Kohezija na razini neprevodivoj u slogan ili naslov

Festival koji je navršio tri desetljeća sigurno se ne treba sramiti svoje prošlosti, ali ne bi trebao brinuti ni za svoju budućnost. Ili bi to tako trebalo biti, da je sve ostalo normalno, ili barem donekle „normalno“. Međunarodni festival malih scena u Rijeci svojevrsna je institucija, mala ali probitačna, očito dovoljno žilava i ukorijenjena u lokalni kontekst, što god i kakav god on bio.

Dijana Vidušin nagrađena je za ulogu u predstavi Ljudski glas / Snimio Karlo Čargonja

Bez obzira na nepovoljne i sve nepovoljnije ekonomske okolnosti, što je ne samo europski nego i svjetski trend kada je riječ o kazališnim festivalima, riječki je i ove godine uspio ne samo na papiru izgledati kvalitetno, promišljeno i, na svoj specifičan način, svježe. U prijevodu na konkretni jezik brojki, koje su neumoljive kako u festivalskom proračunu tako i u broju naslova u programu, ali i dana trajanja same manifestacije, 31. izdanje prisiljeno je vratiti određeni dug svojim postulatima, pa i samom nazivu: predstave jesu možda manje, ali u šest je dana Hrvatskim kulturnim domom na Sušaku, ali i dvoranom Centra Gervais u Opatiji, zaista prošlo toliko predstava iz čak četiri države (Slovenije, Austrije, Srbije i, naravno, Hrvatske), da to mali tim predvođen umjetničkom voditeljicom Editom Karađole Šegvić, kao i publiku, može ostaviti zadovoljnima.

Zajednička nezajedničkost izazova ljudskog stanja danas

Selekcija teatrologa Jasena Boke odustala je od provodne niti, ispravno zaključivši da je svijet već dovoljno fragmentiran, uglavnom u svojoj iskrenoj refleksiji strahota zbilje na razinama od sasvim svakodnevne intime do ratnih sukoba i specijalnih operacija koje nezaustavljivo brišu i ljude i ljudskost, zasad ipak još na ograničenim teritorijima. Odustajući od uobičajenih  zadatosti izborničke prakse inzistiranja na žanrovskoj i/li estetskoj odrednici, izvedbenom principu ili teatrološkoj poveznici, odabiru se na koncu iznenađujuće dogodila kohezija na razini neprevodivoj u slogan ili naslov.

Zajednička je nezajedničkost izazova ljudskog stanja danas. Nekoga muči pogubna individualnost i selfie kultura, drugi se bave intimnim vezama kao početkom i krajem koliko-toliko suvisle egzistencije, treći propituju kolektivnu svijest neizgovorenim pitanjem „kako u vrijeme Gaze stvarati i gledati kazalište“, dok ostali, na ovaj ili onaj način, sumiraju osobne račune u nadi da je jedini zalog suvislosti držati kuću (i onu pravu i „kuću bitka“) u redu kako bi naš otisak i dug bili što prihvatljiviji. Najprije nama samima!

Predstava Matija, izvedena u programu festivala / Snimio Sanjin Kaštelan

Gubitak kao zajedničko iskustvo

Ipak, uzme li se sve u obzir: gubitak, u najširem smislu i značenju, možda je ime te niti. Festivalskim uspjesima proslavljeni Matija zagrebačke udruge Arterarij prema autobiografskom romanu Drage Hedla, a u režiji i dramatizaciji Patrika Lazića s troje moćnih izvođača (uz Doris Šarić Kukuljica i Dražena Bratulića, u riječku je izvedbu uskočio Davor Tarbuk – inače prošlogodišnji dobitnik nagrade riječkog festivala –  kao zamjena za „originalnog“ Domagoja Ikića) potresna je kronika roditeljskog pokušaja opraštanja od sina kao i posljedičnog samopraštanja. Iako skokovite dramaturgije, predstava nosi emocionalni naboj kojim osvaja lako i jednostavno jer je i sama takva, iako joj tema to zasigurno nije. I stoga ima izuzetno učinkovitu dvojakost: po mnogim parametrima lako ju je otpisati, dok je  istodobno vrhunac kazališta kroz zavodljivost puta prema katarzi.

Nenadoknadivost, ali i svojevrsno iscjeljenje u osnovi je i predstave beogradske organizacije Hartefact Fund Kako sam naučila voziti. Svjetski hit s prijelaza stoljeća američke dramatičarke Paule Vogel i dalje je nažalost aktualan, možda upravo zato što temi seksualnog zlostavljanja maloljetnice ne prilazi eksplicitno nego retroaktivno, kroz njezino nastojanje da, barem retrospekcijom, povrati izgubljeno djetinjstvo i nevinost. Izuzetno suptilno komad je režirala relativno mlada beogradska redateljica Tara Manić, a odigrali – iznenađujuće točno, koncentrirano i talentirano – mlada Marta Bogosavljević i, potpuno u skladu sa svojom reputacijom, veteran Svetozar Cvetković.

U red malih ili manjih predstava formata kakav riječki festival priziva, i s kakvima je počeo, a kojima mjerilo ne narušava umjetnički integritet, snagu i dojam, zasluženo ulazi i Ljudski glas u režiji Juga Đorđevića i produkciji Istarskog narodnog kazališta u Puli. Prema tekstu Jeana Cocteaua koji uskoro slavi stogodišnjicu, kroz sve slojeve očaja ostavljene žene i sebe i publiku na intimno putovanje kroz do samoponištenja bolno propitivanje vodi prvakinja Gavelle i rođena Puležanka Dijana Vidušin, protagonistica smjela, ali odmjerena dramskog iskustva koje uvijek iznova gradi, u kolektivu ili, kao ovdje prvi put, sama na pozornici.

Slovenska dramaturginja i teatrologinja Alja Predan, glumica Jelena Miholjević (također prošlogodišnja laureatkinja!) te „redatelj u miru“ Lary Zappia kao žiri ovogodišnjeg izdanja Međunarodnog festivala Malih scena većinu su nagrada stoga i dodijelili upravo tim naslovima: od dominacije Kako sam naučila voziti koja je proglašena najbolje režiranom i najboljom predstavi u cjelini (ujedno i najbolje ocijenjena od publike), preko Dijane Vidušin (koja je osvojila i nagradu Mediteran za ovu ulogu) i Svetozara Cvetkovića s nagradama za najbolje glumačke interpretacije pa do Marte Bogosavljević s nagradom za najbolju mladu glumicu. Beogradska skladateljica Nevena Glušica nagrađena je za najbolju scensku glazbu i zvučni eksperiment u Ljudskom glasu, a Patrik Lazić za dramaturšku prilagodbu Matije.

Ostatak programa također nije bio nezanimljiv, pogotovo u segmentu koji možda nije tako jasno zagledan u sebe, ali jest dio suvremenog kompleksa između osobne i kolektivne traume, pa onda i krivnje. Oliver Frljić u Slovenskom mladinskom gledališču iz Ljubljane  postavio je svoj „j’accuse“ razaranju Gaze pod naslovom Inkubator, predstavu koja njegovim specifičnim i ovdje, u najboljoj maniri ranijih radova, zaista raskošnim kazališnim jezikom proziva i poziva ne dozvoljavajući nikome na pozornici ili u gledalištu da zatvori oči pred stradanjem civila, posebno najmlađih i onih netom rođenih. Kolektivna igra već poslovično kvalitetnog ansambla SMG-a gotovo da ne dozvoljava isticanje pojedinca, ali zbog jednog vrlo posebnog prizora nagradu je za epizodnu ulogu potpuno zaslužila mlada, ali prominentna članica Lina Akif, kao i tim zadužen za scenski dizajn predstave: Kristina Kokalj za oblikovanje svjetla, Slavica Janošević za kostime i Igor Pauška za
scenografiju.

Austrijska predstava Speed (kills content) Aktionstheatera iz Dornbirna koji već gotovo četiri desetljeća vodi redatelj Martin Gruber brehtijanska je preslika kapitalizma koji juri (u) vlastitu propast, i doslovno jest primjer akcijskog, čak i akcionističkog kazališta potrebnog našem vremenu. Dok oni sliku današnjeg „ljudskog stanja“ igraju glasno i „u glavu“, Jugoslovensko dramsko pozorište iz Beograda to pokušava zaobilaznim putem, tek blago osuvremenjenom inačicom Slike Doriana Graya Oscara Wildea u režiji Nataše Radulović. Njima se i zatvara tematski širok, ali dosljedan krug 31. izdanja festivala koji i dalje ima što reći, kao što uvijek iznova pronalazi snagu da to i učini.