Što može biti istinski intelektualac nego heretik?

Mislim da s pravom kažem: ono što ne znam o tome ne pišem. Dakako, netko bi mogao primijetiti: a što znaš o fizici, pa si se ipak upustila u pisanje o svjetski poznatom fizičaru Ivanu Supeku? Dakako, o fizici ne znam uglavnom ništa. Čak mi je fizika i kao nastavni predmet bila najslabija karika u školovanju. No sve to stoji dok se ne spomene da je Ivan Supek bio i filozof i književnik – a o tim poljima ipak ponešto znam. Upravo me ta područja dovode do Supeka kao do bliske osobe, poglavito kao do dokazana humanista i pacifista. A ako je cijeli njegov životni opus (znanstveni i književni) stremio istim ciljevima – humanizmu i duboku razumijevanju čovjeka (a jest), pa još ako je zbog takvih ideala doživljavao osobne udarce i poniženja – takav mi je čovjek blizak i pobuđuje moj interes i poštovanje.

Ivan Supek / Izvor Wikipedija

Rubetićeva 10, Šalata

Da popišem samo ustanove u kojima je Supek radio (ili, još više, koje je osnovao), pa da im još dodam časopise koje je pokrenuo i dobrim dijelom ispunjavao, cijeli prostor ove kolumne bio bi ispunjen. Dakako, neću to učiniti, no reći ću da se u svakoj Supekovoj aktivnosti osjećao isti nerv: znanstveno poštenje i nepotkupljivost, pa makar time radio i na svoju štetu.  Supek je rođen u Zagrebu 8. travnja 1915. godine, gdje je i umro 5. ožujka 2007. godine (istoga dana kao i Dora Pejačević, no ona davne 1923. godine). Ima li ikakve sličnosti među njima? Da. Oboje su bili izloženi udarcima i nepravdama koje su doživljavali u okolini u koju se ni svojim radom ni svojim habitusom nisu uklapali. Ivan Supek nakon mature 1934. studira matematiku, fiziku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a nakon toga nastavlja u Beču, Parizu, Zürichu i Leipzigu. U to vrijeme upoznaje vodeće umove na područjima kojima se i sam bavio: Maxa Plancka, Nielsa Bohra i mnoge druge slavne fizičare, od kojih je mnogo naučio i mnoge njihove dobre ideje nastojao prenijeti i u Hrvatsku.

Za Supeka je bio važan i Werner Heisenberg, tvorac kvantne mehanike, kod kojega je 1940. doktorirao. No Heisenberg mu nije bio samo učitelj. Bio mu je i izbavitelj. Naime, Supeka je 1941. kao antifašista uhitio Gestapo, strpali su ga u zatvor na nekoliko mjeseci, a upravo ga je iz te muke izbavio Heisenberg pod izlikom kako mu je Supek potreban kao asistent. Treba li posebno naglašavati koliko je to bio hrabar čin? Tako su zajedno radili na kvantnoj teoriji do 1943. godine. Te se godine Supek, na poticaj prijatelja Bogdana Ogrizovića, pridružuje partizanima. Radi u Prosvjetnom odjelu ZAVNOH-a, a već iduće godine (1944), na Kongresu kulturnih radnika u Topuskom, održao je vrlo važan govor protiv nuklearnog oružja, što je bio i njegov kraj s Komunističkom partijom.

Nakon rata, 1946. godine, postaje profesor teorijske fizike na Zagrebačkom sveučilištu. Želeći stvarno i tvarno unaprijediti znanost u Hrvatskoj, 1950. utemeljuje i doslovno vodi gradnju Instituta „Ruđer Bošković“, kojemu je bio i prvi ravnatelj. No ne zadugo. Godine 1958. isključen je iz Instituta jer se protivio planovima za izradbu nuklearne bombe. Tomu će se priključiti i kao suosnivač i predsjednik organizacije Svijet bez bombi, što je zagovarao još u Topuskom. A sukob s moćnim partijcem Aleksandrom Rankovićem nije mogao za Supeka završiti dobro. Ranković je bio voditelj Federalne komisije za nuklearnu energiju (zacijelo je o tome mnogo znao).

Neke su stvari bolno prepoznatljive: zvala se ona partija ili stranka, postavlja po svojoj volji ljude na položaje kojima nisu dorasli. Supek je to odavno shvatio, pa se – ogorčen – prestaje baviti znanošću i okreće se filozofiji i književnosti. No to je zapravo bilo isto. Ne svodi li se njegova drama (kasnije i roman) Heretik (1968) o znanstveniku Marku Antoniju de Dominisu na Supekovo iskustvo položaja znanstvenika (zapravo slobodnomislećega čovjeka) na Sartreovu filozofsku dramu, koja se bavim istim?!

Ipak, tada JAZU, danas HAZU, nije ga mogla ne primiti u svoje članstvo te on 1960. godine postaje njezin punopravni član (a od 1991. do 1997. bio je i njezin predsjednik). No već iste godine osniva Institut za filozofiju znanosti i mira kao odjel Akademije, a 1970. godine potiče i Interuniverzitetski centar u Dubrovniku, koji je itekako širio znanstvene vidike mnogim našim mislećim intelektualcima. Supek je doista uvijek želio da naši vrhunski mislioci budu u rangu svojih svjetskih kolega. Ondje su mnogi razmjenjivali svoja iskustva i ideje s takvim ljudima iz inozemstva. Jako sam voljela taj prostor s druge strane parka Gradac, u koji me jednom doveo i predavački posao (švedskim učiteljima). 

Dužnost rektora Zagrebačkog sveučilišta dovela je 1969. Supeka i opet u samu srž društvenih previranja, pa je sreća što je u takvo vrijeme upravo on bio na čelu Sveučilišta. Tada je, kao znak demokratizacije te ustanove, uveden i studentski rektor (bio je to Ivan Zvonimir Čičak). A onda je za hrvatskoga proljeća (1971) Supek opet postao nepoželjna javna osoba, pa je nakon poznate konferencije u Karađorđevu, kada nije prihvatio zaključke Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, prisilno isključen iz javnoga života na 18 godina, ali je pitijski dalekosežno predvidio: „Moramo se pomiriti s time da će političari biti pretežno osrednje inteligencije i poštenja, a natprosječne pohlepe za novcem i vlašću. A smijemo li njima i samo njima prepustiti sudbinu svojih država i cijelog planeta?!“

O tome govori u svojim dramama i romanima (Na atomskim vulkanima, Piramida, Bijeg u svemirsku utopiju / Let u nebo, Proces stoljeća, Heretik). Iscrpljen dugom bolešću, umro je 2007. u svojem stanu u Rubetićevoj 10 prema Šalati. Naravno, bez ikakva vidljiva traga. Takva kob.