Bosna i Hercegovina nakon Schmidta

Ostavka visokog predstavnika UN-a u Bosni i Hercegovini Christiana Schmidta otkrila je duboke podjele među ključnim međunarodnim akterima oko budućnosti međunarodnog nadzora u zemlji više od tri desetljeća od završetka rata. Schmidt je 11. svibnja potvrdio da će se povući nakon gotovo pet godina na dužnosti, navodeći „osobne razloge“. Njegova odluka dolazi usred sve većeg političkog pritiska i ponovno je potaknula raspravu o tome kako osigurati mir i sigurnost u BiH, a sam Schmidt potvrdio je da je njegov odlazak ostvaren pod velikim američkim pritiskom.

 Schmidt je 11. svibnja potvrdio da će se povući nakon gotovo pet godina na dužnosti / izvor: wikipedia commons

Popis visokih predstavnika

Carl Bildt (Švedska) 1995–1997.

Carlos Westendorp (Španjolska) 1997–1999.

Wolfgang Petritsch (Austrija) 1999–2002.

Paddy Ashdown (Velika Britanija) 2002–2006.

Christian Schwart-Shilling (Njemačka) 2006–2007.

Miroslav Lajčak (Slovačka) 2007–2009.

Valentin Inzko (Austrija) 2009–2021.

Christian Schmidt (Njemačka) 2021–2026.

Aneks 10 Daytonskog sporazuma u svom drugom članku navodi da će visoki predstavnik:

a.  nadgledati provedbu mirovnoga rješenja;

b.  održavati tijesne veze sa stranama radi promicanja njihova potpunog pridržavanja s civilnim aspektima mirovnoga rješenja i promicanja visokoga stupnja suradnje između njih i agencija koje sudjeluju u tom aspektu;

c.  usklađivati djelatnosti građanskih organizacija i agencija u Bosni i Hercegovini kako bi se osigurala uspješna provedba civilnih aspekata mirovnoga rješenja. Visoki predstavnik mora poštovati njihovu autonomiju unutar područja operacija, dajući im, ako je potrebno, opće smjernice u svezi s utjecajem njihovih aktivnosti na provedbu mirovnoga rješenja. Od građanskih se organizacija i agencija zahtijeva da pomognu visokom predstavniku u izvršavanju njegovih nadležnosti davanjem svih podataka relevantnih za njihov rad u Bosni i Hercegovini;

d.  olakšati rješenje bilo kojih poteškoća koje nastanu provedbom civilnoga rješenja, ako visoki predstavnik prosudi da je to potrebno;

e.  sudjelovati na sastancima organizacija darovatelja, naročito na onima gdje se rješavaju pitanja obnove i izgradnje.

Ne postoji jedinstvena strategija između SAD-a, Europske unije i ostalih članica Vijeća za provedbu mira. To je tijelo koje se sastoji od ključnih međunarodnih dionika koji nadziru poslijeratni okvir BiH, a koje uključuje SAD, Veliku Britaniju, Europsku uniju, Tursku i Japan. Tijekom godina, položaj visokog predstavnika postupno se razvio u položaj izvanredne političke ovlasti, dajući osobi koja obnaša tu dužnost ovlast nametanja zakona i smjene izabranih i imenovanih dužnosnika. Christian Schmidt, njemački konzervativac s dugom političkom karijerom, došao je u Bosnu i Hercegovinu s reputacijom disciplinirane osobe koja će donijeti pouzdanost i administrativnu ozbiljnost, a ne političku improvizaciju. Međutim, u Republici Srpskoj nikada nije prihvaćen kao neosporni autoritet, uglavnom zato što njegovo imenovanje nije potvrdilo Vijeće sigurnosti UN-a.

Rasprava o budućnosti međunarodnog nadzora nad BiH intenzivirala se tijekom sjednice Vijeća sigurnosti UN-a 12. svibnja, gdje su velike sile iznijele konkurentne vizije za budućnost Ureda visokog predstavnika (OHR). Zamjenica američkog veleposlanika Tammy Bruce izjavila je da OHR „nikada nije bio zamišljen kao trajan“ te da bi se njegov uspjeh trebao mjeriti ostavljanjem ograničenog mandata. „Sljedeći visoki predstavnik trebao bi početi prenositi odgovornosti na lokalne vođe“, rekla je Tammy Bruce. Potom je 14. svibnja State Department izjavio da Schmidtova odluka „dolazi u pravom trenutku, dok međunarodna zajednica surađuje kako bi okrenula novu stranicu i deeskalirala napetosti u Bosni“.

Velika Britanija i Francuska podržale su nastavak uloge OHR-a. U svom posljednjem obraćanju Vijeću sigurnosti, Schmidt je upozorio da se državne institucije BiH suočavaju s namjernom opstrukcijom. Odlazi s dužnosti nakon godina političkih napetosti u Bosni, uključujući ponovljena osporavanja njegove legitimnosti u Republici Srpskoj. Milorad Dodik, čiju su političku karijeru obilježili ponovljeni sukobi s OHR-om, pozdravio je ostavku i stalne pozive na zatvaranje ureda. Rusija je također pozvala na njegovo zatvaranje. U svakom slučaju, rasprava o budućnosti te uloge možda se ne čini kao binarni izbor hoće li se ona ukinuti ili zadržati. No, druga razmatranja uključuju treba li ovlasti OHR-a sačuvati, smanjiti ili postupno prenijeti na domaće institucije, posebno kada se vidi da je uloga OHR-a ne intervencija provedbi Daytona, nego prepreka preuzimanju odgovornosti lokalnih političara.

Vodeći hrvatski političari u BiH u službenoj su reakciji odlazak proglasili prigodom za preuzimanje cjelokupne odgovornosti domaćih lidera zatraživši hitno izmještanje OHR-a izvan granica Bosne i Hercegovine. Jednako tako naglasili su potrebu za reformom i suverenitetom. U HDZ-u BiH smatraju kako legitimno izabrani dužnosnici imaju obvezu preuzeti punu odgovornost za upravljanje državom i donošenje odluka. Za razliku od nekih prijašnjih visokih predstavnika, Schmidt je 2022. iskoristio svoje ovlasti kako bi se provele izmjene Izbornog zakona čime je spriječena majorizacija i izbacivanje Hrvata iz federalne vlasti. Najava SAD-a da će Schmidtov nasljednik imati osjetno manje ovlasti i djelovati kao posrednik bez diktiranja odluka znači da Hrvati više ne mogu računati na intervencije s vrha ukoliko dođe do nove političke krize.

Za Hrvate, ključni izazov nije samo očuvanje načela legitimnog predstavljanja, nego i njegova reinterpretacija u okviru europskog pravnog i političkog diskursa, gdje se ono može artikulirati kao pitanje nediskriminacije, političke jednakosti i zaštite identiteta unutar pluralnog društva. Takav pristup omogućuje izbjegavanje redukcije hrvatskih zahtjeva na etnički partikularizam te ih smješta unutar normative Europske unije i Europskog suda za ljudska prava. Istodobno, slabljenje ovlasti OHR-a otvara prostor za razvoj dugoročnih pregovaračkih mehanizama među domaćim akterima, pri čemu bi hrvatska politika mogla profitirati od veće koalicijske fleksibilnosti i tematskih savezništava, osobito u područjima poput institucionalne funkcionalnosti, fiskalne decentralizacije i europskih integracija.

Iskustvo Hrvata s Uredom visokog predstavnika pritom ostaje duboko ambivalentno. Hrvatski politički akteri mogu razviti narativ koji nadilazi poziciju pasivnog recipijenta međunarodne zaštite te se usmjerava prema aktivnom doprinosu stabilnosti i funkcionalnosti države, pri čemu se pitanje političke jednakopravnosti povezuje s demografskom održivošću, gospodarskim razvojem i institucionalnom konsolidacijom. Takva transformacija diskursa, uz suptilnu i koordiniranu ulogu Republike Hrvatske unutar šireg europskog okvira, može predstavljati temelj za dugoročno održiviji i legitimniji položaj Hrvata u BiH.