Zaglavljeni bez bliskosti

Nakon gotovo stoljeća od zagrebačke praizvedbe „završnog akorda klasne i obiteljske dezintegracije moćne dinastije Glembay“ i više od tri desetljeća od njezine posljednje lokalne produkcije, Split je dobio predstavu za koju bi zaista bilo šteta da živi tek jednu kazališnu sezonu.

Harjaček ostaje vjeran Krležinu tekstu i vraća nas 101 godinu unatrag, u jednu kasnozimsku večer u Agramu i svijet pet likova koji su, zaokupljeni sami sobom, nekako uspjeli između sebe složiti nekoliko ljubavni(čki)h trokuta. Iako djeluju kao okidači drame, ljubav, strast i emocija arbitrarni su pojmovi u malograđanskoj bari u kojoj se Krležini likovi, ti „pretenciozni mediokriteti“, praćkaju. U Ledi drama nije moguća, zaključit će Krešimir Nemec, upravo zato što su likovi koje čitamo i gledamo „bezlični, blazirani i beskarakterni skorojevići“. Njihove agonije, strasti i suze postaju apsurdne jer ih ne goni želja za promjenom ili srećom, već neurotično kopanje po vlastitim promašenim životima.

Marjan Nejašmić Banić u ulozi Olivera Urbana postupno se otkriva kao pravi režiser ove drame bez drame / Snimio Mario Buličić

Sve u Krležinom svijetu ove „komedije jedne karnevalske noći“ odiše malograđanštinom i koketira s kičem i upravo tu leži glavna zamka postavljanja i igranja Lede – kako igrati skorojeviće, a ne posrnuti u karikaturu ili moraliziranje? Harjaček i splitski ansambl iz Lede u prvi sloj izvlače humoristični potencijal komada i još jednom dokazuju kako je to registar u kojem splitsko kazalište najbolje reinterpretira klasike. Likovi su prodisali na sceni, ma koliko površni i prazni u svojoj srži bili, a ansambl uspijeva izbjeći karikaturu i u kanonski opterećene uloge upisati vlastiti pečat. Valja istaknuti rad jezične savjetnice Anite Runjić Stoilove jer je Krležin gust, često naizgled neprohodan tekst u splitskoj Ledi zaista zaživio na sceni. Osjetilo se da su glumci taj jezik čitali, razumjeli i doživjeli, ali i da se pred autorskom gromadom nisu ukočili ni ostali zarobljeni u strahopoštovanju. Krleža u njihovim izvedbama ni u jednom trenutku ne djeluje kao tekst s kojim se bore, nego kao prostor misli i emocija koji interpretiraju i u koji uspijevaju upisati nešto vlastito.

Aktivnu ulogu u prevođenju Krležina gustog teksta na scenu imaju i Dame u izvedbama Nike Petrović i Lare Jerončić, koje u Harjačekovoj režiji nisu rezervirane tek za posljednji čin, već izgovaranjem didaskalija i premještanjem velikog praznog okvira dodatno naglašavaju artificijelnost i zatvorenost svijeta Lede. Scenografkinja Vesna Režić i kostimografkinja Ana Mikulić uspješno su odoljele kiču u izvedbi; Harjačekova Leda jedna je od rijetkih recentnih splitskih dramskih produkcija koja vizualno djeluje potpuno zaokruženo – napokon gledamo interijere i kostime koji ne djeluju kao improvizacija ni karikatura građanske klase koju predstava secira.

Iako je glumačka petorka pokazala kako splitski glumci itekako mogu osjetiti i igrati Krležu, valja istaknuti muške izvedbe. Donat Zeko zauzeo je prostor unatoč kratkoj scenskoj prisutnosti, odigravši Klanfara kao gromadu čija grmljavina bijesa ima sposobnost zaustaviti i likove i vrijeme, ali u minijaturama – gestama, smijehu, oscilaciji glasa – u lik uspijeva upisati i humor. Marjan Nejašmić Banić u ulozi Olivera Urbana postupno se otkriva kao pravi režiser ove drame bez drame, dok se njegova međuigra s Mijom Jurišićem pokazuje kao jedan od vrhunaca predstave. Jurišić je od Aurela učinio predivno odvratnog lika kojeg je nemoguće prestati gledati i slušati, a koji se otkriva i kao neočekivana poveznica između svijeta Lede i današnjice, kao lik zapanjujuće suvremenih frustracija. Aurel žene doživljava kao inferiorna i iracionalna bića koja muškarcu kompliciraju život, no upravo se u njemu ironijski zrcali sve ono što im zamjera – on je taj koji ne zna što želi, koji zbog strasti unosi kaos u vlastiti život i koji iza poze umjetnika skriva duboku prazninu.

Andrea Mladinić i Marija Šegvić kao Melita i Klara dostojne su partnerice kolegama u igri apsurda koja se stalno vraća na početnu poziciju. Za razliku od muškaraca koji neprestano bježe od emocija i odgovornosti, Melita i Klara barem pokušavaju artikulirati vlastite želje i nezadovoljstva. Njihovi pokušaji emancipacije možda ostaju zarobljeni unutar malograđanskih okvira ugodnog života, ali Andrea Mladinić i Marija Šegvić uspijevaju ih oblikovati kao žene od krvi i mesa, rastrgane između želje za promjenom i straha od gubitka sigurnosti.

Strah od samoće pokretačka je sila svih pokušaja djelovanja likova, a Harjačekova Leda najpreciznija je upravo onda kada Krležine likove prestane tretirati kao društvene tipove ili karikature, a počne ih promatrati kao duboko usamljene ljude. Urbanove riječi „Pod krovom je toplo, ali pod krovom klija čudan, gnjio, siv egoizam“ otkrivaju tako trajnu Krležinu okupaciju ugodnim i trulim građanskim životom. Ili, kako će desetak godina kasnije zapisati u romanu Na rubu pameti: „S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo. U samoćama – prazno.“ Upravo u tom rascjepu između bezglavih pokušaja bijega od samoće i ovisnosti o privilegijama koje život pod toplim krovom donosi splitska Leda pronalazi svoje najsnažnije trenutke – u prikazu ljudi trajno zaglavljenih između potrebe za drugima i potpune nemogućnosti da im se zaista približe.