Suvremeni stjegonoša apokalipse

Tek što je postavljeno u javni prostor engleske prijestolnice, novo djelo misterioznog umjetnika Banksyja izazvalo je, sudeći po zanimanju medija i reakcijama na društvenim mrežama, pravu svjetsku senzaciju. U čemu je posebnost ili atraktivnost tog djela nazvanog Zaslijepljen zastavom? Treba napomenuti da umjetnikove intervencije u javnom prostoru u pravilu nadilaze granice pojedinačnog umjetničkog djela i ulaze u zonu medijskog događaja. Spomenuta skulptura postavljena na Waterloo Squareu u Londonu, što je posebno znakovito obzirom na povijesno značenje britanske imperijalne moći, upravo potvrđuje visok umjetnikov međunarodni status. Skulptura istodobno postoji kao fizički objekt i kao globalna distribuirana slika; kao konkretna forma i narativ koji se centrifugalno šire izvan centra vlastite prisutnosti.

Banksyjev čovjek koji ,,gleda kroz zastavu“ može se interpretirati i kao subjekt koji nije zaslijepljen idejom vodiljom, kao što sugerira naslov, nego je s njom potpuno stopljen / Snimio Stefan Rousseau / PRESS ASSOCIATIO / PIXSELL

Između banalnog prizora i simboličke prijetnje

Upravo se u toj binarnosti otvara prostor za dvostruko čitanje, odnosno tumačenje Banksyjeva djela. Na prvi pogled riječ je o banalnoj kiparskoj temi. Figura nositelja stijega uhvaćena je u pokretu kada joj vijorenje tkanine barjaka nošene vjetrom zaklanja lice. U tom realističkom prizoru nema ničeg što bi bilo inherentno simbolično. Dakle, ono što prikazuje skulptura može biti shvaćeno kao puka registracija trenutka, kao fotografski kadar preveden u trodimenzionalnu formu. Upravo ta mogućnost doslovnog čitanja dovodi djelo u delikatno polje banalnosti. Međutim, upravo iz te banalnosti počinje se razvijati ona druga, uznemirujuća dimenzija djela. Zaklonjeno lice muškarca u odijelu prestaje biti samo posljedica vjetra koji puše u suprotnom smjeru od smjera kojim se kreće figura neznanca. Ono postaje svojevrsni znak. Čovjek koji ,,gleda kroz zastavu“ može se interpretirati i kao subjekt koji nije zaslijepljen idejom vodiljom, kao što sugerira naslov, nego je s njom potpuno stopljen. On svjesno gleda stijegom. Čovjek ga podjednako osjeća i misli. Živi taj simbol. Čovjek je utjelovljena ideja. Tada u tom stanju nestaju razlike između pogleda i uvjerenja. Čovjek više ne vidi svijet onakav kakav jest nego ga gleda kroz ideju koja ga definira. Kod nekog bi možda ovo djelo stvaralo dojam da se radi o otjelovljenju duhovite političke karikature u trodimenzionalnu formu obzirom na moguće konotacije aktualnih društvenih zbivanja.

Ideologija kao produžetak tijela

Banksyjeva skulptura ima nešto u svojoj morfologiji i izrazu od onoga kreativnoga gena naslijeđenoga od socrealističkog revolucionarnog kiparstva što se ogleda u jasnoći dinamičke forme, u odlučnoj gesti i vjeri u ideju kao pokretačke snage povijesti. (Usput kazano, izvjesna je Engleskinja na svom Facebook profilu komentirala skulpturu riječima: ,,Bože, bojala sam se da je to kip revolucionara Lenjina.“). Dok su povijesni primjeri takvog izraza težili afirmaciji kolektivnog ideala, u ovoj se skulpturi taj jezik pojavljuje u destabiliziranom obliku. Također u percipiranju skulpture može biti nejasno da li figura čovjeka slavi vlastitu predanost ili je njezina potpuna identifikacija s idejom već znak gubitka nužne distance. Dodatnu napetost stvara iskorak figure izvan postamenta. U tradicionalnom smislu postament za skulptorsko djelo čini granicu koja razdvaja simbolički prostor umjetnosti od stvarnosti u kojoj se skulptura nalazi. U Banksyjevu djelu tu granicu čovjek prelazi, prekoračuje je. Odlučno je zakoračio naprijed. Desnom ispruženom rukom čvrsto drži barjak, dok lijeva snažno stisnute šake potencira njegovu čvrstu odlučnost.

Ovaj se nepokolebljivi pokret, neustrašivi korak muškarca u zakopčanom odijelu doživljava, kako ga većina tumači, kao pad u provaliju, kao srljanje u neminovni poraz. Ali, premda će zvučati paradoksalno, taj je smjeli iskorak također jednako uvjerljiv kao nastavak njegova zacrtanog puta. Prelazak iz reprezentacije u djelovanje. Jer mogući fizički pad s pozicije, figurativno i doslovno kazano, nije nužno i poraz ideje onoga koji je njome vođen. Pad ga može osnažiti, a ne obeshrabriti. Zato u iskoraku figure ideja nije samo prikazana, ona započinje svoje ostvarenje.

Bezlični stjegonoša suvremenog svijeta

U skulpturi je posebno znakovito kako je tretirana zastava. Lišena je bilo kakvih oznaka. Time stiče privid univerzalnosti, jer nije vezana uz konkretnu naciju, ideologiju ili povijesni kontekst. Od posebne je važnosti što njezina boja odgovara boji tijela i odijela nositelja. Ovakva kromatska istovjetnost proizvodi poseban učinak depersonalizacije. Figura i simbol više nisu odvojeni, nego čine jedinstvenu uznemirujuću uniformiranu cjelinu. Zastava prestaje biti simbol koji se nosi, postaje nastavak tijela, tijelo postaje produžetak ideje. Ali u toj bezbojnosti nema neutralnosti. Naprotiv, ona nosi izvjesnu hladnoću i odsutnost koja može djelovati zastrašujuće. Ono što bi trebalo predstavljati identitet, pretvara se u anonimnost, a snaga geste u mehaničku odlučnost. Upravo u toj kombinaciji odvažna pokreta i lišenosti individualnih obilježja pojavljuje se slutnja nečega nalik futurističkoj pustoši. Energija djelovanja očuvana je, ali je smisao koji je pokreće neprozirno jedinstven, nerazlučivo kompaktan.

U tom smislu realizam same skulpture dobiva neočekivanu dimenziju. Njezina opipljiva gotovo akademska korektnost i ,,realističnost“ stila ne vodi većoj jasnoći nego, paradoksalno, proizvodi suprotan učinak – određenu vrstu nadrealne nelagode. U tom smislu moguće je uspostaviti vezu Banksyjeve skulpture s poetikom nadrealističkog slikara Renéa Magrittea gdje upravo precizno prikazana stvarnost postaje izvorom zagonetnosti. Kao kod Magrittea, prekriveno ljudsko lice tkaninom ne skriva identitet da bi ga zaštitilo, nego da bi ga dovelo u pitanje. Ovdje se međutim čini da lice nije tek zaklonjeno, nego da je osobnost već ustupila mjesto simbolu. Banksyjeva figura koju gledamo tako poprima obilježje čovjeka kao bezličnog tribuna, nositelja geste, ali ne i individualnosti, aktera pokreta, ali ne i osobnog, autentičnog glasa. Figura ne stremi nečemu određenome nego upravo nečemu bezličnom. To je potpuno poistovjećenje s idejom koja briše razliku između subjekta i znaka. U tom se smislu figura može shvatiti kao suvremeni stjegonoša apokalipse, ne u spektakularnom katastrofičnom smislu već kao nositelj apsolutne uvjerenosti čije posljedice ostaju otvorene. Njegova ,,slijepa vidovitost“, paradoksalna sposobnost da jasno vidi upravo zato što je potpuno uronjen u ideju – istodobno je izvor snage i potencijalne prijetnje.

U kontekstu aktualne, politički opterećene percepcije publike, Banksyjevo djelo dodatno dobiva na složenosti. Promatrač često ne ulazi u njegovu ambivalenciju, nego u njemu traži ili vidi potvrdu već formiranih stavova. Skulptura tako postaje svojevrsno polje za projiciranje. Za neke može biti kritika ideološke zaslijepljenosti, za druge afirmacija čvrstog uvjerenja, za treće tek formalna, gotovo banalna situacija. Zato Banksyjevu skulpturu vidim kao stjegonošu koji balansira između banalnosti i apokalipse. Upravo u toj napetosti između trivijalnosti i proročanskog leži zanimljivost provokativnog ostvarenja misterioznog crtača grafita.

Usprkos svemu rečenome, djelo kontroverznog umjetnika ne uspijeva u potpunosti izbjeći spomenutu banalnost, koja upravo proizvodi nelagodu niveliranjem trivijalnog prizora i duboke metafore. Možda je to ključna kvaliteta ovog djela. Promatrač Banksyjeve skulpture pozicioniran je između njezinih dvaju značenja. Jer banalnost depersonalizirane univerzalnosti i apokaliptična anticipacija sugestivno koegzistiraju.