Riječima uslikati prizore, dulje se pamte

Sudeći prema novoj zbirci kratkih priča, crtica i zapisa Đurđice Čilić Vidimo se na papiru, čini se da ova spisateljica i dalje živi „vrlo dinamično, brzo, povišeno, u trku“. Takav galop u njezinu slučaju podrazumijeva naime obaveze u fakultetskoj nastavi, pisanje stručnih i znanstvenih radova, prevođenje djela suvremenih poljskih pisaca na hrvatski, obiteljske i društvene aktivnosti, pa ne ostaje dovoljno vremena za rad na velikoj proznoj formi kakav je roman. Tako je otprilike ova spisateljica objašnjavala zašto se u svojim prvim knjigama (Fafarikul, 2020, i Novi kraj, 2022) okrenula kratkim proznim vrstama, a vjerojatno su isti razlozi posrijedi i kad je riječ o njezinoj trećoj knjizi u kojoj je ostala vjerna malim proznim oblicima.

Zbirka Vidimo se na papiru, žanrovski autobiografska fikcija koja sadrži osamdesetak kratkih priča, crtica i zapisa u rasponu od četiri retka do otprilike tri kartice teksta, gotovo da i nema iskaza kojima se tematiziraju pojedina literarna svojstva ove proze. U kratkom zapisu Razglednica, u kojem se u nekoliko poteza skicira „februar u Beogradu“, s vjetrom koji izvlači plastične vrećice iz kanti i „prostire ih po ćelavim granama drveća“, s jatom golubova iznad pijace i prodavačima koji na dekama prostrtim na pločniku nude rabljenu robu, tek se konstatira: „Treba ići u druge gradove, treba riječima uslikati prizore. Tako se dulje pamte.“ U priči Pisati Savsku pripovjedačica sugerira kako će strukturirati tekst (ne samo ovaj, nego većinu u zbirci): „Već neko vrijeme, pogotovo u nedjeljnim popodnevima kad je pusta, mislim kako moram ‘pisati Savsku’ (…). Sve ću u naznakama ispričati, sve ću riječima skicirati: kockarnice, brijačnice, pivnice i solarije. (…) Kad napišem Savsku, neće to biti književnost, to će naprosto biti napisana Savska. Književnost je ono što je mene naučilo da vidim svijet i ljude oko sebe, da stignem nešto zaustaviti prije nego ga proguta neprimjetni plamen prolaznosti.“

Izd. V. B. Z., Zagreb, 2026.

U kontekst autoreferencijalnosti možemo, makar i rubno, svrstati i dvije priče iz ove knjige – Recenziju predstave i Poante. Priče govore o istom motivu iz očeva sirotinjskog djetinjstva koji je iskorišten i u kazališnoj predstavi Fafarikul zagrebačkog HNK koja se temelji na dvjema prvim autoričinim knjigama, gdje se najprije i pojavio. Riječ je o događaju o kojem je otac svojim malenim kćerima pripovijedao bezbroj puta. Kao dječak vodio je kozu na ispašu, a kad se ona na livadi nenadano ojarila, on je kozlića umotao u svoju novu vindjaku, prvi novi odjevni predmet koji je dobio u životu, i tako ga donio kući. No i kad je pročitao priču objavljenu u knjizi i nakon što je pogledao kazališnu predstavu, otac je kćeri spisateljici prigovorio da se nije rodio samo jedan jarić, nego tri i da to smatra njezinom velikom pogreškom. No kćerino ciljano pojednostavljeno objašnjenje da je njegova reakcija u okolnostima u kojima se zatekao bila dobra i da je to smisao priče, a ne broj kozlića, nikako ne sjeda u očevo shvaćanje životne zbilje u kojoj ih je koza hranila, a na svijet umjesto uobičajeno jednog donijela čak tri kozlića. A upravo je ta „svađa“ između dvoje blisko povezanih bića jedan od niza važnih detalja koji grade dojam o uvjerljivosti pripovijedanja Đurđice Čilić.

Neke od karakteristika autoričina rukopisa koje smo uočili i u njezinim prethodnim knjigama, npr. izrazita empatija (prema invalidima, imigrantima, socijalno ugroženima, općenito zakinutima, životinjama), odbojnost prema nepravdi, vezanost uz zavičaj, intimu doma i obiteljskih odnosa, dočaravanje atmosfera, njegovan i sažet izraz, u ovoj su zbirci još naglašenije i stilski dorađenije. Tako u stanu jednog pokojnika vidimo „uramljene konje što su desetljećima galopirali na zidu“, čovjek pored supruge koja pleše i pjeva „živahan je ko mumija“, na livanjskom groblju posjetitelji „brišu mramorni jorgan svojih pokojnika“, u samoborskoj policijskoj postaji „prozivaju prema rednom broju koji je svakom od nas isplazio aparat pri ulasku“, a „u prozorima su kapljice tipkale svoje monotone izvještaje o vremenu. Nebo je bilo nisko, dan je odbijao svanuti.“

Valja makar spomenuti i nekoliko – među mnoštvom – žanrovski, tematski i stilski zanimljivih priča: pravednički Šipak, rijetku i upornu Blagost, rođendansko Vrijeme, nezaboravnu Čestitku, što to nose Poštari, interpretaciju pjesme Ne daj se mladosti, ironičnu Samozatajnost, bez prava su, ali Svoji smo, kratku, ali kompliciranu Pisaću mašinu, pitko istarsko-viteško Vino, gimnazijalku i sramežljivog Slikara, teški Potres mozga, esejiziranog Vermeera, utjehu Riječi, ludi Sudar…

Ovaj sam tekst započeo – možda se i vama tako čini? – kao da mi je nekako žao što se spisateljica još hrva s ovim kratkim oblicima, a zapostavlja tako izazovne mogućnosti koje pruža roman. Boji li se možda „velike forme“? A onda u priči Žene, na samome kraju, kaže kako umjesto neke teme kojom bi se rado pozabavila „mora[m] prevoditi dramu. Jer uvijek je nešto važnije od onoga što je važno. Sve do jednom.“ E pa ako ovu kratku zadnju rečenicu shvatim kao Ecov otvoreni tekst (otvoreno djelo), mogu to tumačiti i kao „nikad nije kasno“ (ni za pisanje romana). Ali, čemu zapravo žurba kad se Đurđica Čilić tako sjajno snalazi u svojim malim oblicima i njihovu vrhunskom poentiranju?