Mediji kao Ahilova peta demokracije?

Hrvatska je proslavila Dan državnosti, sjećajući se 30. svibnja 1990. i konstituiranja prvog demokratski izabranog Sabora. Tog je dana Franjo Tuđman opisao saziv prvog višestranačkog Sabora kao prvi korak na povratku hrvatskog naroda i njegove države europskoj civilizacijskoj, političkoj, kulturnoj i gospodarskoj tradiciji. U 35 godina Hrvatska je napravila velike korake. Prošla je kalvariju agresije i borbe za neovisnost, izgradnju demokratskih struktura i privatizaciju. Ispunila je Tuđmanovo obećanje i postala uvažen međunarodni čimbenik, očitujući zrelost na normativnoj podlozi zapadne civilizacije.

Često se stječe dojam da javnost hrvatsku stvarnost vidi potpuno drugačije nego to pokazuju službene statistike / Snimio Marko Lukunić / PIXSELL

Nekoliko dana prije ovogodišnjeg Dana državnosti, neki hrvatski mediji, u izvješću o presudi pripadnici njemačke ljevičarske terorističke organizacije Frakcija Crvene armije (Rote Armee Fraktion – RAF), javili su kako se borila „protiv imperijalističke Zapadne Njemačke“. U Hrvatskoj, članici Europske unije i NATO-a i bliskoj saveznici Njemačke, takva kvalifikacija nije nikoga iznenadila. A riječ je o detalju koji ukazuje na ozbiljan poremećaj u shvaćanju vlastitog političkog identiteta.

Između europske pripadnosti i ideoloških refleksa

Hrvatska je moderna, razvijena država, ali u njoj ima nešto što potkopava temelje njezina političkog sustava. Ne, ne može se paušalno reći da je riječ o nekompetentnim građanima, jer da je to slučaj, ne bi se na izborima već tradicionalno odlučivali za političke opcije koje jamče stabilnost i ukorijenjenost u zapadne političke integracije. Ipak, ne može se izbjeći dojam da hrvatska javnost pruža iskrivljenu sliku državotvornih procesa.

Jezik u politici ima normativnu ulogu, a u zapadnim demokracijama, koje su nezamislive bez aktivnog sudjelovanja građana, jasnoća i preciznost javne riječi konstitutivni su elementi političkih procesa, kao i mediji koji javnu riječ oblikuju i njome svjedoče opću volju. Hrvatska javnost pruža sliku permanentne političke konfrontacije među građanima, polarizacije i nepovjerenja u državu. Često se stječe dojam da javnost, koja se očituje kroz sve vrste medija, hrvatsku stvarnost vidi potpuno drugačije nego to pokazuju službene statistike. Politički razgovori uglavnom se svode na ocjene o lošem stanju u državi, otuđenosti elita i korupciji. U duhu čistog marksizma preraspodjela dobara nameće se kao apsolutni prioritet, a za sve nedaće građana kriva je država. Teško je uopće naći sugovornika, bio on stručnjak ili naprosto zainteresirani građanin, koji će pristati razgovarati o sadržaju, detaljima, razlozima i okolnostima određene političke odluke ili nekog društvenog procesa. Sadržajan kritički osvrt na postupke političkih aktera u tim okolnostima nije moguć, sve se svodi na paušalne ocjene koje obično vode do zaključka da su građani i država na suprotstavljenim stranama.

Država u demokraciji mora biti podložna kritici, ali za razumijevanje političkih odluka, bez čega kritika nema smisla, potreban je uvid u razloge, institucionalne okvire i motive odlučivanja. No, tko će građanima predočiti sve potrebne informacije o razlozima utjecaja na cijene goriva, o odnosima s Izraelom, o zakonodavnim procesima u Europskoj uniji ili o strategiji NATO-a, a da taj diskurs ne bude na razini političkih rasprava uz pivo pred seoskom trgovinom?

Zašto javna rasprava sve češće ostaje bez sadržaja?

Postoje li u Hrvatskoj uopće mediji koji omogućuju razumijevanje političkih odluka i utječu na njihove legitimacijske mehanizme? Hrvatska ima medije koji su otvoreno protiv države, zatim medije čiji se poslovni interesi ne podudaraju s državnim interesima, medije koji su domoljubni, ali nemaju osjećaja za državu, ima aktivističke medije koji se zauzimaju za određene ciljeve mimo nacionalnog dijaloga i ima medijske oportuniste koji traže dogovor s političarima iza zatvorenih vrata i zapravo trguju utjecajem.

Što u takvim okolnostima može političar kojemu je stalo da zadrži utjecaj, neovisno o tome jesu li mu namjere časne ili nisu? Svjestan da mediji nemaju osjećaja za dugoročne političke procese, prilagodit će se. Nastojat će da ga mediji ne uzmu na zub i, ako je čestit, čekati trenutak kad može učiniti nešto korisno. Problem je u tome što demokratski sustav dugoročno ne može ostati stabilan bez solidnih medija.

Mediji koji zapadne saveznike nazivaju imperijalistima, koji vode kampanje protiv vlasti ili nemilosrdno gaze po oporbi, koji ne znaju kako izračunati inflaciju ili načiniti usporedbu kupovne moći, svaki će politički čimbenik u nekom trenutku opisati kao štetočinu i širiti revolucionarni naboj.

Kolika god bila moć nekog političara, ona je varljiva i u konačnici štetna ukoliko nije pod povećalom kompetentne javnosti. A mediji oblikuju javnost, bez njihove konstitutivne uloge demokracija nije moguća. Hrvatski mediji oblikuju je ne mareći za mehanizme profiliranja nacionalnih interesa. Demokracija ne funkcionira na deklarativnoj razini, ona mora biti sadržajna. Stoga će Hrvatska morati naći način kako oblikovati solidne medije, da bi izbjegla urušavanje svojih konstitutivnih elemenata i još mnogo godina u miru slavila Dan državnosti.