Knjiga meandara (Quadrifolium)

KNJIGA PREUZIMANJA

KNJIGA PREUZIMANJA 1

Riječi su preuzele odgovornost. Nismo ih sprječavali. Nismo ih odgovarali. Išlo nam je u prilog da se netko zauzme za nas. Da netko donese nekakvu odluku. Da možemo šutke zauzeti položaje. Da možemo u tišini uzeti predah. Da si damo vremena, da zadobijemo snagu, da povratimo povjerenje u vlastiti glas.

KNJIGA PREUZIMANJA 2

Riječi su preuzele odgovornost. Nisu kao led. Da pukne kad ga nagaziš. Ili se otapa kad u njega puhneš. Nisu kao voda. Da te preplavi kad te obuzme panika. Ili kao vrijeme. Da se skrije kad ga najviše trebaš. Riječi su brana. Od tvrdokorne nijemosti. Izgrađena od najfluidnijeg mentalnog tkiva. One su šuma savladanih vještina. Raste tisućljećima i spleće smislove. One su lišće s vječnozelena drva dobra i zla što šumî u svim jezicima. One su grešnik, ispovjednik i ispovjedaonica. One su o nama neovisan čin voljenja. One su spremne na sve. 

KNJIGA PREUZIMANJA 3

Riječi su preuzele odgovornost. Uvukle se u oklop usamljenosti. I proglasile samouvjerenost. A to je pak staza što se sama sebi prostire. I pitanje koliko se dugo sama iz sebe može izvlačiti. Koliko će je dostajati. Jer, u jednom trenutku nema nikoga. Nikoga nema. Tišina zavlada uokolo. Tišina se zgusne. Kao mulj na dnu jezera. Kao usna na mramoru. Kao hladnoća na mjestu osmijeha. Možda naiđe vjetar ili suho lišće. Osluhni. Da čuješ sve što iz tišine niče.

KNJIGA PREUZIMANJA 4

Riječi su preuzele odgovornost. Poput djeteta. Kad zatetura u prve korake. Nekako uspijevaju održati ravnotežu. Naginju se u stranu poput parobroda na olujnu moru, ali se ipak isprave, usprave, ne tonu. Riječi su se upustile u avanturu. Kao Don Quijote. Toliko toga treba obraniti od vjetrenjača, sačuvati od razbojnika, rasvijetliti, posvjedočiti, toliko priča ispričati. I sve to na mršavu vremešnu kljusetu. Pred podsmjehom svijeta što brzo ide dalje, kao da ima cilj koji mu izmiče. Riječi su kao koplje, izdjeljano od nekad mlada i vitka drva. U šumi, u kojoj mašta drvene priče snuje i zapisuje.

KNJIGA PREUZIMANJA 5

Riječi su preuzele odgovornost. Nastoje što više reći sa što manje nepotrebnoga. Žele ti pokazati da je i kod njih manje najčešće više. Žele da se u njih možeš pouzdati. I da u njihovoj prisutnosti ništa ne moraš. Ne trebaš znati. Ne trebaš morati. Trebaš samo htjeti koju riječ ispustiti. Kao dijete mjehuriće. A i to samo onako. Žele da se održavaš na površini. Da lebdiš iznad samoga sebe, iznad nevoljnih oblaka i poput lastavica nestrpljivo dočekuješ zoru.

KNJIGA PREUZIMANJA 6

Riječi su preuzele odgovornost. Treba li im zbog toga vjerovati? Svaka riječ može imati više lica i naličja. Svako lice ima neki svoj karakter. Umrežena je u bezbroj mogućnosti čitanja. Je li zbog toga frustrirana? Je li zato ohola? A kakav sam ja? I tko je to Ja? Ja koji sam riječ. Po riječi. Zna li Ja preuzeti odgovornost? Želi li? Može li Ja biti jamac ičega? 

KNJIGA PREUZIMANJA 7

Što napisah, napisah (P. Pilat)

Riječi su preuzele odgovornost. Nevjerne riječi hoće biti vjerne. Nesavjesne riječi žele olakšati savjest. Nesvjesne riječi žele sačuvati svijest. Napisane riječi žele biti čitane. Izrečene riječi žele odjek u drugima. Moje riječi žele biti slobodne. Zato i traže slobodu za mene. Žele biti svoje i biti moje i biti svačije. Sve im želim. Sve im dajem. Sve im opraštam. Ostavljam samo bjeline oko sebe da me svatko pročita kako mu se zgodi.

KNJIGA NESTAJANJA

KNJIGA NESTAJANJA 1

Riječi su preuzele odgovornost. Ali, nisu one od jučer. Znaju one svoje mogućnosti. Svoja ograničenja. Znaju one da su najčešće kratkoga vijeka. Kratkoga dosega. Znaju one koje dveri ne mogu otvoriti. Na koje je uzaludno kucati. Koje suze ne mogu obrisati. Ipak, one su tu. Vrlo blizu. Nastoje što bliže. Što istinitije. Ako treba, skrenut će s teme. Zabacit će dok se ne dođe do daha. Ako treba, hinit će zaborav. Odustajanje od svega. Nestajanje. Ako treba, zagrlit će. Opravdati. Uzljubiti. Ako treba, odreći će se samih sebe da bi tebe zadobile.

KNJIGA NESTAJANJA 2

Riječi su preuzele odgovornost. Postale su mi hrana, jer nije mi do jela. Postale su mi san, jer mi ne dolazi na oči. Postale su mi sugovornikom, jer mi je najdraži nestao iz blizine. Zasjele su na bolna mjesta. Šapuću i ispuštaju zvučne anestetike. Nude se da teku mjesto suza. Skreću mi pozornost na sebe kad otvaram vrata sjećanja. Daju mi svoju slikovitost kad mi pogled odluta u prazno. Kad me presječe istina rastanka, izmaknu se i umire, jer znaju da mi ništa utješnoga ne mogu reći.

Lucidno konceptualno poetsko tkivo o riječima

Piše Darija Žilić

Ivan Babić (Imotski, 1961) ugledni je pjesnik, prevoditelj, knjižničar, autor više pjesničkih knjiga (Kasna molitva prstiju, 1999, Zvizda, 2007, Stigme svagdana, 2011, Koncepcija vrta, 2014, Pogledi, 2016, Chet Baker na plaži, 2025). Za knjigu poezije Koncepcija vrta 2015. dobio je prestižnu Nagradu Tin Ujević. Posebnost je poezije Ivana Babića spiritualizacija tvarnosti i poezije te metarefleksivnost, igre riječima, ludizam, autopoetičnost.

Kao poetski alkemičar smatra da sve treba reciklirati (o tome govori pjesma Reciklaža iz zbirke Stigme svagdana), odnosno treba „dati svemu drugi oblik i smisao / zatim položiti duboko u zemlju“. Iz te zemlje nastaje novi život, nova poezija koja je metaforički predstavljena dojmljivom slikom arheologa koji pažljivo skida „sloj po sloj zemlje“. U zbirci Šuma iz 2023. pjesnik koristi metaforu lovca, a riječi su „divljač skrivena u gustom grmlju nepoznate šume“. Te pjesme u prozi donose metatekstualno lirsko tkanje u kojem se poetizira rečenica, riječ, stvara se rječnik, „smišljaju se riječi“, riječi se love.

Novi ciklus pjesama u prozi Knjiga meandara, za koji je autor nagrađen Nagradom „Tea Benčić Rimay“, donosi niz pjesama koje se ulančavaju, a riječ je o misaonim, narativnim cjelinama u kojima se propituje odnos riječi i lirskog subjekta, odnosno onoga koji traži „povjerenje u vlastiti glas“. Uz riječi autor veže odgovornost, i to je iznimno bitno jer su upravo one te koje štite, brana, „šuma savladanih tišina“. Bez njih mi ne bismo dosegli cjelinu, smisao, i grijeh i ispovijest, sve u jednom. Riječi mogu sve, hiperbolički je prikazana njihova moć, mogu čak i ostvariti tišinu, biti izvan govora, ali i ispričati priču, izložene podsmijehu i vremenu, one traže ravnotežu, ne tonu. Uostalom, nije slučajno da ih autor povezuje s djetetom, one su pouzdanost, one nude ravnotežu između bića koje se obdržava između neba i zemlje.

No otvara se pitanje povjerenja u riječ, njezino lice i naličje, ali još više pitanje jastva: „I tko sam to Ja? Ja koji sam riječ. Po riječi.“ Jer bez riječi se ja ne konstituira prema svijetu, niti prema sebi kao drugost. Otvara se i pitanje slobode, odnos riječi i recepcije, mogućnost raznih čitanja, jer nema samo jedne riječi. Sve dajem riječima, poručuje lirski subjekt koji kao da se u tim misaonim pjesmama u prozi pozicionira pa nestaje, ne traži sigurnost, ostavlja pjesmu otvorenom.

Nije stoga slučajno da će idući ciklusi biti knjiga nestajanja, potom zahvalnost, itd. Nestajanje u obliku zaborava, naprimjer, i svijest da nema izvjesnosti, spas je jer riječi nude svoju slikovitost, utjehu, ali i otpor. Lirski je subjekt u stanju propitivanja smislenosti riječi, one vode u propast, pa ponovno u dijalog, razgovor s riječima. Riječi preuzimaju odgovornost, obvezuju, daju zahvalnost, i krug koji se nikad ne zatvara, logistika samosvijesti, unutrašnji solilokvij koji postaje sve dublji vir koji uvlači čitatelja u čarobni svijet „simfonije pomirenja s nedostižnim“.

Ponovno je Ivan Babić pokazao da u konceptualno odlično postavljenom rukopisu nudi razotkrivanje i postupno pokazuje stanje u kojem su osjećaji bez misli, želje bez mirisa, u kojem riječi „glavinjaju kao muhe od tanjura do čaša iz kojih se gutaju posljednji zajednički zalogaji...“ Stanje koje snatri nad nikad ostvarenom ljepotom. No ipak riječi su tu da čak i u stanju utrnuća nude izlaz, kako bi se suočile sa stvarnošću, upravo kroz snove. Pjesnici, da parafraziramo Babića, prepisuju uzaludnost u snove, prevode glazbu u zanose. I to Ivan Babić odlično čini u svojoj poeziji.