Sa studentskIH polica

Čita i piše Nikola Folnegović, student 2. godine prijediplomskoga studija sociologije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu

Zašto Dostojevski?

Što reći o autoru kojega je Kafka nazivao krvnim srodnikom, a Nietzsche jedinim psihologom od kojega je mogao nešto naučiti? Ili još bolje pitanje: zašto uopće ponovno pisati o autoru koji već odavno ima svoje zasluženo mjesto u kanonu svjetske književnosti i humanističkim znanostima?

Odgovor je zapravo jednostavan. Malo je pisaca koji su uspjeli tako snažno uhvatiti ono univerzalno ljudsko iskustvo – osjećaj krivnje, otuđenja, slobode, patnje i unutarnjega raspada – kao što je to uspio Dostojevski. Upravo mu se zato čitatelji gotovo dva stoljeća kasnije neprestano vraćaju.

Izd. Šareni dućan, Koprivnica / prev. Vladimir Gerić

U gotovo svakome njegovu protagonistu moguće je pronaći barem dio sebe. Riječ je o likovima punima kontradikcija, autodestruktivnima, rastrganima između želje za slobodom i straha od nje. Možda najbolji primjer takva lika pronalazimo u neimenovanu protagonistu romana Zapisi iz podzemlja.

Neimenovani pripovjedač pun je cinizma, moralno odbojan i namjerno otuđen od prijatelja i ostatka društva kako bi samomu sebi dokazao da je slobodan. Upravo zato djeluje zastrašujuće suvremeno. Neumorno traži ljubav, no kada je napokon pronađe, odbacuje ju. Želi pripadati društvu kojeg se toliko boji i od kojega je otuđen, ali ga istodobno prezire i odbacuje. Problemi o kojima je Dostojevski pisao – egzistencijalna potraga za smislom, financijska nestabilnost, krivnja i unutarnji raskol pojedinca – nisu nestali modernizacijom društva. Štoviše, moguće je reći da su postali još izraženiji.

U Dostojevskoga pojedinac nikada nije prikazan kao fiksna kategorija ni kakva idealizirana slika. Njegovi su likovi oblikovani siromaštvom, društvenim pritiscima, pitanjem smisla života i pitanjem postojanja Boga u sve sekulariziranijem ruskom društvu devetnaestoga stoljeća.

Izd. Šareni dućan, Koprivnica / prev. Zlatko Crnković

Idealan prikaz takve unutarnje dekadencije nudi i roman Zločin i kazna. Ubojstvo koje izvršava glavni lik iz njegove je perspektive potpuno racionalno, proračunato i utilitarno; ono ima svrhu i viši cilj. Istovremeno ono predstavlja i početak psihološkog raskola samoga Raskoljnikova. On sebi pokušava dokazati da pripada skupini izuzetnih ljudi kojima se istodobno divi i nad kojima se zgraža.

Osim toga roman je možda i najbolji prikaz načina na koji Dostojevski prikazuje unutarnje kontradikcije koje svi posjedujemo. Raskoljnikov nakon ubojstva postaje razoren krivnjom, teškim osjećajima i nedoumicama oko postojanja viših sila i smisla života. Istovremeno ne uspijeva pronaći logičan razlog zbog kojega bi ubojstvo stare lihvarice, koja živi od iskorištavanja slabijih, bilo pogrešno. U svijetu otrcanih narativa o čovjeku kao racionalnom biću Dostojevski ljude prikazuje onakvima kakvi možda doista jesu – hodajuće kontradikcije, nesposobne da u potpunosti spoznaju same sebe, i prisiljene živjeti upravo u toj nelagodi.