Kulturna iskaznica uključit će mlade u sustav kulture

U povodu pokretanja projekta Kulturna iskaznica razgovaramo s državnim tajnikom u Ministarstvu kulture i medija Krešimirom Partlom.

Snimio Mirko Cvjetko / MH

U Ministarstvu kulture djelujete već niz godina, još od mandata ministra Bože Biškupića. Možete li usporediti Ministarstvo danas i tada?

U Ministarstvu sam od 2004. i teško je uspoređivati tadašnje i današnje okolnosti. U protekla dva desetljeća promijenili su se tehnologija, način komunikacije, medijski prostor, upravljanje projektima i procesi donošenja odluka. Godine 2004. nije bilo društvenih mreža ni umjetne inteligencije. Imali smo Večernji i Jutarnji list, HRT, Novu TV, RTL i tek tada je polako počela pojava portala kojih danas ima oko 475. Tada smo živjeli u mirnodopskom razdoblju u svijetu, što je omogućavalo dugoročno planiranje. Danas se suočavamo s nizom globalnih kriza – od ratova i geopolitičkih napetosti do energetskih i gospodarskih izazova. Mandate vlade premijera Andreja Plenkovića obilježili su pandemija, potresi u Zagrebu i na Banovini te energetska kriza, što je zahtijevalo stalnu prilagodbu i upravljanje u izvanrednim okolnostima. U jeku pandemije dogodio se i potres, pa su se istodobno suočile dvije velike krize. Mi koji smo bili tu sjećamo se dnevnih razgovora s Ministarstvom unutarnjih poslova, sa Zavodom za javno zdravstvo, s civilnom zaštitom. U takvim okolnostima uložen je velik napor kako bi se očuvala kulturna djelatnost i osigurali uvjeti za rad umjetnika. Ministarstvo je nastojalo održati kontinuitet financiranja, natječaja i kulturnih programa. Danas svakodnevno svjedočimo rezultatima obnove kulturne infrastrukture stradale u potresima, što potvrđuje koliko je taj proces bio važan.

Veliki francuski pisac Éric-Emmanuel Schmitt u intervjuu za Vijenac izjavio je da Zagreb veže uz osjećaj slobode jer je u vrijeme pandemije mogao ovdje doći nastupati, dok su u Francuskoj kulturne institucije bile zatvorene.

U zemljama Europske unije bili su brojni prosvjedi umjetnika koji su bili onemogućeni u svom radu. U Hrvatskoj smo nastojali pronaći načine da kultura ostane dostupna građanima. Pokrenuli smo natječaje putem Europskog socijalnog fonda za digitalnu prilagodbu gdje su svi umjetnici mogli digitalno stvarati i predstave i onda ih isto tako digitalno emitirati da ih ljudi koji su zatvoreni kod kuće vide. Istodobno smo nastojali održati rad kulturnih institucija kad god su to epidemiološke okolnosti dopuštale.

Kako su se tijekom vremena mijenjali prioriteti?

Za vrijeme ministra Bože Biškupića velik je naglasak bio na infrastrukturnim projektima. Gradili su se muzeji, arhivi i knjižnice te je stvoren velik dio kulturne infrastrukture koju danas koristimo. Održivost kulturnih ustanova i privlačenje publike u kina, kazališta i muzeje danas su sve veći izazovi, ponajprije zbog promjena u načinu konzumacije sadržaja. Početkom 2000-tih bilo je dovoljno najaviti izložbu ili predstavu u novinama ili na televiziji. Danas mlađe generacije informacije uglavnom dobivaju putem društvenih mreža, dok tradicionalne medije prate sve manje. Zato je važno pronaći nove načine komunikacije i istodobno očuvati profesionalne medije koji imaju statut, uredničke standarde i bave se novinarstvom. Povjerenje građana u medije danas je među najnižima u Europi. Mnogi informacije dobivaju od influencera i sadržaja na društvenim mrežama, gdje se često objavljuju neprovjerene pa i lažne informacije.

Najveći je izazov danas kako doprijeti do ljudi i očuvati medije koji su jako bitni za funkcioniranje demokracije. Vrijeme se mijenja i institucije se moraju prilagođavati novim navikama publike. Kad sam bio jako mlad, izlazio je časopis Moj mikro o tehnologiji, a na zadnjih pet stranica bile su najnovije videoigre koje su tada izašle za ZX Spectrum, Commodore i Amigu. Na zadnjoj stranici bila je slika pčele i dinosaura i pisalo je: nastali su približno u isto vrijeme, jedan je izumro, drugi se prilagodio. Znači, moramo se prilagoditi. Ne možemo inzistirati isključivo na modelima koji su funkcionirali prije dvadeset godina. Potrebno je pronaći načine kako mlađim generacijama približiti kvalitetne sadržaje i omogućiti im pristup provjerenim informacijama. To nije samo hrvatski, nego globalni izazov.

Kako danas gledate na položaj hrvatske kulture i kulturne djelatnosti u našem društvu, ali i šire u svijetu?

Suočavamo se s izraženom društvenom polarizacijom, što se često odražava i na kulturu. Rasprave o tome što bi trebalo biti dopušteno u umjetnosti dolaze s različitih ideoloških strana, no smatram da kultura i umjetnost moraju ostati prostor slobode. Umjetnici trebaju imati slobodu izražavanja, a publika sama odlučuje što želi čitati, gledati ili slušati. Istodobno, pokazatelji govore da interes za kulturu postoji. Mi često pomalo fatalistički gledamo na sve, ali ako pogledamo samo rezultate zadnjeg istraživanja o čitanosti predstavljene povodom Noći knjige vidimo povijesni pomak od 8 % više čitatelja. Znači, postoji interes. Vidimo i po rezultatima i prihodima nakladnika i knjižara da prihodi rastu. To znači da se knjige kupuju i da publika i dalje traži kvalitetne sadržaje.

Slične primjere vidimo i u drugim područjima kulture. Otvaranje nove scene HNK2 privuklo je velik broj mladih posjetitelja, što pokazuje da interes postoji kada se ponudi kvalitetan i atraktivan sadržaj. To potvrđuje i Kulturna iskaznica za osamnaestogodišnjake koju smo pokrenuli. Interes mladih bio je velik i prije pokretanja programa, a prvi rezultati pokazuju da žele sudjelovati u kulturnom životu kada im se omogući pristup i pruži podrška. Uloga Ministarstva kulture pritom je dvojaka. S jedne je strane potrebno financirati i čuvati kulturni kanon i sadržaje od posebne vrijednosti za nacionalni identitet, koji često ne mogu opstati na tržištu. S druge strane Ministarstvo stvara zakonodavni i institucionalni okvir koji omogućuje razvoj kulturnih i kreativnih industrija – od nakladništva i dizaj­na do arhitekture i audiovizualne produkcije. Važno je građanima omogućiti različite ulaze u kulturu.

Spomenuli ste i Kulturnu iskaznicu, projekt na kojem ste vi i cijeli tim Ministarstva kulture i medija dugo radili. Kakvi su prvi pokazatelji?

Na tom smo projektu radili godinu i pol u suradnji s Finom koja je razvila potrebnu informatičku infrastrukturu. Cilj je bio mladima omogućiti jednostavan pristup kulturnim sadržajima te im dati slobodu izbora – od knjiga i kazališnih predstava do filmova i koncerata. Zato smo osmislili sustav s vaučerom od 100 eura i mobilnom aplikacijom koja omogućuje pregled svih uključenih sadržaja i partnera. Trenutačno je u projekt uključeno oko 80 subjekata, među kojima su kinolanci, knjižare i druge kulturne ustanove s brojnim lokacijama diljem Hrvatske, s tim da neki poput Cinestara imaju više poslovnica diljem zemlje. Već u prvim danima pokazao se velik interes – više od tri tisuće osamnaestogodišnjaka uključilo se u sustav. Mi smo u nedjelju pustili sustav u funkciju, u utorak smo imali pressicu, a već u ponedjeljak ujutro neki je osamnaestogodišnjak kupio knjigu, što znači da zaista postoji volja i želja.

No Kulturna iskaznica nije zamišljena kao jednokratna mjera, nego kao dugoročan projekt. Svake godine obuhvatit će novu generaciju osamnaestogodišnjaka, a cilj je korisnike zadržati u sustavu i nakon punoljetnosti kroz različite pogodnosti, popuste i kulturne programe. Želimo da aplikacija postane mjesto na kojem će mladi pratiti kulturna događanja i lakše sudjelovati u kulturnom životu. Dugoročni potencijal projekta je velik. Godišnje imamo oko 35–40 tisuća osamnaestogodišnjaka. Ako ih uspijemo zadržati u sustavu, to bi u razdoblju od deset godina značilo oko 400 tisuća mladih koji žele ići na predstave, koncerte, kupovati knjige i gledati filmove. To je projekt koji zaista može djelovati vrlo pozitivno na integraciju mladih u sustav kulture. To je posebno važno u vremenu kada mladi imaju gotovo neograničen izbor sadržaja. I zato je tim više, recimo, uspjeh Svadbe s 800 tisuća gledatelja u Hrvatskoj i s 2 milijuna gledatelja u cijeloj regiji zaista fantastičan. I to što može potaknuti da i drugi hrvatski filmovi imaju mnogo veću gledanost.

Što je najviše pridonijelo zamahu hrvatskog filma posljednjih godina?

Prije svega, smatram da je hrvatski film kvalitetan. Ne bih se složio s tezom da je dobar samo onaj film koji ostvaruje veliku zaradu ili visoku gledanost. Filmska povijest puna je primjera ostvarenja koja u početku nisu bila komercijalno uspješna, a kasnije su postala klasici. Hrvatski film posljednjih godina ostvaruje značajne uspjehe, od međunarodnih festivalskih priznanja, nominacije za nagradu Oscar za Čovjeka koji nije mogao šutjeti i europskog Oscara za Fiume o morte!. To pokazuje da hrvatska kinematografija ima kvalitetu i da je prepoznata izvan naših granica. Posebno me veseli što se posljednjih godina snima sve više filmova za djecu i mlade. Imali smo uspješne naslove poput Drugog Dnevnika Pauline P. i Glavonje, a ove godine na Pulskom filmskom festivalu bit će predstavljen i dugometražni animirani film za djecu. Važno je da mlada publika odrasta uz domaće sadržaje i da hrvatski jezik i hrvatske priče doživljava kao prirodan dio filmskog iskustva.

Ove godine obilježava se sto godina Hrvatskog radija i sedamdeset godina televizije. Kako gledate na ulogu HRT-a danas, posebno u području kulture, obrazovanja i informiranja, te na procese restrukturiranja koji su u tijeku?

HRT je i dalje jedna od ključnih institucija za hrvatski kulturni i nacionalni identitet. Njegova je posebnost u tome što, za razliku od komercijalnih televizija, nije primarno usmjeren na gledanost i oglašavanje, nego na javni interes. Zato njegova zadaća nije samo zabaviti publiku, nego pružati kvalitetan informativni, obrazovni i kulturni sadržaj te poticati domaće stvaralaštvo. Upravo zbog toga HRT ima važnu ulogu u proizvodnji dokumentarnih, dramskih i kulturnih programa. Posljednjih godina nastalo je više kvalitetnih serija koje su ostvarile uspjeh kod publike i struke, a HRT je pritom važan partner domaćim autorima i nezavisnim producentima. Njegova vrijednost ne ogleda se samo u televizijskom programu, nego i u radijskim kanalima, bogatoj arhivi te orkestrima poput Simfonijskog orkestra, Tamburaškog orkestra i Jazz orkestra HRT-a, Zbora HRT-a i Dječjeg zbora HRT-a, koji predstavljaju važan dio hrvatske kulturne baštine. Posebno je važan proces digitalizacije arhivske građe, kojom se čuvaju desetljeća hrvatske audiovizualne povijesti. Time se sadržaji približavaju novim generacijama i postaju dostupni.

Najveći je izazov danas promjena načina konzumacije medija. Mlađe generacije više ne prate sadržaj prema televizijskom rasporedu, nego žele gledati ono što ih zanima u trenutku kada njima odgovara. Zato su digitalne platforme i usluge na zahtjev postale jednako važne kao i tradicionalni televizijski program. Slične izazove prolaze svi javni medijski servisi u Europi. Tehnološki razvoj zahtijeva drukčiju organizaciju rada, nova ulaganja i prilagodbu postojećih sustava. Zbog toga su procesi restrukturiranja neizbježni, ali njihov cilj nije samo smanjivanje troškova, nego stvaranje učinkovitijeg i suvremenijeg medijskog servisa koji može odgovoriti na potrebe današnje publike. U budućnosti će biti potrebno dodatno prilagoditi regulatorni okvir novim medijskim navikama.

Unatoč svim izazovima, smatram da je važno sačuvati HRT kao snažnu javnu medijsku instituciju. On ima nezamjenjivu ulogu u informiranju građana i očuvanju kulture kroz svoje programe i orkestre, u razvoju domaće produkcije i jačanju nacionalnog identiteta. Uvijek postoji prostor za napredak, ali upravo zato treba ulagati u njegov razvoj i prilagodbu novome vremenu.

Kada je riječ o medijima, u kojoj je fazi priprema novog Zakona o medijima i što bi on trebao donijeti?

Prvi put radimo na objedinjavanju više propisa u jedinstven zakonodavni okvir. Cilj je uskladiti Zakon o medijima, Zakon o elektroničkim medijima i europski Akt o slobodi medija te ih prilagoditi suvremenom medijskom okruženju. Medijski sustav danas je bitno drukčiji nego prije dvadesetak godina kada su ti zakoni nastajali, jer praktički više ne postoji medij bez digitalne prisutnosti. Trenutačno se u radnoj skupini definiraju ključna pitanja koja novi zakon treba urediti. Riječ je o složenom procesu jer uključuje velik broj dionika s različitim interesima, pa je važno pronaći rješenja koja će osigurati ravnotežu između slobode medija, tržišne održivosti i javnog interesa. Jedan od glavnih ciljeva jest jačanje medijskog sektora.

Hrvatsko tržište relativno je malo, a profesionalni mediji suočavaju se s velikim pritiscima i konkurencijom digitalnih platformi koje često djeluju izvan okvira regulacije koja vrijedi za tradicionalne medije. Zato je važno stvoriti uvjete u kojima će mediji moći održivo poslovati, uz transparentno vlasništvo, jasne uredničke odgovornosti i poštovanje profesionalnih standarda. Mediji imaju ključnu ulogu u očuvanju demokratskog sustava. Njihova je zadaća informirati javnost, postavljati pitanja i kritički pratiti rad institucija. Kritike nisu uvijek ugodne, ali su sastavni dio demokratskog društva i važan korektiv svakom sustavu vlasti.

Danas je izazov manje pitanje dostupnosti informacija, a više njihova količina. Zato su sve važniji projekti koji promiču provjeru činjenica i medijsku pismenost. Bitno je ovdje spomenuti projekt koji smo napravili zajedno sa Agencijom za elektroničke medije – platformu Točno tako. To je bila mreža fact checkera gdje se javio 21 subjekt, s temama od nutricionizma do povijesti, i posjećenost te stranice bila je jako velika. Takvi su projekti pokazali da postoji velika potreba za pouzdanim i stručno utemeljenim informacijama. U digitalnom dobu brzina objave često je postala važnija od točnosti, no upravo je to prilika za profesionalne medije. Nakon razdoblja prezasićenosti informacijama, sve više građana ponovno traži vjerodostojne izvore i kvalitetno novinarstvo. 

Nedavno su održani Panonski sajam knjige i 5. Festival knjige u Matici hrvatskoj. Već ste spomenuli pozitivne pokazatelje u nakladničkom sektoru. Kakvim se pokazao novi model otkupa knjiga i vodi li se dovoljno računa o položaju autora, od kojih cijeli knjižni lanac zapravo počinje?

Novi model otkupa knjiga pokazao se vrlo uspješnim. Razvijan je u suradnji s nakladnicima, knjižarima i drugim dionicima sektora kako bi odgovorio na stvarne potrebe knjižnica i izdavaštva. Jedna od njegovih ključnih prednosti jest veća autonomija narodnih knjižnica, koje sada imaju znatno veću ulogu u odabiru naslova prema svojim potrebama i interesima svojih korisnika. Zato je dio odluka o otkupu decentraliziran, dok stručna tijela i dalje osiguravaju kvalitetne preporuke kroz sustav lista za otkup. Istodobno se kontinuirano povećavaju sredstva za otkup knjiga, čime se dodatno podupiru nakladnici i osigurava dostupnost kvalitetnih naslova diljem Hrvatske. Uvedeni su i posebni programi kojima knjižnice mogu dobiti dodatna sredstva za promociju knjiga i autora, organizaciju predstavljanja, susreta s piscima i drugih aktivnosti koje potiču čitanje. Važno je naglasiti da knjižnice danas nisu samo mjesta posudbe knjiga. One su kulturni centri i mjesta susreta građana s književnošću, autorima i različitim kulturnim sadržajima. Upravo zato imaju važnu ulogu u predstavljanju novih knjiga i stvaranju publike. Kada je riječ o autorima, oni su temelj cijelog knjižnog sektora i njihov položaj mora biti zaštićen. Ministarstvo kontinuirano surađuje s udrugama autora i nakladnika te provodi sustav prava javne posudbe, kroz koji se autorima isplaćuje naknada za korištenje njihovih djela u knjižnicama. Sredstva za tu namjenu također se povećavaju iz godine u godinu. Osim toga, Ministarstvo je preuzelo nadležnost za područje autorskih i srodnih prava, što dodatno naglašava važnost zaštite autora.

Koji su ciljevi programa Ajmo!?

Program Ajmo! pokazao se vrlo uspješnim. Nastao je u suradnji Ministarstva kulture i medija te Ureda za izvoz glazbe, s ciljem jačanja domaće glazbene scene i poticanja kulturnih sadržaja za mlade u manjim sredinama. Ideja programa bila je pružiti prostor glazbenicima koji nisu nužno dio mainstream scene te istodobno pomoći gradovima i općinama da aktiviraju kulturne prostore poput domova kulture i pučkih otvorenih učilišta. Kroz mrežu koncertnih gostovanja glazbeni sadržaji dolaze do publike koja često nema priliku pratiti takve programe. Već je prva sezona pokazala velik interes glazbenika, organizatora i lokalnih zajednica, a druga je ostvarila još bolje rezultate. Zbog toga je pokrenuta i treća sezona, od koje se očekuje daljnji rast i uključivanje novih izvođača i sredina.

Program je nastao iz kontinuirane suradnje s glazbenim sektorom, koja je posebno intenzivirana tijekom pandemije, kada su glazbenici bili među najpogođenijim dijelovima kulturnog sektora. Tada su otvorena brojna pitanja o načinima potpore i stvaranja novih prilika za nastupe i razvoj karijera. Posebna vrijednost programa Ajmo! jest potpora mladim i manje afirmiranim glazbenicima. Cilj nije samo organizirati koncerte, nego stvarati prostor za nove generacije izvođača i omogućiti im da dođu do publike. Hrvatska glazbena scena treba kontinuirano stvarati nove autore i izvođače, a ovakvi programi važan su korak u tom procesu.

Pred nama je i sezona ljetnih festivala. Koliko su danas važni festivali poput Dubrovačkih ljetnih igara, Splitskog ljeta ili Pulskog filmskog festivala, koji su istodobno kulturni i turistički brendovi Hrvatske?

Važnost tih festivala potvrđuje i činjenica da imaju status nacionalnih festivala te da ih Ministarstvo kulture i medija kontinuirano podupire. Oni su mnogo više od pojedinačnih kulturnih događanja – predstavljaju vrhunac godišnje kulturne produkcije i priliku da se publici predstavi najbolje što hrvatska kultura i umjetnost nude. Pulski filmski festival tradicionalno donosi presjek najvažnijih domaćih filmskih ostvarenja, uključujući premijerne projekcije novih filmova. Dubrovačke ljetne igre okupljaju vrhunske kazališne, glazbene i plesne programe, dok Splitsko ljeto, Varaždinske barokne večeri i Osorske glazbene večeri imaju važnu ulogu u predstavljanju različitih umjetničkih izričaja i glazbenih tradicija. Osim kulturne vrijednosti, ti festivali imaju i značajan međunarodni odjek. Privlače velik broj stranih posjetitelja i doprinose prepoznatljivosti Hrvatske kao zemlje bogate kulturne ponude. Istodobno su važni i domaćoj publici jer omogućuju susret s najkvalitetnijim programima na jedinstvenim lokacijama i u posebnom ambijentu. Zato je važno nastaviti ulagati u njihovu kvalitetu i razvoj. Oni nisu samo dio turističke ponude, nego važan element hrvatskog kulturnog identiteta i jedan od najboljih načina predstavljanja hrvatske kulture domaćoj i međunarodnoj publici.

Ministrica i vi često prisustvujete različitim kulturnim događanjima diljem Hrvatske. Kako usklađujete administrativne obveze s praćenjem kulturne produkcije?

Ministrica kulture i medija cijeli je svoj profesionalni život vezala za kulturu. Od toga da je diplomirala violinu, francuski jezik i komparativnu književnost, do toga da se cijeli život bavi kulturom. Ja se isto ponekad čudim energiji i snazi koju ima. Evo, jučer se vratila s Vijeća ministara sa Cipra, već je sad na sjednici Vlade. Navečer nove obaveze, ali to je jednostavno to što taj posao nosi. Važno je ostati u neposrednom kontaktu s kulturnim sektorom. Takvi susreti pružaju priliku da se razgovara s umjetnicima, organizatorima i publikom te da se iz prve ruke vide rezultati projekata koje Ministarstvo podupire. Zato se odazivam kad mi god to obveze dopuštaju.

Kakav je danas proračun za kulturu u odnosu na razdoblje prije desetak ili dvadesetak godina i kakve su projekcije za iduću godinu?

Proračun za kulturu kontinuirano raste od početka mandata premijera Andreja Plenkovića i ministrice Nine Obuljen Koržinek. Često se spominje podatak da je 2014. i 2015. iznosio oko 0,48 posto državnog proračuna, no usporedbe s ranijim razdobljima treba promatrati oprezno jer su se način planiranja i struktura proračuna značajno promijenili. Danas su u proračun uključena sredstva iz europskih fondova, Fond solidarnosti za obnovu kulturne baštine nakon potresa te brojni drugi izvori financiranja koji prije nisu postojali. Zbog toga je teško uspoređivati ukupne iznose s proračunima prije petnaest ili dvadeset godina. Ono što je vidljivo jest da postoji razumijevanje Vlade za projekte koje Ministarstvo kulture i medija prepoznaje kao važne. Kada se kvalitetno pripreme i argumentiraju, projekti dobivaju potrebnu financijsku podršku. Primjer za to je i Kulturna iskaznica.

Hoće li novi izdaci države, poput uvođenja temeljnog vojnog osposobljavanja, utjecati na financiranje kulture?

Ne očekujem značajniji negativan utjecaj na proračun kulture. Sustav je stabilan i vjerujem da će financiranje kulturnih programa ostati na sadašnjoj razini, uz mogućnost daljnjeg rasta. Naravno, moramo biti svjesni šireg gospodarskog i geopolitičkog okruženja – od inflacije i cijena energenata do međunarodnih kriza koje utječu i na državne financije. U takvim okolnostima svako ministarstvo mora biti spremno prilagoditi se. Prioritet ostaje očuvanje standarda građana i kvalitete života, a kultura je važan dio tog sustava. Dosadašnja praksa pokazuje da Vlada nastoji istodobno ulagati u kulturni razvoj i odgovarati na šire društvene i gospodarske izazove.

Kojim projektima trenutno vi osobno, ali i Ministarstvo u cjelini, posvećujete najveću pozornost? Koji su glavni prioriteti?

Trenutno je glavni projekt Kulturna iskaznica, a tu je i novi Zakon o medijima koji je možda i najkompleksniji zakon u resoru ovog ministarstva. On mora obuhvatiti i sve što je bilo u Zakonu o elektroničkim medijima, od operatera dostavnih platformi do radijskih nakladnika i velikih digitalnih platformi. Tu je i pitanje regulacije influencera. Zatim i Zakon o samostalnim umjetnicima i filmska djelatnost putem HAVC-a. Naravno, i Hrvatska radiotelevizija gdje Ministarstvo kulture i medija kao takvo nema ingerencije, po zakonu HRT je samostalan, ali opet je tu pitanje zakonodavne forme.

Na kraju, kako gledate na današnju kulturnu ulogu povijesnih institucija poput Matice hrvatske?

S Maticom hrvatskom imamo dobru suradnju. Ona je stavka u našem proračunu koju financiramo i uvijek imamo sluha za razgovore o tome kako se ta suradnja može poboljšati. Ovdje bih povukao paralelu i s HRT-om koji je mnogo veći. Jako je bitno zadržati te institucije koje su važne za opstojnost hrvatske kulture i nacionalnog identiteta. Koliko god se trebamo okretati budućnosti, toliko moramo i znati koliko nam je prošlost važna. Moramo znati tko smo, gdje smo, odakle potječemo i što se sve događalo. Jako je bitno da i u današnjem vremenu postoje institucije s misijom prenošenja istina o povijesti našeg naroda, o našoj kulturi i identitetu.