Vapaji hrvatskih disidenata i šutnja Zapada

Dvojezična knjiga Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada koju su uredili Julienne Bušić i Luka Knez objavila je Školska knjiga 2024. Riječ je o svojevrsnom zborniku radova koji imaju veliku važnost na području znanosti i dokumentaristike. Knjiga, osim predgovora i pogovora, sadrži šest poglavlja u kojima se iz priloženih tekstova može dobiti uvid u politiku Zapada, posebice Amerike, prema Jugoslaviji i negativan stav prema disidentskoj bitki za veća ljudska prava i bolji položaj Hrvata u socijalističkoj Jugoslaviji.

Prvo je poglavlje tekst Julienne Bušić koji zorno prikazuje odnos zapadnog svijeta, odnosno američke politike, prema disidentima kojima je bilo dozvoljeno kritizirati SSSR i komunizam općenito (primjerice Milovan Đilas i Mihajlo Mihajlov), ali kada bi se došlo do kritiziranja Jugoslavije od strane hrvatskih disidenata, onda je svaka kritika u očima Zapada bila itekako nepoželjna. Disidentima je bilo vrlo teško doprijeti do medija u vlastitoj zemlji ili na Zapadu, redovito su bili u tome sprečavani, a nerijetko zbog toga i osuđivani. Dokaz je to da je politika Zapada prema Jugoslaviji oduvijek bila važnija od borbe pojedinaca za ljudska prava i pravedniji položaj unutar jugoslavenske zajednice. Kao važan primjer šutnje medija prema hrvatskim disidentima autorica navodi njihovo ignoriranje ubojstva Brune Bušića.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2024.

Drugo poglavlje donosi znanstveni članak povjesničara Zlatka Begonje i Luke Kneza naslovljeno Sjene i tajne: jugoslavenske tajne službe i kontrola zapadnog tiska u kojemu autori prikazuju utjecaj političkih procesa na medije te odnos stranih medija prema disidentima, s posebnim osvrtom na rad jugoslavenske Službe državne sigurnosti koja je kontinuirano nadzirala rad stranih medija na području Jugoslavije, pritom pokušavajući spriječiti javna istupanja hrvatskih disidenata u tim istim medijima, pri čemu su strani dopisnici nerijetko bili podvrgnuti represiji. Poznato je da su strani mediji intervjuirali mnoge poznate disidente poput Franje Tuđmana, Marka Veselice, Vlade Gotovca, Ivana Zvonimira Čička itd. Jedan od ozbiljnijih udaraca jugoslavenskim vlastima bilo je prikazivanje dokumentarca Hrvati: teroristi ili borci za slobodu na švedskoj javnoj televiziji u veljači 1978. u kojemu su prikazani isječci intervjua s disidentima, a također je u švedskim medijima nerijetko kritiziran odnos prema ljudskim pravima u Jugoslaviji.

Surovost života disidenata po izlasku iz zatvora

Sve na kocki: hrvatski disidenti razgovaraju s međunarodnim novinarima naslov je poglavlja koje se sastoji od više intervjua s petoricom hrvatskih disidenata, koji su svi redom objavljeni u stranim medijima. Riječ je o intervjuima koji su objavljivani u razdoblju od 1977. do 1980, a koje je bilo zabranjeno davati te su zbog njih disidenti kazneno odgovarali pred jugoslavenskim sudovima. Vlado Gotovac u svome se intervjuu za švedsku televiziju 1978. dotaknuo problema vlastite nezaposlenosti nakon izlaska iz zatvora, a istovremeno je, nakon četverogodišnje kazne zatvora, bio osuđen na zabranu javnog djelovanja u trajanju od tri godine. U istome je razgovoru kritizirao stanje u zatvoru u Staroj Gradiški gdje su uvjeti života bili sve samo ne humani. U intervjuu za France Internationale 1980. Franjo Tuđman osvrnuo se na brojne povijesne faktore, istaknuvši pritom da su, ustaše bili hrvatski separatisti koji su bili rezultat neriješenoga hrvatskog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji, ali isto tako naglašava da je pogrešno misliti da je većina hrvatskog naroda fašistička jer je u Hrvatskoj narodnooslobodilački partizanski pokret bio iznimno jak.

Ivan Zvonimir Čičak u intervjuu 1977. za Der Spiegel opisao je svoje stanje nakon trogodišnjeg boravka u zatvoru te kazao kako je imao problema s pronalaskom posla, jednako kao i drugi disidenti. Osim toga, opisao je nezamislivo stanje i odnos prema disidentima u jugoslavenskim zatvorima o čemu zorno svjedoči sljedeći citat: „Budiša je tanjurom za jelo ostrugao izmet i bacio ga noću kroz prozor da može obaviti nuždu a da ne uprlja daske u ćeliji. Kasnije je morao jesti iz tog tanjura.“ U intervjuu za Der Spiegel 1980. Marko Veselica detaljno je govorio o događajima u Jugoslaviji početkom 70-ih godina prošloga stoljeća, pritom se osvrnuvši na progon 32.000 ljudi tijekom 1971, ali također i na nemilosrdne uvjete u jugoslavenskim zatvorima gdje se u prostorijama od otprilike 35 četvornih metara nalazilo čak 36 zarobljenika, pri čemu su politički zatvorenici nerijetko bili zatvarani s običnim kriminalcima.

Poglavlje knjige naslovljeno Cijena otpora: borba hrvatskih disidenata za demokraciju na komunističkom sudu sadrži dokumentaciju sa suđenja hrvatskim disidentima, odnosno završne riječi sa suđenja Draženu Budiši (1972) i Franji Tuđmanu (1981), kao i jedan Tuđmanov opsežan odgovor na sudsku optužbu (1981). Budiša se u svome obraćanju, između ostaloga, osvrnuo na pokret hrvatskih studenata s posebnim naglaskom na riječ pokret, naglašavajući pritom da nije riječ o političkoj organizaciji te da su u tom pokretu sudjelovali studenti praktički svih tadašnjih fakulteta i viših škola. Franjo Tuđman u svome se odgovoru na optužbu uvelike dotaknuo i logora u Jasenovcu i broja poginulih u logorima i zatvorima NDH, pritom obrazlažući zašto smatra da je njegova tvrdnja o 60.000 poginulih zapravo točna, nasuprot tvrdnjama da je samo u Jasenovcu ubijeno oko 600.000 ljudi na što je gledao kao na kolektivno i trajno stavljanje krivice hrvatskome narodu.

U posljednja dva poglavlja naslovljena Ušutkani glasovi: zapisi o jugoslavenskom nasilju i Razbijanje zapadnog embarga na istinu o Titovoj Jugoslaviji nalazi se, prije svega, detaljan izvještaj Brune Bušića o stanju u hrvatskim zatvorima, u kojemu se posebno osvrće na stanje zatvora u Zagrebu i Staroj Gradiški, ali i o lošem zdravstvenom stanju zatvorenika izazvanog nehumanim uvjetima u zatvorima. Nakon toga teksta slijedi Izvješće o represiji u Jugoslaviji Međunarodne lige za ljudska prava iz 1972. u kojoj se spominju razmjeri jugoslavenske represije tijekom iste godine u kojoj je privedeno i ispitano, prema procjeni, oko 16.000 ljudi pod optužbom da su se htjeli odcijepiti od Jugoslavije. U istome izvješću govori se o negativnom stanju u gospodarstvu, politici i kulturi na štetu Hrvatske. Na kraju teksta nalazi se popis osuđenih uglednih hrvatskih intelektualaca (F. Tuđman, M. Veselica, H. Šošić, Š. Đodan, V. Gotovac, D. Šćukanec, Z. Tomičić, V. Pavletić).

Riskiranje vlastitih sudbina za boljitak naroda

Knjiga završava dvama tekstovima, sažetkom razgovora Henryja Kissingera i Bogdana Crnobrnje 1971. u kojemu je Crnobrnja tvrdio da su jugoslavenski emigranti agresivniji od onih iz drugih socijalističkih država, te Deklaracijom vrhovnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga iz 1976. koju je napisao Bruno Bušić i u kojoj tvrdi da je hrvatski narod u negativnom položaju u tadašnjoj Jugoslaviji. Bušić u istome tekstu navodi podatak da je prema statistici Amnesty Internationala u Jugoslaviji bilo više političkih zatvorenika nego u bilo kojoj drugoj istočnoeuropskoj državi.

Teško je ukratko prepričati sadržaj ovakve knjige a da se pritom ne izostave pojedini bitni dijelovi, što ukazuje na činjenicu da je riječ o historiografski iznimno važnom djelu. Posebnost je ove knjige što se u njoj na temelju prikupljenih tekstova i dokumenata nalazi vrlo jasan pregled politike Zapada prema hrvatskim disidentima, njihovoj borbi za ljudska prava i prava hrvatskoga naroda u cjelini. Ova knjiga pokazuje koliko su politički interesi Zapada u obrađenom razdoblju bili u prednosti pred borbom za ljudska prava. Osim toga, knjiga jasno pokazuje surovost jugoslavenskoga represivnog sustava koji je neumoljivo kontrolirao i proganjao hrvatske disidente, ali čak i strane novinare koji su se „usudili“ dati im priliku da javno iznesu svoje viđenje stanja u Jugoslaviji.

Knjiga Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada štivo je koje može poslužiti povjesničarima, pravnicima, ali i mnogim drugim stručnjacima iz različitih područja, kao i laicima koji su zainteresirani i voljni proučiti položaj Hrvata s naglaskom na hrvatske disidente koji su bili spremni riskirati vlastitu budućnost za boljitak običnih ljudi i prava Hrvata u negdašnjoj Jugoslaviji.