Samozatajni redatelj Putinove karijere

Mag iz Kremlja politička je drama francuskog redatelja Olivera Assayasa, nastala prema istoimenom romanu prvijencu talijansko-švicarskog politologa Giuliana da Empolija. U središtu radnje je Vadim Baranov, fikcionalizirana inačica spin doktora, političkog dramaturga i kreatora suvremene ruske propagande Vladislava Surkova.

Jude Law igra Putina kao hladnu, kontroliranu i zastrašujuće preciznu figuru
moći, a Paul Dano u ulozi Vadima Baranova ostavlja neujednačen dojam

Assayas film otvara u obliku ispovijedi Vadima Baranova američkom novinaru. Nekadašnji kazališni redatelj i kasnije producent reality programa, rekonstruira vlastiti put od boemskih devedesetih do položaja sive eminencije uz „cara“ Putina. Ta je putanja više od biografske skice: sugerira da je suvremena autoritarna politika zapravo produžetak spektakla drugim sredstvima. Mag iz Kremlja najzanimljiviji je ondje gdje pokazuje da propaganda više nije tek gruba državna laž, nego sofisticirana tehnologija koja proizvodi i vlast i opoziciju, i vijest i njezino pobijanje, i stvarnost i njezinu simulaciju. Upravo tu film zahvaća ono krucijalno u mehanizmima Putinove Rusije te izvrsno analizira mnoge apsurde i dvosmislenosti postčinjeničnog doba u kojemu živimo.

Ipak, Mag iz Kremlja mjestimice djeluje kao politički pregled, a ne kao zaokružena drama. Assayasov scenarij balansira između objašnjavanja povijesnog konteksta i održavanja ritma političkog trilera, pa film funkcionira kao niz povezanih epizoda, gotovo ilustriranih natuknica iz novije ruske povijesti. Perestrojka, oligarhijska privatizacija države, Jeljcinova iscrpljena vladavina, Čečenija, Kursk, Krim, farme botova i sustavno upravljanje informacijama nižu se jedno za drugim, no ne dobivaju uvijek jednaku dramaturšku težinu jer neki prizori kao da samo informiraju. Drugi pak sugeriraju dubinu, ali je ne razvijaju. Film je zato dojmljiviji politički nego što je uobličen umjetnički s nedovoljno iskorištenim potencijalom sedme umjetnosti. Također, Assayas je odlučio najveći dio filma snimiti na engleskom, vjerojatno računajući da je zapadnoj publici unutarnja logika Putinova režima prilično apstraktna. Tako se umjesto punog uranjanja u ruski kontekst ova verzija povijesti doima „izvoznom“, prevedenom za međunarodnu recepciju.

Od glumačkih ostvarenja, iznimno je uspješna izvedba Judea Lawa. Njegov Putin nije karikatura, nego hladna, kontrolirana i zastrašujuće precizna figura moći. Law ne igra Putina kao bučnog tiranina, nego kao čovjeka koji vlast širi šutnjom, tankim osmijehom, kratkim stiskom ruke i diskretnim gađenjem prema slabosti. U toj suzdržanosti ima više prijetnje nego u bilo kakvu otvorenom izljevu brutalnosti te upravo on filmu daje težinu koju scenarij ne uspijeva zadržati. Law je mimikom i scenskim pokretom uobličio figuru Vladimira Putina čak i monolitniju od „originala“.

Vadim Baranov, kojega utjelovljuje Paul Dano, ostavlja neujednačen dojam. Lik koji bi trebao biti središnji interpretativni motor filma – umjetnička duša koja postaje politički iluzionist – pomalo je hermetičan i emocionalno nedovoljno izrađen. Dano igra svojim prepoznatljivim minimalizmom, kojim ovdje naglašava monotoniju lika uronjena u sistem. No, Baranov bi trebao biti i ciničan intelektualac, oportunist i zavodnik moći, ali i čovjek koji postupno shvaća da je pomogao stvoriti sustav koji više ne može kontrolirati. Ta premisa solidno izvire iz uratka, no Dano to ne uspijeva uvijek pretočiti u živ lik. Upravo je zato središnji „mag“ manje uvjerljiv od političkoga poretka koji objašnjava.

Lik Ksenije, koju tumači Alicia Vikander, osim što je kontrapunkt Baranovu, također je i indikator tranzicije same Rusije: od raspadajućeg totalitarizma preko krhke demokratske iluzije do povratka personalnoj autokraciji. Pripovjedna nit koju nosi Ksenija kao da objašnjava kako je privatno ovdje već zaraženo političkim, a intimno podređeno logici moći. U toj liniji nije potpuno izrađena potencijalna dramska sila, iako je vrlo suptilno dramaturški postavljena, i Alicia Vikander je izvrsno nosi.

Mag iz Kremlja film je koji lucidno zahvaća bit jedne epohe: prijelaz iz kaosa devedesetih u autoritarnu stabilnost koja se ne održava samo silom nego i režijom. Njegov najveći domet je u prikazu sustava u kojem cinizam postaje državna tehnologija, a propaganda sredstvo organizacije stvarnosti. U vremenu kada politika sve više nalikuje kontroli toka slika, informacija i emocija, Assayasov film djeluje kao mračna lekcija o tome kako se moć postiže upravljanjem istinom. Mag iz Kremlja važan je kao politička dijagnoza, jer više fascinira temom nego izvedbom, te je film koji nije pronašao svoj idealni oblik, ali jest pogodio živac vremena.