Crtačka epopeja rasta i preobrazbe

U zagrebačkoj Galeriji Vladimir Filakovac, u sklopu Centra za kulturu Dubrava, svoje je nove radove, kao i izbor crteža iz posljednjih nekoliko godina, predstavila Snježana Kodarić-Ivanković. Umjetnica koja ne izlaže često, budući da joj je za svaki rad potrebno dulje vrijeme stvaranja, i na ovoj nas izložbi fascinira mogućnostima crtačkih raspona, gdje se u svakom crtežu velikog ili srednjeg formata može trasirati unutrašnji rast, uz manje ili veće promjene motiva i autoričina zrenja, što ističe i autor izložbe Milan Bešlić.

Jedan od radova iz recentnog autoričina ciklusa Prožimanje

Snježana Kodarić-Ivanković (Zagreb, 1949), završila je Školu primijenjene umjetnosti, smjer slikarstvo, u klasi Josipa Biffela. Izlagati počinje rano, još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a njezino djelovanje obuhvaća brojne samostalne i skupne izložbe, primarno u Zagrebu. Veliki povratak na likovnu scenu obilježile su samostalne izložbe u Galeriji Karas (2011), Galeriji Bačva HDLU-a (2014), Galeriji Centra za kulturu Čakovec (2014) te Galeriji Vladimir Filakovac (2015). Izlagala je i na godišnjim izložbama članova HDLU-a u Zagrebu. U razdoblju od 1988. do 1996. godine živjela je i djelovala u Bonnu u Njemačkoj. Četrdesetak radova nalazi se u fundusu Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, gdje se čuvaju kao trajna vrijednost.

Njezin je povratak na likovnu scenu dočekan kao autentična crtačka senzacija, a čak joj je grafičar i slikar Josip Zanki napisao nadahnut tekst predgovora za Galeriju Karas. Izložbe joj pohode brojni kolege umjetnici, s neskrivenim divljenjem – što kod nas nije baš čest slučaj. Kritika je odmah uočila snažan biomorfni element njezinih likovnih tkanja, „šutejevski bravurozan duktus za mikrodetalje“ (Tonko Maroević). Rekla bih da je to zato što je Snježana Kodarić-Ivanković svojim stilom i crtačkim senzibilitetom „popunila“ jedan važan prostor koji je ostao prazan, na tragu tradicije crteža Nives Kavurić-Kurtović, Ordana Petlevskog, Biserke Baretić, Miroslava Šuteja i Ivice Šiška.

Njezina je virtuoznost i kompleksnost crtačke matrice trenutačno od struke i umjetnika bila prepoznata kao nešto vrlo osobno i autentično, gdje je svaki trag olovke, tuša ili apliciranog materijala trag vlastitog životnog iskustva, svih proživljenih ushita, trauma ili vrlo intimnih narativa. Metafore plodnosti, obilja, povezivanja i prožimanja svih oblika i geneze života na Zemlji, koji se očituju od funkcije i izgleda stanice bičaša i protozoa do složenih povećanja naše vlastite (ženske) unutrašnjosti i aluzija na kozmičko jaje, bile su signali njezina egzistencijalnog uporišta i dubokih uvida koje je poput crtačke ispovijesti ostavljala na papiru. Prostor papira za umjetnicu je tako postajao polje neistraženih mogućnosti, materija u koju kroz „bijeli portal“ prenosi i utiskuje vlastiti unutrašnji pejzaž tijela, tkiva, emocija, psihe i duše.

Bliskost nadrealno-fantastičnim vizijama, koje često imaju uporište u snovima ili dnevnim snatrenjima, podsvjesnom, egzistencijalističkim kovitlacima, ali i automatskom rukopisu bliskom tzv. apstraktnom nadrealizmu, kod Snježane Kodarić-Ivanković ostvaruje se u dva pravca: „u svrhu kroćenja egzistencijalne tjeskobe“ (Tonko Maroević) i/li elaboriranja likovne epopeje praiskonskih mitova o stvaranju svijeta. Taj snažan biomorfni element umjetničinih likovnih tkanja, gdje je gotovo sve podređeno metaforama rasta, plodnosti i obilja u pojedinim novijim crtežima pokazuje evoluciju oblikâ koja se iz prvotnog kaosa praoblikâ širi prema pozitivnoj biomorfogenezi koja u potpunosti upućuje na obnavljanje i rast.

Kroz crteže također progovara o univerzalnom ženskom identitetu, o arhetipovima pupanja, zrenja i propadanja, obuhvaćajući sva životna razdoblja jedne – i svih žena. Ponekad ćemo imati dojam kako prisustvujemo velikom ritualu obnavljanja prirode i života, u kojemu svaki oblik, jednostaničan ili višestaničan, ima svoje ravnopravno mjesto. Međutim, u njezinim crtežima nema kaosa, iščašenja, anarhije, signala rascijepljenog ili izgubljenog identiteta, košmara i dezintegracije – emotivne ili psihičke. Sve polarnosti dio su velike igre Prirode, koje umjetnica osjeća i prepoznaje; svjetlo i tama prirodne su faze naših života. I na ovoj izložbi u svim je crtežima vidljivo „iznimno crtačko umijeće“ (Milan Bešlić), koje ju pozicionira u vrh suvremenog hrvatskog crteža. Ona se dokazala „na pozadini dugoga trajanja“, kako bi rekao Tonko Maroević, s „autentičnom individualnom optikom“.