Tvrdoglavi legitimizam i kolebljivi pragmatizam

Slobodno preuzimajući iz povijesnih događaja i u njima sudjelujućih osoba, Friedrich Schiller stvorio je u Mariji Stuart, drami praizvedenoj 1800, a tiskanoj prvi put 1801. godine, reprezentativno djelo onoga što će povjesničari književnosti i kazališta nazvati weimarskom klasikom. Naime, umjesto romantizmom, u koji se često olako i pogrešno svrstava cjelokupno njegovo djelo, Schiller je u razdoblju stvaralaštva u kojem nastaje ova drama bio zakupljen oživotvorenjem potpuno drukčijih poetičkih zasada. Brižljivo dorađene forme, u razložno odabranom stihu (u Mariji Stuart to je peterostopni jamb, blank verse), drame, između kojih se upravo Stuart ističe danas kao najčešće izvođena, klasicistički su tekstovi ideala i snažnih likova, poštovanja pravila o doličnome na svim razinama, formalnim i sadržajnim.

Tako se i u ovoj petočinki dramska radnja odvija između kulminacijskog događaja u trećem činu, susreta dviju kraljica, škotske Marije i engleske Elizabete. Sadržaj, osovljen oko nekoliko temeljnih razdjelnica sav počiva na oprekama ideala i ideja: legitimno pravo na prijestolje nasuprot potpori staleža, katolicizam kontra protestantizma, idealizam protiv (kolebljivog) pragmatizma.

U predstavi je vidljivo kako Ferlina i kao dramskog redatelja prvenstveno zanimaju mizanscenske slike / Snimila Jelena Janković

Ferlin, umjetnik razvedene međunarodne karijere (ali i donedavni umjetnički ravnatelj zavičajnog mu Istarskog narodnog kazališta u Puli), svoje predstave potpisuje dvostrukom kreativnom ulogom redatelja i koreografa. Vidljivo je to u njihovoj fakturi, a Maria Stuart, inače prva dramska premijera na ove sezone otvorenoj sceni HNK2, nije nikakva iznimka. Zapravo, Ferlin bi trebao i mogao okrenuti raspored autorskih uloga kojima se identificira, jer je i u imanentno dramskoj predstavi poput Marije Stuart vidljivo kako ga kao autora prvenstveno zanimaju mizanscenske slike. Svaki je prizor, sukladno tome, u HNK2 vizualna i auditivna umjetnina. Bilo to u orguljskoj glazbi koja nas uvodi u scensko zbivanje, ili u višestrukom pojavljivanju apstraktnih formi kao najvidljivijih kolorističkih elemenata scenografije, natpisu „semper eadem“ koji „lebdi“ iznad scene, drvenim konstrukcijama kao dalekim odbljescima gotičke arhitekture, videoprojekcijama (scenograf Mauricio Ferlin, oblikovatelj svjetla Anton Modrušan, skladatelj Miodrag Gladović).

Kretanje glumca također je naglašeno koreografirano, no ne i artificijelno, a nikako isključivo figurativno, nego se razvija od trčanja, preko plesa, do komunikacije putem na scenu iznesenih telefona. Jednaku vizualno promišljenu anakronost predstavljaju i kostimi, što je značenjski samo podcrtano Marijinim presvlačenjem u crvenu povijesnu haljinu tek na kraju, prije čina smaknuća (kostimografi su redatelj i Desanka Janković).

Za razliku od nekih drugih predstava, kada je spoj mišljenja o dorađenoj slici i sadržaja dramskih zbivanja stvarao izrazito tegoban nesklad (ne treba ići dalje od u ZKM-u još uvijek reprizno izvođenog Samo kraja svijeta), u Mariji Stuart takvo što nije se dogodilo. To je zato što je u tekstu, unatoč kraćenjima i ponekom nadopisivanju (najvidljivije, mudro koliko god upitno potrebno, u svojevrsnom malom izvedbenom predavanju između činova ispred spuštenog zastora) zadržana njegova brižno odnjegovana klasicistička struktura i stih, a lucidno pomaže i prijevod Trude Stamać. 

Međutim, Schillerov stih i u najboljem prijevodu traži posvećenog interpreta, što se u HNK2 premijerne večeri tek rijetko moglo naći (korištenje mikrofona više je odmoglo nego pomoglo, kako to uglavnom i biva). Istakla se Jadranka Đokić koja je, u zahtjevnom zadatku oblikovanja uloge Marije, jednako uvjerene u vlastito pravo na prijestolje kao i u emotivnu snagu katoličanstva, uspjela očuvati i formu i sadržaj. Nina Violić kao Elizabeta naglasak je stavila na sadržajni, pragmatični, kolebljivi, no konačnim pristankom na Marijino smaknuće moralno poražavajući razvoj lika. Ostali članovi ansambla predstave (Luka Dragić, Dušan Gojić, Silvio Vovk, Domagoj Ikić, Livio Badurina, Marin Stević, Ivan Jončić, Alen Šalinović, Iva Mihalić, Tesa Litvan) slabije su primjetni, što je dijelom zadano tekstom i režijom. Izuzetak je tek Fabijan Komljenović, u nekoliko uloga (grof Kent, Časnik tjelesne straže, Orguljaš). Međutim, on ponajviše govori u prozi i često je izdvojen od scenskih zbivanja.

Klasicistička se dramaturgija ideje i forme dobro sastala s Ferlinovom svakovrsnom, a najviše prostornom izglobljenošću u artificijelno, stvorivši tako predstavu poprilično različitu od „srednje struje“, bilo one interpretativno-vjerne ili aktivističko-aktualizacijske. Ono što je sigurno jest da je ova predstava samosvojna. I dosljedna svome autoru.