Glagoljaški molitvenik u novom ruhu

Glagoljaš Gašpar Vnučić živio je u Grobniku u 16. stoljeću. Od njega nam je ostao sačuvan kurzivnom glagoljicom pisan molitvenik u literaturi poznat pod naslovom Molitvenik Gašpara Vnučića 1568, što je zapisano na koricama knjige, uz oznaku da je tada knjiga dobila svoj uvez. Rukopis se nalazio u Vrbniku, u vlasništvu popa Ivana Volarića pod nazivom Knjižica popa Savata. Prvi poznati podaci o tom molitveniku nalaze se zapisani u knjizi Vjekoslava Štefanića Glagoljski rukopisi otoka Krka (1960). On ju je opisao kao malu knjižnicu napisanu na 44 folije uz nekoliko folija koje nedostaju, formata 10 x 10 cm. Uvezana je u drvene korice koje su zaštićene smeđom kožom potamnjelom od dima, a za to vrijeme uobičajena kopča kojom su se folije držale prikopčane, ispala je. Papir na kojem je napisana ima filigranski znak (vodeni znak) sidra u krugu tipa Briquet iz 1572. i 1573. godine, te znak anđela tipa Briquet iz 1581. godine. Uz sidro nalazi se i kontramarka (sporedni znak uz glavni). Tako navodi Vjekoslav Štefanić. Ako je to točno, onda ovaj molitvenik nije mogao biti napisan 1568. godine, tako da se ovdje otvara prostor za neka druga datiranja. Dio folijacije bio je napisan prije uvezivanja, vidljivo je to po tome što je na nekim mjestima folijacija presječena knjigoveškim nožem. Ta je folijacija ispisana glagoljskim slovima, a redoslijed folijacije nije usklađen s redom današnjih listova. Nered u folijaciji Štefanić objašnjava time da je knjigoveža spojio dvije knjige sa starom numeracijom u jednu knjigu, ili je kod uvezivanja zamijenio mjesta knjigama, tj. prvi dio knjižice s početnom numeracijom stavio je na drugo mjesto.

Izd. Katedra Čakavskog sabora Kornić – Kornić, Vrbničko kulturno društvo Frankopan – Vrbnik i Naklada Kvarner – Novi Vinodolski, 2024.

Ovo izdanje sastoji se od dvije knjižice: jedna je faksimil po kojem čitatelj može vidjeti kako izgleda izvornik, a druga je knjiga prijepis latinicom. Prijepis su napravili polaznici Ljetne škole glagoljice Frankopan u Vrbniku te polaznici Ljetne škole glagoljice Kornić u Korniću, njih ukupno 45. Njihova imena nalaze se zapisana na kraju druge knjižice. Zanimljivo je primijetiti da među prepisivačima ima i onih iz Nizozemske i Luksemburga. Voditelj projekta i glavni urednik ovog izdanja je Damir Kremenić. On i Milan Mihaljević pregledali su i popravili nejasna mjesta, a neke dvojbe ostavili su budućim čitateljima kojima ovo izdanje možda pomogne da detektiraju ono što je ostalo tajnovito.

U knjizi se nalaze popratni tekstovi Matea Žagara i Antona Bozanića. Mateo Žagar ističe da je knjiga namijenjena pobožnom čitatelju s mogućnošću da mu uvijek bude pri ruci, ali i da u njezine margine može upisati poneku važnu bilješku. Gašpar Vnučić knjižicu je uvezao, a uz to je osmislio sadržaj koji je u cijelosti ispisao kurzivnom glagoljicom uz povremeno pisanje ustavnom (liturgijskom) glagoljicom. Crvenom su bojom ispisani pojedini inicijali, sveta imena ili ono što bismo u dramskim tekstovima nazvali didaskalijama – upute o tome koju molitvu u kojoj situaciji treba izreći (npr. „tu molitvu reci na put iduć’“). Anton Bozanić svojim je tekstom ukazao na putove ovog molitvenika do dolaska u Vrbnik. Bio je u vlasništvu svećenika Franje Volarića, prvog predsjednika Staroslavenske akademije u Krku. Nakon njegove smrti kuću je naslijedio njegov nećak, svećenik Ivan Volarić Savat. On ju je poklonio 1970. godine Biblioteci Vitezić u Vrbniku. Tamo se ona i danas nalazi.

Od molitvi koje će čitatelj zasigurno prepoznati u ovom se molitveniku nalaze: O duše Isuhrstova posveti me, Litanije svete Marie, O gospodine Isuhrste klanam ti se na križi. Za neke se molitve pretpostavlja da ih vlasnik molitvenika poznaje te se njihov tekst ne navodi, samo uputa da ih treba izgovoriti, npr. „reci očenaš i zdravu mariju i veruju u boga“. Molitvu Očenaš u molitveniku nalazimo, ali njezin zapis ne nalazimo na početku nego u sklopu molitava pape Leona, zapisanu mnogo dalje od mjesta na kojem se od vjernika traži da tu molitvu izmoli.

U molitveniku su zapisane molitve koje se pripisuju dvojici papa. Prva je Molitva Leona pape. Vjekoslav Štefanić piše da je to molitva Leona, pape za vrijeme Karla Velikog. Riječ je o papi Leonu III. (pontifikat od 795. do 816). Papa Leon III. 800. godine okrunio je Karla Velikog carskom krunom u crkvi sv. Petra. Molitva zapisana u ovom molitveniku je molitva zaklinjanje koje je „sveti leon papa spravi[l]“. Molitva počinje Ivanovim evanđeljem: „Iskoni be slovo i slovo be u boga…“ Zapisani su u njoj blagoslovi Duha Svetoga, Blažene Djevice Marije, anđela i arhanđela, tekst Očenaša. Nalazimo molitve u kojima molitelj traži da ga se izliječi od hromosti, nijemosti, gube, pri čemu tjelesno ozdravljenje povlači za sobom želju i duhovnog ozdravljenja. I sam Gašpar traži milost („smilui se grišniku gašparu“) i naziva se Isusovim službenikom („službenik tvoi gašpar“). Uvršteni su dijelovi novozavjetnih (o Judinoj izdaji, izbavljenju Marije Magdalene i razbojnika) i starozavjetnih tekstova (o Suzani). Druga molitva zapisana na kraju molitvenika jest Molitva Grgura pape od 5 ran božjih, znatno je kraća od Leonove i u njoj se časte svete Isusove rane.

Molitvenik Gašpara Vnučića i danas može poslužiti kao molitvenik osobnih molitava, ali i kao izvor za proučavanje molitvenih obrazaca u prošlosti, te za proučavanje jezičnih, književnopovijesnih, tekstualnih i drugih segmenata hrvatskoga glagoljaštva.