko Begović, Ljubomir Maraković, Dragutin Tadijanović, Alija Nametak, Milan Šufflay, Kerubin Šegvić, Stanislav Šimić, Mile Budak i drugi. Osim književnosti, Hrvatska revija objavljivala je i likovne priloge reprodukcija djela hrvatskih likovnih umjetnika Vladimira Kirina (koji je i autor prvotnoga grafičkoga oblikovanja časopisa i do danas očuvanog logotipa časopisa), Josipa Račića, Miroslava Kraljevića, Vladimira Becića, Jerolima Miše i drugih. Povijesna kretanja i okončanje Drugog svjetskog rata, sa svim posljedicama koje su od 1945. godine slijedile u bivšoj državi koja je korjenito pa i nasilno mijenjala stanje u hrvatskoj kulturi, neka od ovih imena dovela su na književni tron, dok su neki neki drugi platili glavom i izbrisani iz javnosti, jedni su u izbjeglištvu spašavali goli život, a u zemlji suđeni čak i najdrastičnijim kaznama ili zabranom objavljivanja, a drugi su sjeli na političke i državne položaje. Tragičnu sudbinu Hrvatske podijelili su i hrvatski književnici. Jedni su nastavili život i rad u zemlji, ali sada bez Hrvatske revije, dok su drugi, ništa manja skupina u emigraciji, u obnovljenoj Hrvatskoj reviji koju uređuju Vinko Nikolić i Antun Bonifačić, tražili svoj prostor javnoga djelovanja među hrvatskim iseljenicima i emigracijom. I u tom razdoblju, koje se od 1966. nastavlja u Europi, u Reviji objavljuju neka od najznačajnijih imena izbjegle hrvatske inteligencije kao što su Dušan Žanko, Ivan Meštrović, Mate Meštrović, Bogdan Radica, Filip Lukas, Ante Kadić, Ante Ciliga, Tomo Marković i drugi. Urednici i dalje na stranicama Revije ostavljaju prostora za likovne priloge pa objavljuju reprodukcije djela hrvatskih umjetnika u iseljeništvu poput Ivana Meštrovića, Maksimilijana Vanke, Kristijana Krekovića, Josipa Turkalja i niza drugih. Tih desetljeća u bivšoj državi Hrvatska revija bila je trn u oku vlastima, zabranjena literatura koju je bilo strogo kažnjivo posjedovati. Državna propaganda ocrnjivala je taj časopis i njegove suradnike kao naj­užasnije nasilnike i rušitelje tobožnje političke, kulturne i gospodarske idile u bivšoj državi. Pogledati i prelistati bilo koji broj iz toga vremena danas se prepoznaje samo kao svjedok vremena ogromnih zabluda s tragičnim posljedicama. Hrvatska intelektualna, a dijelom i politička emigracija koja je nastavila objavljivati u Hrvatskoj reviji u tom je časopisu stvorila svoju obrambenu utvrdu, bunker u kojem se čuvao hrvatski jezik i književnost, pratila i analizirala politička zbivanja u Domovini, širila istina o progonu i masakrima zarobljenih vojnika i civila po okončanju rata, progonima i stradanju naroda i pojedinaca u Domovini.

Pisalo se i o slučaju zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, posebno o njegovu bliskom odnosu s Ivanom Meštrovićem. Emigrantski brojevi Hrvatske revije, tijekom pola stoljeća njezina izlaženja u egzilu, sjetna su oda Domovini i hrabrenje vjere u opstanak i povratak u slobodnu Hrvatsku.

Hrvatska revija bila je svojevrsni kulturni seizmograf povijesnih zbivanja i sudbine Hrvatske i njenog naroda, kulture i stvaralaštva. Stanovita eksplozivnost plod je prilika i još više neprilika koje su proživljavali suradnici emigrantskog razdoblja Hrvatske revije, kao što je današnja smirenost reflektiranja hrvatske kulturne stvarnost posljedica i plod slobode u kojoj se stvara današnji časopis Matice hrvatske.

Hrvatska revija i u onih prijeratnih 17 godina (1928–1945) i u vrijeme emigracije (1951–1991) i u posljednjih 35 godina izlaženja u slobodnoj Hrvatskoj nije samo kulturni časopis, nego je zapravo kulturni dnevnik jedne nacije. Pisao se i čitalo ga se i u Hrvatskoj i diljem svijeta, u njemu se zrcalila hrvatska stvarnost, umjetnička i književna, politička i društvena, povijesni uzroci, aktualno stanje i priželjkivana budućnost Hrvatske.

Novi broj: inkunabule, ekologija, umjetnost i zaboravljene priče hrvatske povijesti

U taj kratki prikaz velike povijesti Hrvatske revije, posve skladno smješta se i ovogodišnji prvi broj. Iako je uobičajeno da se u Reviji objavljuju veće ili manje prigodne tematske cjeline, ovaj broj, ističe to glavna urednica Mirjana Polić Bobić, nema temata. „U prošlih 14 godina tri smo puta protegnuli temu broja na cijeli broj, obradivši tako temu Velikog rata, tristotu obljetnicu Sinjske bitke (tema je bila postavljena šire i obuhvatila je osmansku okupaciju hrvatskih krajeva) te 1100. obljetnicu Hrvatskog Kraljevstva.“ Ovaj posljednji spomenuti tematski broj, treba reći, doživio je za današnje prilike veliku potražnju pa stoga i ponovljena izdanja i vrlo visoku nakladu. Bez obzira, međutim, što novi broj nema uobičajen temat, prilozi nisu ništa manje sadržajni i zanimljivi. Prvi tekst koji treba spomenuti opširan je prikaz o hrvatskim inkunabulama. Zapravo je riječ o prikazu autorica Marijane Tomić i Sofije Klarin Zadravec o kapitalnoj knjizi Incunabula Croatica: hrvatske inkunabule u hrvatskim ustanovama (ur. M. Tomić), koju je 2025. objavila Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Autorice svoj prikaz zaključuju ocjenom da je ova monografija zapravo kulturni projekt „koji hrvatske inkunabule potvrđuje kao posebno vrijedan odsječak hrvatske kulturne i znanstvene baštine. One nisu samo svjedoci ranog prihvaćanja tiskarske tehnologije nego i materijalni dokazi ravnopravne uključenosti hrvatskog prostora u europske kulturne tokove, kao i trajni znakovi jezične, pismovne i intelektualne samosvijesti Hrvata“. O hrvatskom preporoditelju i istaknutom članu Matice hrvatske, književniku Ivanu pl. Trnskom, piše Katica Čorkalo Jemrić, autorica koja je u nakladi Matice hrvatske 2025. objavila opširnu monografiju o ovom nekada slavljenom, a danas neopravdano zaboravljenom hrvatskom književniku.

Loris Borić, povjesničar umjetnosti sa Sveučilišta u Zadru, u prilogu Papinski triregnum, krune, mitre i habiti: zadarski skupni portret jednoga protuosmanskoga vojnog saveza prikazuje sliku Gospa od milosti talijanskoga majstora Lazzara Bastianija koja se nalazi u zadarskom samostanu svetog Frane. Ikonografiju Dionizova kulta na sarkofagu s jugoistočne nekropole antičke Salone, Jasna Jeličić Radonić sa Sveučilišta u Splitu, u prilogu naslovljenom Bogovi, junaci i ulaz u podzemni svijet, tumači kao „još jedan dokaz kozmopolitskog karaktera rimske metropole Dalmacije.“ Vrlo je aktualan i poticajan prilog naslovljen San o Zemlji Mladena Šolića, ekologa s Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu. U opširnom prilogu donosi se pregled nekadašnjih i suvremenih pogleda ekološke znanosti na potrebu očuvanja prirode kao cjeline čovjekova životnog okoliša.

Matica je kroz Hrvatsku reviju pokušavala napraviti nešto što nije bio samo kulturni časopis, nego kulturni dnevnik jedne nacije. Poslije gašenja 1945. postaje gotovo kulturni bunker naše emigracije. Pisci, politički emigranti i intelektualci koriste je za očuvanje jezika, rasprave o Jugoslaviji, ideje o hrvatskoj državnosti, književnost koju tadašnja vlast nije voljela. Čitala se u Argentini, Kanadi, Njemačkoj, Australiji i SAD-u.

Novi broj donosi i dva in memoriama. Prvi je emotivno prisjećanje Dubravka Jelačića Bužimskog na pola stoljeća života s nedavno preminulim hrvatskim književnikom Stjepanom Stipom Čuićem. Damir Zorić napisao je opširan prikaz emigrantskog djelovanja nedavno preminuloga Mate Meštrovića upravo kroz prikaz Meštrovićeve suradnje s Hrvatskom revijom, iz čega se zorno zrcali i uloga Hrvatske revije u nastojanjima hrvatske emigracije, bez obzira na političke razlike, mobilizira sav demokratski potencijal naroda, u Domovini i svijetu, u nastojanjima ostvarenja slobodne i samostalne Hrvatske. Zanimljiv je i prikaz svestranog autora Velimira Grgića koji je i sam prolazeći njihovim tragom, opisao putovanja velikih hrvatskih putnika i istraživača na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, braće Mirka Seljana i Stjepana Seljana. Nakon brojnih prošlogodišnjih obilježavanja 1100. godišnjice kralja Tomislava, pa i prisjećanje na brojne proslave 1000. godišnjice prije stotinu godina, zanimljivo je pročitati prilog Magdalene Getaldić, povjesničarke umjetnosti iz zagrebačke Gliptoteke, o jednom neostvarenom i zaboravljenom projektu hrvatskog Milenijskog muzeja koji je Društvo za podizanje spomenika kralju Tomislavu o milenijskoj obljetnici Hrvatskoga Kraljevstva namjeravalo sagraditi na Trgu kralja Tomislava koji je spomenuto Društvo zamišljalo kao Forum Croatorum.

Stoti rođendan 2028.

Uz navedene priloge i ovaj broj Hrvatske revije, kao i svi prijašnji, donosi prikaze i ocjene najnovijih izdanja nekoliko književnih djela. Između ostalih treba spomenuti prikaz romana Svatko poludi na svoj način vodećeg suvremenog albanskog pisca Stefana Çapalikua, koji je bio i gost na 5. festivalu knjige u Matici hrvatskoj. Mnogo je, dakle, razloga da se uzme u ruke ovaj časopis koji u svakom svom novom izdanju donosi lepezu raznovrsnih tema i članaka. I usputan pogled na godinu kada je u Matici hrvatskoj pokrenut ovaj časopis najavljuje nam skorašnji njegov stoti rođendan koji stiže ne tako daleke 2028. godine.