Žena koja je izabrala Hrvatsku

U četvrtak, 21. svibnja probudila sam se s viješću da je Julienne Bušić preminula. Kao i mnogi, bila sam šokirana. Tek smo nedavno razgovarale – bodrila me u radu na mom dokumentarcu Kćeri dijaspore. Veselila sam se našem sljedećem razgovoru i tome da joj ispričam kako film napreduje.

Nisam dugo poznavala Julienne, niti sam je poznavala dobro. Saznala sam da je bila izbirljiva u tome koga je puštala u svoj život. Proživjela je previše, i njezina je priča prečesto bila pojednostavljena a da bi olako poklanjala povjerenje. Jednom mi je napisala: „Vjerujem da su tvoje namjere dobre.“ Pustila me u svoj svijet, i upoznala sam njezin osebujan smisao za humor, iznimnu inteligenciju, i odanu ljubav prema Hrvatskoj.

Mnogi od vas koji ovo čitate poznaju Julienneinu prošlost, a drugi će ispisati one dijelove njezine biografije koji im pripadaju. Ono što mogu ponuditi jest pogled izvana na izvanrednu ženu — pogled kanadske Hrvatice druge generacije koja se s Julienneinim djelom susrela desetljećima kasnije. Nisam poznavala mlađu Julienne, onu koja je oblikovala događaje o kojima će drugi pripovijedati. Julienne koju sam ja poznavala već je bila žena koja je sve to proživjela, i još je uvijek bila zaljubljena u zemlju koju je odabrala.

Julienne Bušić bila je Amerikanka koja se borila za hrvatsku stvar u vrijeme kada većina Amerikanaca ne bi znala pokazati Hrvatsku na zemljovidu

Tišina dijaspore i potraga za zaboravljenim ženama

Na hrvatsko proljeće naišla sam dok sam na Sveučilištu Waterloo proučavala hladni rat. Trebao mi je doktorski kolegij iz povijesti da bih doznala za taj događaj, što mnogo govori o tome što je dijaspora u kojoj sam odrasla prenijela mojem naraštaju, a što nije. Hrvatsko proljeće rijetko se spominjalo u kuhinjama i crkvenim podrumima moga djetinjstva. Kad bi se i spomenulo, bilo je to oprezno, i nikada pred djecom. Ljudi u tim prostorijama imali su svoje razloge: obitelj još uvijek u Jugoslaviji, imena u dosjeima sigurnosnih službi, ili naprosto odbijanje da se tomu vraćaju. Tu šutnju starijih moramo razumjeti, no njihovoj djeci i unucima ipak dugujemo povijest.

Moje zanimanje uskoro me navelo da se pitam što su žene tada radile. Osim velike Savke Dabčević-Kučar, samo se nekolicina drugih spominjala ondje gdje sam mogla tražiti. Znajući da ih mora biti više, postavila sam si zadatak da ih pronađem prije nego što bude prekasno. Sada su u sedamdesetim i osamdesetim godinama, žive diljem svijeta. Većina ih nije na internetu. Njihove priče žive u njihovim sjećanjima i u rukom ispisanim bilježnicama.

Do Julienne nisam došla internetskom pretragom, nego zahvaljujući fusnoti u članku o Domovinskom ratu. Jedan mi je kolega proslijedio njezinu adresu elektroničke pošte, a Julienne mi je ljubazno odgovorila. Uslijedila je redovita razmjena e-pošte i poruka, na engleskom ili hrvatskom, ovisno o temi, a njezine su poruke uvijek završavale hrvatskom zastavom i emotikonom jako. Bila je izravna u pisanju kao i uživo – kad joj se pitanje sviđalo, odgovarala je opširno, a kad joj se nije sviđalo, otvoreno bi to rekla. Mjesecima smo se dopisivale o drugim ženama koje sam pronalazila, knjigama i člancima koje je željela da pročitam, hrvatskoj i američkoj politici, a ponekad i ni o čemu posebno. Pitala je za moju djecu i htjela je znati što mladi Hrvati u Kanadi danas misle o domovini. Bila je velikodušna i na praktičan način – upoznavala me s drugim ženama s kojima bih trebala razgovarati i s arhivima za koje još nisam znala.

Julienne Bušić tijekom intervjua za film Kćeri dijaspore  o ženama u hrvatskom proljeću

Najpoznatija djela književnice i prevoditeljice Julienne Bušić

Moj se akademski interes isprva usredotočio na njezine aktivnosti tijekom hrvatskog proljeća, uključujući njezine napore da skrene pozornost na nepravde koje su Hrvati trpjeli pod Titovim režimom, poput dana kada je sa suprugom Zvonkom Bušićem bacala letke s nebodera. Podnijela je više nego što bi većina ljudi mogla, a ipak nije ušutjela. I dalje je vjerovala da je njezin rad bio važan, i mislila je da je važno i ono što ja pokušavam učiniti. Kada sam je pitala bi li razmotrila da je intervjuiram za ono što je tada trebala biti knjiga, razmislila je, postavila izravna pitanja i pristala. Kada je knjiga prerasla u dokumentarac, pristala je ponovno. Činilo se da joj je drago što netko napokon pita.

 Julienne je bila složena osoba, i odbijala se prilagoditi tuđem okviru. Njezina priča mora biti prenesena budućim naraštajima Hrvata. Zaslužuje i međunarodno mjesto u sjećanju jer su njezini američki korijeni oblikovali velik dio onoga što je bila. Dolazila je iz zemlje u kojoj je mogla ostati i života koji je mogla živjeti, a ipak je odabrala drugi put

Razgovori s Julienne između ideala, žrtve i domoljublja

Julienne je bila prva osoba koju sam intervjuirala za Kćeri dijaspore. U veljači 2026. otputovala sam u Hrvatsku snimati dokumentarac. Sjedile smo zajedno nekoliko sati i razgovarale o prošlosti. Razgovor je obuhvaćao međunarodnu politiku, hrvatsko proljeće, i desetljeća rada koja su uslijedila. Govorila je precizno o nepravdama tog vremena. Otvoreno je govorila o svom suprugu Zvonku, i još uvijek je čuvala njegovu fotografiju na svom telefonu. Julienne je jasno prepoznavala cijenu političkog rada. Mnogo je puta promišljala o svakom dijelu svog života. Više je cijenila istinitost nego legende, i ništa od toga nije romantizirala.

Onog dana kada smo se popeli u Gornji grad da sjednemo na klupu s pogledom na neboder, prošli smo kroz Kamenita vrata. Julienne se zaustavila da se pomoli. Sklopila je ruke i spustila pogled. Duboko je uzdahnula. Izgledala je kao da je kod kuće.

Najdulje ću pamtiti šetnju s njom do vidikovca s pogledom na neboder, dok je govorila o vremenu kada je s te zgrade bacila letke. Pričala je priču bez dramatiziranja. U njezinoj priči taj je čin zvučao gotovo kao nešto sasvim obično – ništa drugo nije djelovalo, i netko je morao nešto učiniti. O toj sam akciji čitala u knjigama. Čuti to od nje, njezinim glasom, dok sam stajala u istom gradu, bilo je nešto sasvim drugo.

Julienne je u Hrvatsku došla zbog ljubavi, a ostala je zbog svojih ideala. Došla je jer je čovjek kojeg je voljela bio Hrvat, a ono u što je on vjerovao postalo je i njezinom borbom. Htjela je znati koliko smo mi ostali spremni žrtvovati. Biste li dali svoj život za nešto u što vjerujete? Dolazila je iz vremena prožetog nadom u bolju budućnost i osjećajem hitnosti da se to može postići još za njezina života.

Uznemiravalo ju je to što ljudi naizgled zaboravljaju žrtve njezina naraštaja – one koji su se borili protiv represivnih vlasti, kontrole UDBA-e, prijetnji, uskraćenih putovnica, izgubljenih poslova, likvidacija. Ta povijest sklona je tome da bude zakopana. Boljelo ju je što ono što je cijenila, i za što je platila visoku cijenu, danas sve češće postaje teretom.

U jednom od naših razgovora govorile smo o nacionalizmu nasuprot domoljublju. Tema je iskrsnula jer sam je pitala kako se hrvatsko domoljublje shvaća u inozemstvu. Pažljivo je promišljala razliku između tih dviju riječi i nije prihvaćala način na koji se često upotrebljavaju kao istoznačnice, osobito kada se rabe da bi se hrvatsko domoljublje odbacilo kao nešto opasno. Ovako je to izrekla: „Domoljublje, rekla bih, pozitivan je oblik ljubavi i odanosti prema svojoj zemlji… i uključuje spremnost da se nju, kada je potrebno, kritizira i poboljša. Nacionalizam inače podrazumijeva vjeru u nadmoć vlastite nacije nad drugima… i njezinu bezuvjetnu obranu bez obzira na njezine postupke. Stoga to definitivno nije Hrvatska, budući da mi nikada nismo napali nijednu drugu zemlju, i samo smo branili svoju.“

Julienne je bila vrlo svjesna poteškoća s kojima se Hrvatska suočava i utjelovila je domoljubni duh koji je opisala. Živjela je na dovoljno mjesta i vidjela je dovoljno vlada da bi znala što je na kocki kada se smisao tih riječi zamuti.

Što je Julienne značila Hrvatskoj i dijaspori teško je sažeti u jednu rečenicu. Bila je Amerikanka koja se borila za hrvatsku stvar u vrijeme kada većina Amerikanaca ne bi znala pokazati Hrvatsku na zemljovidu. Zahvaljujući njoj hrvatska je stvar dobila glas na engleskom jeziku – u novinama, na sudovima, ondje gdje je režim računao na to da svijet neće gledati. Dijaspori je pokazala nešto s čime se druga i treća generacija još uvijek nosi – što znači shvaćati hrvatski identitet dovoljno ozbiljno da se po njemu i djeluje te platiti taj izbor.

Julienne je bila složena osoba, i odbijala se prilagoditi tuđem okviru. Njezina priča mora biti prenesena budućim naraštajima Hrvata. Zaslužuje i međunarodno mjesto u sjećanju jer su njezini američki korijeni oblikovali velik dio onoga što je bila, a ta strana njezine osobnosti prečesto izostaje iz toga kako je se ovdje pamti. Dolazila je iz zemlje u kojoj je mogla ostati i života koji je mogla živjeti, a ipak je odabrala drugi put.

Pitanje koje mi je ostavila ono je kojem ću se uvijek vraćati. Bih li ja dala život za ono u što vjerujem? Ne znam. Ali Julienne je na njega odgovorila načinom na koji je živjela. Zahvalna sam što me pustila u svoj život.