Nazor između antike, prirode i nacionalne povijesti

„Nazor u slabijim pjesmama (izrazito slabih i nema u njegovu opusu) pjeva o prirodi. U boljima pjeva prirodu, a u najboljima priroda pjeva.“ To su riječi povjesničara književnosti Miroslava Čabrajca koje je citirala Olga Perić tijekom svoga izlaganja Nazorova Palas Atena u sklopu prigodnog programa Odjela za književnost Matice hrvatske pod naslovom Vladimir Nazor – Matičin pisac, održanom 28. svibnja u Matici hrvatskoj u povodu 150. obljetnice Nazorova rođenja.

Olga Perić ugledna je sveučilišna profesorica klasične filologije, ujedno Nazorova pranećakinja koja je posvjedočila i o svojim sjećanjima na njega: bio je jako blag čovjek, istaknula je. U svom predavanju u Knjižari Matice hrvatske posebno se bavila utjecajem antike na Nazorovo stvaralaštvo. Odrastao je u mediteranskom okruženju, a u svom se intelektualnom sazrijevanju znatno oslanjao na antiku, posebice antičku književnost. Olga Perić na primjeru triju poznatijih pjesama Maslina, Faetont i Cvrčak pokazala je u čemu se sve Nazor oslonio na antička nadahnuća. Maslina je objavljena u zbirci Lirika iz 1910. Po teoriji simbola, ona je simbol mira, plodnosti, očišćenja, pobjede i nade. Prema mitu, grčka božica Atena posadila je prvu maslinu. Nazorovo viđenje u skladu je s antičkom mitološkom tradicijom. U bračkom masliniku Atena se ukazuje bez koplja i kacige. Nazor oduzima Ateni oružje i ratobornost, on je opijen trenutkom savršene ljepote ditirampskog pejzaža. Atena je za njega intimni simbol smiraja u arkadijskom okruženju, naglasila je Olga Perić.

U programu su sudjelovale Andrea Milanko, Olga Perić, Branka Cvitković i Dubravka Brezak Stamać / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Sam je Nazor u bilješci uz stihove o Faetontu opisao svoj odnos prema antičkoj književnosti: „Ako sam odakle i uzeo koji kamen – ili kamičak – za svoje zdanje, nisam na nj naišao ma gdje bilo, na putu, kuda svatko prolazi, no sam ga dignuo iz kamenoloma što ga svi znamo i u kome kao da svaka i najmanja stijena nosi na sebi neuništiv znak.“ Koristio se, kaže, Maretićevim prijevodom Ovidijevih Metamorfoza. Ovidijev Faeton tragično plaća svoju želju da se dokaže, a Nazorov je usamljeni buntovnik koji želi drugima izboriti nesputanu slobodu. Nazor ne priznaje mitološku hijerarhiju vrijednosti, on pjeva himnu čovjeku i njegovoj snazi, slijedeći tendencije u europskoj književnosti i likovnoj umjetnosti početka 20. stoljeća.

Jedna od najpoznatijih Nazorovih pjesama Cvrčak nalazi se između prirode i mita. Cvrčak nije samo simbol Mediterana, poznat je diljem svijeta. Simbol je sreće i dugovječnosti. Cvrčak je ditiramb, hvalospjev prirodi i životnim radostima, ritam stiha je jampsko-trohejski.  U Cvrčku se kao mitski motiv pojavljuje Pan, kojega srećemo i u Pastiru Lodi te romansiranoj povijesti Brača i dnevničkim bilješkama. Nazor donosi intenzivan i dubok doživljaj prirode u skladu zvukova i boja, objasnila je Olga Perić. Osjeća se i pjesnikova nostalgija za rodnim otokom gdje je upio mirise i zvukove, gdje je naučio intenzivno osjećati prirodu.

Uz Olgu Perić, na ovom zanimljivom književnom susretu govorila je i izvanredna profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Andrea Milanko. Njezin je zadatak bio osvijetliti Nazorov životni put i posebno se osvrnuti na Hrvatske kraljeve. Nazor se rodio 30. svibnja u Postirama na Braču 1876, umro je 19. lipnja 1949. u Zagrebu. Živio je na Braču, školovao se u Splitu, Grazu i Zagrebu. Službovao je u splitskoj gimnaziji, potom u Zadru, odakle je prešao u Istru. Život i rad u Pazinu, Kopru i Kastvu posebno su odredili njegovo stvaralaštvo. Radio je i u Crikvenici i u gimnaziji na Sušaku. Koncem 1942. s Ivanom Goranom Kovačićem priključuje se partizanima. Izabran je za predsjednika Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata postaje predsjednik Prezidija Hrvatskog sabora.

Nazor se književnim radom počeo baviti još kao srednjoškolac. Tijekom pola stoljeća okušao se u različitim književnim oblicima. Do 1912, kada su u Matici hrvatskoj objavljeni Hrvatski kraljevi kojima je stekao popularnost, objavio je Slavenske legende, Živanu, Knjigu o kraljevima hrvatskijem, Velog Jožu i Liriku. Na Hrvatskim kraljevima radio je više od 30 godina. Knjiga je prvotno trebala obuhvaćati samo morske kraljeve, mare nostrum, ali je ipak proširena do Petra Svačića  kao posljednjeg hrvatskog kralja koji je poginuo na Gvozdu 1097. Hrvatski kraljevi dočekani su sa zanosom. 

„Kakav je Nazorov odnos prema historiografiji, a kakav prema narodnoj tradiciji, zorno se dade ilustrirati mjestom označitelja Zvonimir u zbirci, odnosno izostankom spomena kneza Trpimira (ima najviše povijesnih izvora i prvi je kojega se naziva knezom Hrvata, poznat hrvatskoj historiografiji i prije Nazorova vremena). Naime, jedan ciklus pjesama posvećen je povijesnoj ličnosti, kralju Zvonimiru, no pjesma Rotna gomila, kojom se ciklus zaokružuje, građu crpi iz historiografski nepouzdana Ljetopisa popa Dukljanina“, kazala je Andrea Milanko. Zbirka se zaokružuje alegorijskom pjesmom Zvonimirova lađa. Ona je pjesnički odgovor na D’Annunzijevu tragediju La Nave u kojoj se žali zbog hrvatskog zauzimanja „našeg mora“.

Kako je Nazor rođenjem čakavac, a štokavski je naučio tek kao 15-godišnjak, nevjerojatno je da je tako suvereno pisao na kastavskoj čakavici. Nazor je po mnogočemu prepoznat kao moderan glas. Galiotovu pesan, jednu od najpoznatijih njegovih pjesama, u kritici su smatrali elegijom, ali ona je bugarštica. „Pjesma je svojevrsni poetički anakronizam, da ne govorimo o činjenici da je roblje u galijama bez glasa u sačuvanoj historiografskoj građi“, naglasila je Andrea Milanko. Njegov čakavski govor svjedoči da je nadživio i kraljeve i banove. „Prostor za aktivaciju osjećaja pripadnosti kolektivu i zajedničke baštine Nazor je pronašao u alegorijskom epu i povezivanju tradicionalnih lirskih formi historiografskog narativa i narativne poezije“, zaključila je.

Književni susret Vladimir Nazor – Matičin pisac upućeno i uspješno moderirala je Dubravka Brezak Stamać, a Nazorove je pjesme interpretirala dramska prvakinja Branka Cvitković, te se pokazalo kako je Nazor još uvijek otvorena knjiga iz koje se može mnogo iščitati.