61. smotra u crnoj maniri

Umjetnost u „molu“

Premda je malo tko od posjetitelja u Austrijskom paviljonu u Giardinima bio u stanju prepoznati simptome „mola“ (In Minor Key) po općem naputku umjetničke ravnateljice 61. Venecijanskog bijenala, s vremenom će se pokazati kako veza postoji. Za većinu posjetitelja teže razlučiva, s obzirom na činjenicu kako je u suvremenoj umjetnosti svakim danom sve manje „spiritualnih košulja a sve više konformizma.“ Aktualna je smotra obrnuta smjera, sudeći po tome što je Koyo Kouoh (KK) iz pozicije mrtve kustosice, dakle spiritualno, preko pet živih suradnica i suradnika ravnala talijanskim bijenalom. Njezina je aktivnost do prije godinu dana – preminula je u svibnju 2025. – išla u smjeru spiritualizacije kompleksa koji gubi odlike magijskog, ezoteričnog ili metafizičkog djelovanja. Barem tako stoje stvari na sjevernoj hemisferi pod pretežno anglosaksonskim utjecajem. Nemoguće je umjetničku strategiju vratiti na postavke iz doba europskog manirizma ili Bretonovih dana. No svaki je pokušaj vrijedan pozornosti pa tako i aktualni talijanski. Zvao se on „crnim“ ili „u molu“ sličan je ključ važan za opstojnost posla koji bi trebao ići usuprot spektaklu, površnim senzacijama ili zaziru od hologramske osnove svijeta i svemira koju je protežirao Tesla.

Pogled na petkanalni video Érica Baudelairea u Arsenalima

Ispred Austrijskog se paviljona u 3 dana predotvorenja Bijenala satima čekalo na ulazak u pet etapa vodenih performansa koje izvode mlade žene. Šestu, početnu etapu, mogli su svaki puni sat promatrati svi koji su strpljivo čekali u redu na ulazak u „tajanstveni“ paviljon. Naga performerica opasana planinarskom opremom popela bi se užetom pod veliko metalno zvono i okrenuta naopako „zvonila“ za početak predstave. (Zvono visi s dizalice teretnog vozila parkiranog ispred paviljona.) Uzbunjivanje publike traje nekih desetak minuta nakon čega je (publika) prepuštena „amazonkama“ koje izvode različite figure nad i u bazenima reciklirane vode. Umjetnica Florentina Holzinger u dvorište je paviljona instalirala dva plastična WC-a u kojima posjetitelji ostavljaju mokraću kako bi je posebno postrojenje recikliralo i pustilo u bazene u kojima performerice igraju „žive skulpture.“ Igre nisu bezopasne, pogotovo ona u prozirnom kavezu s vodom u kojem naga izvođačica sjedi ili stoji, sama ili u društvu, s maskom i bocom kisika na sebi.

Premda su žive scene spektakularne, nedvojbeno su i horor predznaka. Ne samo zbog toga što u popratnom tekstu stoji kako je paviljon fokusiran na dva lica Venecije – turističko i podvodno, premreženo mokraćom i fekalijama brojnih posjetitelja. Naime, uvodni alarm sa zvonom posuđen je s triptiha Hieronymusa Boscha iz 15. stoljeća u kolekciji belgijskog muzeja u Brugesu (Posljednji sud). Na središnjem panou vidljivo je zvono iz kojega visi jedan od brojnih grešnika. U popratnom objašnjenju o tome ni riječi. Na vezu s Boschovom horor-scenografijom upozorio je Vanja Babić, povjesničar umjetnosti koji je pukim slučajem uočio podudarnost dvaju obrazaca. U ozračju „posljednjeg suda“ valjalo bi čitati, kako austrijsku predigru tako i sljedeće faze brutalne feminističke predstave o vodenom svijetu u raljama fekalija. Neizbježna je, pritom, asocijacija na arheologiju pakla. Riječ je o suvremenoj dimenziji europskog manirizma, trenutno privlačnijoj posjetiteljima Giardina.

Detalj Posljednjega suda Hieronymusa Boscha u kolekciji muzeja u Brugesu

Pogled na unutrašnjost Austrijskog paviljona

U maniri suvremenog manirizma

Na središnjoj izložbi u Arsenalima živi suradnici kustosice postavili su paviljon unutar paviljona u formi izduženog hodnika. Crveni ambijent čileanskog umjetnika Alfreda Jarra mnogi nazivaju „sobom pakla“. Ne zato što ju je autor naslovio Kraj svijeta, nego i zbog nelagode koju izaziva u osjetljivije publike. Paviljon je fokusiran na IT sektor, preciznije na rijetke minerale bez kojih ovaj ne bi funkcionirao. Pored toga što je hodnik zbog neugodnog šuma i crvene svjetlosti metafora moguće nuklearne kataklizme, podsjetnik je i na socijalno pustošenje Crnog kontinenta iz kojeg se izvlače bakar, kobalt, mangan itd. Crveni paviljon moguće je čitati i kao suvremenu inačicu Kosog tornja Vicinija Orsinija, vojvode od Bomarza (16. st.) iz kojeg bi znatiželjnici bježali „glavom bez obzira.“ (Autor ovoga teksta kročio je u rekonstrukciju tog tornja u Beču davne 1987. godine na izložbi europskog manirizma Zauber der Medusa. Neopisiva je psihološka nelagoda koju je izazivao – Bečani su doslovno bježali iz njega.) I crveni paviljon, dakle, ponešto duguje dobrom starom manirizmu. Čileanski je umjetnik već duže vrijeme glasnogovornik apokalipse. Na središnjoj izložbi 55. Bijenala pod ravnanjem Massimiliana Gionija 2013. simbolično je potapao ogromnu maketu Giardina.

Među groteskne i neugodne paviljone spada i Luksemburški. Instaliran je u Sale d’Armi kao polukružna kinodvorana u kojoj se prikazuje film La merde belgijske umjetnice Aline Bouvy. U njemu se antropomorfni izmet – igra ga televizijska glumica Lucie Debay – nastoji snaći u različitim društvenim situacijama. Redateljica će objasniti kako je riječ o „kolektivnom laksativu“ ciljajući na društvenu izolaciju pojedinaca koji izgledom i ponašanjem nisu na liniji zapadnjačkog konformizma. Film je sniman na lokaciji briselskog postrojenja za pročišćavanje fekalnih voda (uglavnom) pa nije slučajno to što se ime austrijskog Salzburger Kunstvereina pojavilo među dionicima luksemburškog projekta. Aline Bouvy feminističku je grotesku pojačala holivudskim metrom – Spielbergovim E.T.-jem. Blijedo lice filmskog aliena „pojačala“ je vlastitim te je skulpturu postavila s vanjske strane polukružne kinodvorane obložene zrcalima. Inicijalima Spielbergova lika proširila je metaforu luksemburškog projekta: E.T. pokriva pojam the excrement (izmet), englesku inačicu francuskog la merde. Samo je morala okrenuti ključ (kraticu) u suprotnom smjeru. (Ne treba naglašavati kako su groteska, anagrami i igre riječima bili važni alati manirizma.)

Jedna od sedam faza žalovanja Nicka Cavea u Arsenalima / Uvodna etapa performansa ispred Austrijskog paviljona u režiji Florentine Holzinger

Cvjetni vrtovi i spiritualni tragovi

Bijenale je ipak šireg opsega od ljudskih izlučevina neugodna mirisa, štoviše u znatnoj je mjeri fokusiran na biljke, pogotovo cvijeće i drveće. Aktualna je vijest kako je talijansko Ministarstvo kulture odlučilo muzejski konzervirati paviljon domaće predstavnice Chiare Camoni zbog njezina izuzetnog postignuća. A ono se (postignuće) odnosi na maniristički odjek paviljona ispunjenog „božicama od cvijeća, granja i ukrasnog bilja“. Kao da je vrijeme vratila unatrag u začudni park Vojvode od Bomarza. Talijankin „niski ključ“ blizak je stanjima koje promiče preminula, ali spiritualno živa ravnateljica internacionalne smotre. KK je preferirala hibridne forme, u svrhu – tipično bretonovsku – brisanja razlika između stvari, ljudi i zbivanja. Odgojena u državama istočne i zapadne Afrike, pod utjecajem senegalskog gurua Issae Sambe, otvoreno je govorila kako su mrtvi neodvojivi od živih i obitavaju među nama. Razumljiva je stoga njezina intencija da „mrtve umjetnike“ promovira u vodiče Središnje izložbe, kako u Arsenalima tako i Giardinima. Samba je poput hrvatskog antimuzealca V. D. Trokuta izbjegavao fiksirati artefakte prepuštajući ih magiji vremena. Na ulazu u Arsenale njegovu sliku-crtež podupiru stihovi pokojnog palestinskog pjesnika Refaata Alareera: „ako moram umrijeti ti moraš živjeti kako bi ispričao moju priču i prodao moje stvari…“ 

„Carte noire“ Koyo Kouoh

U Giardinima je uz Sambu vodič i pokojna afroamerička umjetnica Beverly Buchanan koja je antispomenicima memorirala društvenu tragediju crne populacije na američkom tlu. Njezini se „antimonumenti“ ne razlikuju od prirodnih tvorbi te su drastični primjeri plastike „u niskom ključu“ ili nespektakularne prakse za koju se zalagala KK. Nick Cave s čikaškom adresom (ne rock glazbenik) suvremeni je skulptor koji se otvoreno služi alatima manirizma. Njegovi brončani hibridi od ljudi, biljaka i ptica raštrkani su u vanjskim i unutarnjim prostorima Arsenala. Ni petkanalni video Érica Baudelairea u Arsenalima nije daleko od dvostruke metafore. S jedne strane mehanizirano sortiranje ukrasnih biljaka u Nizozemskoj, s druge Crni kontinent koji opskrbljuje europsko tržište. S jedne šareno cvijeće, s druge biljke u funkciji žalovanja. Kao poticaj za prošireni video američki umjetnik s pariškom adresom navodi Pirandellovu jednočinku iz 1923. u kojoj jedan od aktera u ustima nosi smrt u formi cvijeta. Baudelaire je venecijansku instalaciju naslovio Smrt mi je presjekla put i stavila taj cvijet u usta.

Bilo je za očekivati kako će poziv KK na širenje čovjekovih čula na nevidljive entitete, mistične procedure i sl. otvoriti kanale u smjeru manirističkih eksperimenata u umjetnosti. Oni su (eksperimenti) možda manje uočljivi u aktivnosti Njujorčanke Rose Salane kada otkupljuje izgubljeni nakit i sistematizira ga po uputama spiritista, mikrobiologa ili draguljara. Ili kada Carsten Höller, poznat po MSU toboganu, u jednom kutu Arsenala nudi miris šešira i šala pokojnih roditelja. Prije smrti KK je nagovijestila kako će odigrati carte noire. Crnom je metaforom naglasila primarni interes: globalizirati umjetničke strategije Crnog kontinenta. Bila je duboko svjesna kako su iste (strategije) već duže vrijeme infiltrirane u institucije sjeverne hemisfere.