Korijeni jednog nekonformizma

Za posljednju ovosezonsku premijeru HNK u Varaždinu odabran je roman Kamen na cesti Marije Jurić Zagorke, a redatelj Paolo Tišljarić i dramaturginja Lada Kaštelan ovu nam Zagorkinu romansiranu autobiografiju predstavljaju fokusom na autoričino djetinjstvo. Da je tekst protkan fikcijom, već je dala naslutiti sama Zagorka pišući u trećem licu kroz očište junakinje Mirjane Grgić, no faktografski i kronološki detalji ne ostavljaju sumnju kako opisuje vlastiti život – pomanjkanje roditeljske ljubavi, zlostavljanje kojem je bila izložena i pokušaje bijega iz patrijarhalne izolacije. Sve ju je to, premda je bila dijete iz „gospodske” obitelji, odredilo kao buntovnicu, nekonformisticu i, kasnije u životu, jednu od rodonačelnica feminističkih strujanja u hrvatskom društvu.

Ana Mikulić raznolikim je kostimima svih društvenih staleža uvjerljivo oživjela kraj 19. stoljeća / Snimio Marko Ercegović

Helena Minić predstavlja nam odraslu Mariju Jurić kao pripovjedačicu u muškom odijelu, povremeno s cigaretom u ruci, čime je podvučena Zagorkina već djevojačka želja da bude dječak kojem neće biti nametani tradicionalistički uzusi glede slobode kretanja i obrazovanja. Minić zahtjevne transformacije iz odrasle žene u djevojčicu igra nevidljivim prijelazima, ne ulazeći u zamke kojom bi infantilnost mogla pretvoriti u karikaturu, izražajno nam dočaravajući dječji strah pred često nasilnom majkom, kao i očaranost pričama špana Tenšeka (Vid Ćosić), koji će svojim pripovijestima kod djevojčice izazvati iskru za književnim kazivanjem, a svojim svjetonazorom probuditi njezin nacionalni i antimađaronski sentiment (Mirjana će dobrodušnom naivnošću pozvati samog Héderváryja da bude Hrvatskoj kao ban Jelačić). Osim Tenšekove naklonosti, djevojčica u domu uživa još samo zaštitu dadilje Marte, čiju je brižnost i blagost utjelovila Barbara Rocco.

Prvo čega se Zagorka u svom pripovijedanju prisjeća jest sukob njezina oca, hladnog upravitelja barunove kurije (Pavle Matuško), i majke, bolesno ljubomorne žene (Elizabeta Brodić), koja će pomaknutom agresijom – fizičkim kažnjavanjem i grubim omalovažavanjem – godinama traumatizirati kćer. Matuško nam uspješno prikazuje emocionalno odsutnog, tek katkad nježnog oca, a Elizabeta Brodić osobito je sugestivna u prikazu majčinih psihotičnih epizoda, tijekom kojih optužuje kćer da je pokvarena kao i otac, premda djevojčica i ne shvaća što joj se stavlja na teret. No majka potvrdu svojih sumnji pronalazi u slobodarskom duhu male Mirjane i njezinim bjegovima u selo, gdje joj nadomjestak za roditeljsku ljubav pružaju seljaci Marija i Josip (Dea Presečki i Filip Eldan), udomitelji njezine malene sestre. Takvi arkadijski bjegovi ne mogu potrajati, a njihova je idiličnost dojmljivo naglašena povremenim živim slikama, pravim pastoralama, koji za Mirjanu i mogu biti tek izlošci na imaginarnom zidu.

Prema očevim poslodavcima, vlastelinskom paru Rauch (Lovro Rimac i Beti Lučić), Zagorkini su osjećaji ambivalentni. Zahvalna je barunici što se založila za njezino prikladno obrazovanje (a ništa Mirjani neće postati važnije od knjige), dok prema barunu i nametanju mađarskog jezika pokazuje otpor podsmijehom i osebujnim, samotnim i ekstatičnim plesom na dvorskom balu (koreografkinja je Blaženka Kovač Carić), kojim se izmješta iz aristokratskih okvira i ujedno priziva svoju žensku slobodu.  

Maltretiranje kojem je izložena u svojem domu djevojčica će trpjeti i kod kumova (Ljiljana Bogojević i Zdenko Brlek), kamo je poslana na preodgoj, no nakon sulude optužbe da, iako nedužna i pobožna, trči za popom, na koncu će završiti u samostanu. Ta kazna za nju će se pokazati kao spasenje jer ondje će upoznati sestru Bernardu (Tea Harčević), učiteljicu koja prepoznaje i potiče njezin dar za pisanje, pa će tako nesretna djevojčica napokon pronaći utočište, ali i metodu kojom će se izdići iznad bolnih trauma.

U predstavi je angažirano sudjelovalo i desetak polaznika Kazališnog studija mladih, dramatične trenutke naglašavala je glazba Žarka Dragojevića, a Ana Mikulić raznolikim je kostimima svih društvenih staleža uvjerljivo oživjela kraj 19. stoljeća. Ispred ambijentalnih videoprojekcija Vande Petrović scenu je oblikovala Irena Kraljić, ponajprije višestruko svrhovitim (i simboličnim) stepenicama što se protežu duž cijele pozornice, a stol koji se iznosi više puta Mirjani će poslužiti kao zaklon pred mahnitom majkom, ali i kao podloga za pisanje prvih tekstova. Pisana riječ tako je za Zagorku, zarana „samotnu, zapuštenu i ostavljenu kao kamen na cesti“, postala prostor samosvojnosti, neovisnosti, ali i višeslojne društvene borbe, kojom će s vremenom zadobiti status hrvatske novinarske, feminističke i književne ikone.