Provokativno i pomalo konfuzno

Ponekad nije lako odgonetnuti zbog čega organizatori Subversive Film Festivala neka ostvarenja prikazana u sklopu manifestacije drže subverzivnima, barem u konvencionalnom značenju tog pridjeva. Primjerice, teško je reći što je to „usmjereno na potkopavanje, rušenje ili preoblikovanje postojećih struktura moći, vlasti ili dominantnih kulturnih normi“ u psihološkoj egzistencijalnoj drami Kad bih imala noge, nabila bih te, kojom je ovogodišnji festival otvoren. Riječ je o vrlo uspjelom djelu redateljice Mary Bronstein, za glavnu ulogu u kojem je sjajna Rose Byrne osvojila Srebrnog medvjeda i Zlatni globus, kao i nominacije za Oscar i britansku nagradu BAFTA. No što je subverzivno u priči o majčinstvu koje se iz različitih razloga, dijelom izvanjskih a dijelom i unutarnjih, odnosno intimnih, polako pretvara u pravi pakao, točnije otklizavanje u pomaknuta psihička stanja?

U sklopu ovogodišnjeg izdanja Festivala sa središnjom temom Neljudska moć:
algoritmi kapitala, u njegovu je filmskom dijelu prikazano dvadesetak ostvarenja

Kadar iz pobjedničkog filma Ukronija nadahnutog poemom
Sezona u paklu Arthura Rimbauda

Storija o majci koja u suštini sama skrbi o bolesnoj kćeri koju hrani pomoću sonde, dok otac mornarički časnik mjesecima boravi na drugom kraju svijeta, režirana je sigurno i prilično sugestivno. Autorica nas učinkovito uvlači u svijet protagonistice s kojom se poistovjećujemo, najviše zbog velikog broja njezinih krupnih planova, i koju većinom možemo razumjeti, poglavito zbog okruženja u kojem se nalazi i ljudi oko nje. Ona je psihijatrica koja i sama ima psihičkih problema, ponekad čuje glasove i ima neobične vizije, a osim što se zbog poplave u stanu s kćeri (kojoj sve do kraja nikad ne vidimo lice!) preseli u jeftini motel, socijalna služba ili nešto slično prijeti joj oduzimanjem skrbi o kćeri. Sve je to vrlo zanimljivo i intrigantno, njezina su stanja dočarana vrlo učinkovito, no i dalje nema odgovora na pitanje što je u čitavoj priči subverzivno.

Nagradom Wild Dreamer „Dragan Rubeša“ za najuspjeliji dokumentarac ovjenčan je film Ukronija redatelja Fila Ieropoulosa. Grčko-nizozemska produkcija nadahnuta je provokativnom poemom Sezona u paklu Arthura Rimbauda, francuskoga nadrealista sklona transgresivnim temama kojeg je Victor Hugo nazvao „Shakespeareovim djetetom“ i koji je bitno utjecao na suvremenu književnost i slikarstvo, ponajviše na nadrealizam. Ieropoulos i scenarist Foivos Dousos Rimbauda na početku filma oživljavaju te on promatra svijet i ljude oko sebe. U narednih stotinjak minuta slijede interpretacije njegovih stihova, razmišljanja i stavova, odnosno niz svojevrsnih „bunovnih vizija“, kako je navedeno u opisu filma. To bi mogla biti i najsažetija kritika djela, jer ono što gledamo i jest koloplet bunovnih vizija u kojima se u suvremenom kontekstu i ključu tumači sve i svašta. Ne samo Rimbaudove riječi, nego i neki stavovi Trockog i Staljina, Andyja Warhola, Paula Verlainea, Emme Goldman i mnogih drugih. Naglasak je na queer simbolici i estetici, pa se primjerice i Marseljeza interpretira u tom ključu. Stalno se miješa „visoko“ i „nisko“, visoka kultura i umjetnost s pop-kulturom i trivijalnostima, te se sve izmješta iz stvarnog konteksta i stavlja u novi. To je u pravilu (vrlo) zanimljivo i subverzivno u skladu s profilom festivala, a jedini je problem što je pretrpano, nabacano na hrpu i prilično kaotično. Teško je pohvatati sva drugačija tumačenja, jer smo kao gledatelji zatrpani svim tim eruditskim filozofskim, političkim i umjetničkim interpretacijama, te neminovno dolazi do zagušenja. Šteta.

Nagrada Wild Dreamer „Dragan Rubeša“ za najbolji igrani film dodijeljena je naslovu Varijacije na temu Jasona Jacobsa i Devona Delmara, koji je prethodno nagrađen na festivalima u Rotterdamu i Johannesburgu. Riječ je više o pseudodokumentarnom nego igranom filmu, jer glumci tumače stvarne osobe, a dijelom i sami sebe, pri čemu se rekonstruiraju realne situacije iz života i konkretni odnosi među ljudima. Storija je svakako zanimljiva, a govori o mještanima jednog planinskog naselja u Južnoafričkoj Republici, dominantno uzgajivačima ovaca koji su nasjeli na prijevaru koja se upravo odigrava.

Naime, otac tamnopute stare pastirice Oume Hettie 1941. je mobiliziran i poslan na bojište negdje u Europi, u „rat koji nije bio njegov“, a jedina reparacija koju je poslije dobio bio je bicikl, dok su bijeli povratnici dobivali zemljišta, novac i poljoprivrednu mehanizaciju. Sad bi Hettie navodno trebala dobiti pravednu reparaciju za oca, ili barem svi iz njezine obitelji biraju u to vjerovati. Gledatelj zna da je posrijedi prijevara u kojoj se od starice svako malo zahtijevaju nove i nove uplate da bi naposljetku nešto možda i dobila. Možda to znaju, ili barem slute, i neki od članova njezine obitelji, ali pristaju vjerovati u laž, jer im je tako lakše. Njihova seoska zajednica zanimljiva je i slikovita, cjelina je u određenoj mjeri poetična i obiluje zgodnim detaljima poput čovjeka koji nasred spavaće sobe sa zemljanim podom kopa duboku jamu i role toaletnog papira koja u jedinom mjesnom (javnom) WC-u ide iz ruke u ruku, ali film ipak nije zaslužio nagradu.

Na kraju spomenimo da su na ovom u cjelini sasvim solidnom festivalu prikazana i dva nova domaća dokumentarca, O mačkama i ljudima Sunčice Ane Veldić i Na brdu Karle Crnčević, ali o njima će više riječi u Vijencu biti drugom prilikom.