Kome pripada prazan grad?

Postoji nešto paradoksalno u slici suvremenoga grada: dok se neprestano govori o razvoju, investicijama i novim sadržajima, prostori koji već postoje istodobno ostaju nevidljivima i neiskorištenima. Napuštena dvorišta, prazne zgrade, nekadašnji proizvodni i društveni prostori i zapostavljeni gradski kapaciteti kao da prestaju postojati u javnoj imaginaciji. Upravo je to pitanje otvorila tribina Prostor koji šuti, održana 11. lipnja u ZgForumu u sklopu festivala Novog europskog Bauhausa. Tribina je organizirana u okviru programa Q’ART DISKURS, zamišljenog kao ciklus javnih razgovora o odnosu umjetnosti, grada, zajednice i mogućnosti zajedničkog djelovanja. Polazište razgovora, koji je moderirala umjetnica i suorganizatorica projekta Ilica Q’art Ivana Nikolić, bio je infrastrukturni problem dobro poznat nezavisnoj kulturnoj sceni – kronični nedostatak dostupnih prostora za rad i razvoj programa, unatoč činjenici da u Zagrebu i dalje postoji velik broj neiskorištenih gradskih i državnih prostora. Pitanje pravilnika koji bi omogućio sustavnije korištenje takvih prostora za organizacije civilnog društva pritom ostaje otvoreno već više od desetljeća. No razgovor nije ostao na administrativnim procedurama ni na inventuri praznih kvadrata. Sudionici su ga brzo proširili prema pitanju odnosa prema javnom prostoru i sposobnosti zajednice da ga prepozna kao vlastiti resurs.

Rene Lisac, Višnja Kljajić i Aleksandar Battista Ilić / Snimio Marin Tomas

Borut Cink, predstavnik inicijative New European Bauhaus, podsjetio je da problem napuštenih i nedovoljno korištenih prostora nije specifičnost Zagreba, već pitanje koje obilježava brojne europske gradove. Upravo zato odgovori nisu i ne mogu biti jednostavni ni jednoznačni. Riječ je istodobno o pitanju upravljanja, ekonomskih prioriteta, društvenih navika i spremnosti zajednice da aktivno sudjeluje u oblikovanju prostora u kojem živi. Na navedeno se nadovezao arhitekt i istraživač Rene Lisac, koji je iz iskustva projekta Akupunktura grada govorio o važnosti participativnog planiranja i uključivanja građana u promišljanje javnog prostora. Njegov pristup polazi od ideje da male, precizne intervencije mogu potaknuti šire promjene u načinu na koji stanovnici doživljavaju vlastiti kvart i grad. Istodobno je upozorio na važnu napetost koja prati suvremene modele participacije: prostor ne smije postati objekt nepromišljene eksploatacije pod krinkom aktivacije. Sudjelovanje samo po sebi ne donosi promjenu ako ne vodi prema odgovornosti i konkretnom djelovanju. Posebno je istaknuo važnost edukacije i neposrednih akcija kroz koje građani prestaju biti pasivni korisnici prostora i počinju ga doživljavati kao nešto na što mogu utjecati.

Arhitektica i predstavnica inicijative Sljeme za sve Višnja Kljajić ponudila je perspektivu koja je pitanje prostora povezala s pitanjem društvenog povjerenja. Govoreći o iskustvima rada na inicijativama urbane regeneracije, ustvrdila je da problem često nije pronaći prostor – jer prostora ima – nego uvjeriti ljude da imaju pravo zamisliti drukčiju budućnost za njega. Administrativna sporost postala je gotovo očekivani dio sustava, no stvarni izazov ostaje pitanje može li zajednica povjerovati da promjena uopće jest moguća. U njezinu je izlaganju posebno istaknuta uloga umjetnika kao pokretača takvih procesa. Umjetničke intervencije ne rješavaju infrastrukturne probleme, ali čine prostor vidljivim i otvaraju mogućnost da ga zajednica ponovno prepozna.

Najdalje u propitivanju same ideje prostora otišao je Aleksandar Battista Ilić, v. d. dekana Akademije likovnih umjetnosti. U jednoj od središnjih misli tribine upozorio je da problem nisu samo prazni prostori nego ispraznost ljudi i njihova pasivnost. Grad ne nastaje iz arhitektonske forme ni administrativne odluke, već iz zajednice koja ga koristi, oblikuje i prepoznaje kao vlastiti prostor djelovanja. Ako građani ostanu tek posjetitelji vlastitoga grada, ni najuspješnije prostorne politike neće proizvesti stvarnu promjenu. Upravo zato odgovornost ne može trajno ostati na institucijama ili apstraktnim sustavima. Zajedno s umjetnicima, građani (i stanovnici kvarta) proizvode prostor, a umjetnost pritom nije dekoracija urbanoga života nego sredstvo povezivanja, aktiviranja i vraćanja osjećaja zajedništva. Iz perspektive dugogodišnjeg rada u community art praksama i projekta Q’ART, koji je tijekom godina aktivirao niz zapuštenih prostora i pretvarao ih u mjesta susreta i zajedničkog djelovanja, Ilić je podsjetio da se promjena ne događa tek nakon institucionalne odluke. Ponekad bude upravo obratno – najprije zajednica pokaže da je prostor moguć, a potom institucije počnu promišljati njegove nove funkcije.

Stoga bi se moglo zaključiti da prostor ne šuti jer je fizički neiskorišten i prazan, nego zato što prestaje biti mjestom susreta i uzajamne odgovornosti. Pitanje koje ostaje otvoreno nije samo kako aktivirati napuštene prostore nego kakvu ideju grada želimo graditi – onu koja čeka da se stvari dogode ili onu koja razumije da javni prostor uvijek proizlazi iz zajedničkoga djelovanja.