Daleko od idealnog

Postoji nešto što se zove typical English understatement, konverzacijski oblik eufemističke suzdržanosti. Primjerice: ova predstava daleko je od idealne. Da smo Englezi, mogli bismo na taj način sažeti svoje dojmove.

Predstava odiše nepovjerenjem prema publici, ansamblu i Wildeovoj britkoj aktualnosti / Snimio Marko Ercegović

Redatelj Aleksandar Popovski i dramaturg i autor adaptacije Dino Pešut imali su u rukama dramu koja se filozofski bavi „modernom manijom za moralnošću“, a gotovo da je idealna za uglednu ustanovu kakvo je nacionalno kazalište. Razilaženje između iskonskog ideala i njegove slike u okvirima građanskog mentaliteta vječna je Wildeova tema, a od 19. stoljeća do danas drastično se promijenila samo tehnologija. Redatelj i dramaturg, a onda i ansambl, spotiču se o Wildeove rečenice, čija je snaga u tome što ozbiljnim isticanjem očitoga tjeraju da baš to što je očito radikalno preispitujemo.

Wilde je to duhovitiji, što mu se ozbiljnije pristupa. Stoga se ne čini najboljim odabirom igrati ga kao retorički trivijalnog, što su u zagrebačkom HNK ipak napravili. A tamo gdje im se značenje učinilo najpovršnijim, igru su začinili kreveljenjem. Popovski i Pešut odabrali su štrihati i nadopisivati čovjeka čijim uvidima ne može konkurirati neoliberalni feminizam po narudžbi. Možda su pomislili da je Wilde antifeminist? Kako bilo, bolje bismo se proveli gledajući Pešutovo autorsko djelo inspirirano Wildeom nego Wildea inspiriranog Pešutom.

Režija se ne bavi Wildeom. Zapravo ne znamo čime se bavi jer izgleda da je dovoljno što glumci postoje u prostoru. Povremeno mizanscena potvrđuje „prijateljstvo“ drame i baleta. Šteta što u to ime nisu pozvali i nekoga iz opere. Slike su jednostavne. Predstavu otvara i zatvara „javni“ prostor u kojem pod povremenim crvenim svjetlom Vesne Kolarec partija moći gladna elita. To ne bismo shvatili bez techno remiksa Kirila Džajkovskog koji ubija Wildeove retoričke egzibicije, ali poručuje da se tako ulazi u prostoriju, podignute glave. Elita se u međuvremenu povlači u hladno „intimni“ prostor. Scenograf Vanja Magić mitski je sažeo obilježja: stubište, galerija i pokoji stolac. Nadrealistički, čitavu scenu prekriva golema, blijeda zelenkasto-siva tkanina ispod koje tek naslućujemo konstrukcije koje nikada ne vidimo. Glavni je iluzionistički trik povremeno nadimanje kojim more materijala prijeti progutati prostor i glumce. Nažalost, taj efekt kao da je dolutao iz neke sasvim druge predstave.

Pohvale elegantnim kostimima Mije Popovske, ali pitamo se čemu obilježje perioda? Da je sve to korumpirana sadašnjost, publike bi se dojmilo i bez površnog intertekstualnog remiksa. Tako Arthurova (Krešimir Mikić) „intima“ priziva helenizam i Sliku Doriana Graya, školski odabir za dandyja s visokim moralnim principima koji je suprotnost „idealnom“ Robertu (Igor Kovač). Umjesto u wildeovski opća mjesta, trebalo se zagledati u dramu.

Glumci se bore sa smislom jer pretpostavljaju da Wilde treba biti smiješan. To je valj­da jedina zamka u koju se kod njega može upasti: pomisliti da je toliko uvijen da ne samo da rečenice publici treba pojasniti, nego ih i popraviti, jer nisu dovoljno smiješne. Donekle su u pravu: Wilde uvijek duhovit, ali gotovo nikada smiješan. Njegov žanr nije komedija, već društvena tragedija ogrnuta ironijskim plaštem. Ona prikazom zabavlja samo ako joj pretpostavimo istinu. Zato svi najbolje igraju kada se jedni drugima ozbiljno obraćaju.

Od svih mogućih kritičkih uvida i komentara na suvremeno društveno stanje koje predložak nudi, ovdje se „popravlja“ feminizam, element koji je kod Wildea izraženo radikalniji od ovog koji živimo. Uzmimo dijalog Gertrude (Darija Lorenci Flatz) i Arthura, čija je poanta da se žene ne bave nužno trivijalnostima, a pogotovo ne jer su žene. U HNK-u je to ipak trebalo pojasniti „smiješnim“. Vrhunac je manifest kojim se dramu spašava od nečega što su autori ove kreacije protumačili kao konzervativni sentiment, uz površan zaključak da nema morala. Gospođa Chevely (Ana Begić Tahiri) gubi motivaciju, a Mabel (Lana Barić) ideale.

Sve to odiše nepovjerenjem prema publici, ansamblu i Wildeovoj britkoj aktualnosti koja problematizira osobne moralne vrijednosti i društvene ideologije. Ipak, predstava ima sociološku dimenziju koja problematiku drame prikazuje bolje nego sami izvođači. Suprotno Wildeu, kod kojeg nema prazne forme, HNK je proizveo predstavu prividne relevantnosti, formalno zauzevši aktualnu pozu. Jednako aktualno namještena, publika je rado zapljeskala.