Kako se piše kad se piše o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu

Vjerojatno mnogi nisu ni slutili da će se na policama naći knjiga koja će sugerirati kada prekinuti ljubavnu vezu, a da baš neće biti nekakav ružičasti treš koji se naslanja na loše američke komedije. „Ako prvo pomisli na Gibonnija kad spomeneš Zlatana. Ako misli da je Roman Abramovič Tolstojeva knjiga. Ako pita koju župu vodi Don Carlo Ancelotti. Ako misli da je Newcastle klub iz Kaštel Novog.“ Ali i to se dogodilo – na tržištu se našla (među navijačima omiljena!) knjižica Nogometni razlozi za prekid. Pa ako smo i sumnjali hoće li se nogomet, najvažnija sporedna stvar na svijetu, naći u svim žanrovima kojih se možete dosjetiti – našao se. Sve je glavne književne rodove nogomet odavno zarazio svojom čarolijom, ali na velika je vrata ušao i u vrlo specifične žanrove – self-help, biografiju, hibridne romane, pa čak i zbirke aforizama.

Dosezi zapisa o nogometu

Mađarski književnik László Darvasi u svome romanu Tajna svjetska reprezentacija kroz lik sentimentalnog trenera progovara o dosezima zapisa o nogometu: „Jer nogometom se bave, što uostalom i sami znate, nebrojene anegdote, takozvani podlisci, zatim krokiji, humoreske, pamfleti, šarene sitnice i uzbudljive vijesti. A ni tračevi iz garderoba nisu rezervirani samo za zatrovani svijet kazališta. O nogometu se već pisala znanstvena studija, stručni rad, esej, kratki roman, obiteljska saga, tok svijesti, sinovi moji, o ovome je čudesnom sportu već napisano doista svašta.“

Hrvatski pjesnik, stilističar i kritičar Krešimir Bagić u pjesmi Lopta u očima Laurenta Blanca kroz svoj zaneseni lirski subjekt opjevava loptu kultnog braniča Marseillea, koja „raste iz trenutka u trenutak. / Ona je more iznad mora, jezik iznad svijeta, / radost prije svega.“ A ta se nepatvorena pjesnička radost i oduševljenje nogometom zbilja probijaju kao snop reflektorskog svjetla, čak i kad ih autoironično pokušava prigušiti, primjerice u pjesmi Blaž Blaž Blaž (o legendarnom hajdukovcu Blažu Sliškoviću) gdje rezolutno zaključuje „ne, nisam navijač“. To „nenavijaštvo“ samo je vrsta posebnog navijaštva, u kojem lirski subjekt oslikava: „sjest ću na istok / i kupiti sjemenke / kada padne gol / svi će s njim u nesvijest / a ja ću mirno gledati / blaž blaž blaž“. O tom gotovo religioznom trostrukom ponavljanju imena nogometaša kojega u usporedbi s drugim igračima naziva bogom (a oni su „u babilonu i uče govoriti“) Bagić avangardno slavi individualizam unutar kolektiva – pojedinca koji stoji među tisućama, a navija na svoj način.

Ni poetesa Vesna Parun nije ostala imuna na čari najljepše igre na svijetu. U pjesmi Pozdrav iz Hrvatske Svjetskom nogometnom prvenstvu u Južnoj Africi 2010 gotovo je nazorovski ditirampski viknula: „Tratine zelene, / blagoslovio vas Bog! / Zemaljska zatresla se kugla / Vu… Vu – vuvuzele / kad odjeknuo je rog“. U posljednjoj je godini svoga života svijetu (koji joj nije bio naklonjen) ipak zahvalila na nečemu lijepom –
na umjetnosti igre: „Hvala ti, Svijete, jer igrom si izmaštao / ovakav kakav jesi, ubog i zao, / tu zbilju / od sveg drukčiju“. U paradoksu „izmaštati zbilju“ leži i dubok paradoks ozbiljnosti nogometne igre, odnosno njezine percepcije među ljubiteljima.

Hamlet s nogometnom loptom umjesto lubanje

Mađarski pisac Péter Esterházy bio je četverorazredni nogometaš – ali sposobnost igranja zalijepila se na njegov spisateljski talent pa je i sam primijetio: „Temeljna pozicija: prije sam postao nogometaš nego pisac“. U svom romanu Njemačka u šesnaestercu povlači sjajnu paralelu između navijača i pisca: „Navijač zna sve, on nije blesav, duboko u sebi zna koje su šanse realne, samo što ih namjerno zanemaruje. Biti navijačem isto je što i pjesnička egzistencija.“ Uistinu, šekspirijansko biti ili ne biti – ali umjesto lubanje u ruci, Hamlet bi ovdje držao nogometnu loptu.

Tko ima tu (ne)sreću da ga je nogomet toliko usisao u vlastitu veličinu do te mjere i zarazio ga pripadnošću nekom klubu, ponekad bi mogao pomisliti kako se život odvija od derbija do derbija. Važnost utakmice između najvećih rivala nije se viđala samo u prozi i poeziji, nego i u drami. Komedija Dobro došli u plavi pakao Borivoja Radakovića u svom naslovu sadrži citat s maksimirskog stadiona, a tematizira, među ostalim, derbi utakmicu između zagrebačkog Dinama i splitskog Hajduka. Još se pritom i ogriješio o onu „ne talasaj“ usudivši se problematizirati vruću političku temu – promjenu klupskog imena Dinamo u Croatia. Njegov će Božo Blum ući u povijest kao groteskni luđak (genijalac?) čiji opis s „pet B“ zavređuje antologije: „Ak poginem kaj Noga, samo hoću da mi na grobu stoji pet B: Božo Blum – Bad Blue Boys!“

Je li nogomet toliko važan – da za njega daš život? Prosječan će čitatelj reći – nipošto. Vjerojatno se i zamisliti nad banalnošću pitanja. Legendarni je trener Liverpoola Bill Shankly izjavio: „Neki ljudi smatraju da je nogomet pitanje života i smrti. Griješe. Nogomet je više od toga.“ U internetskim bi bespućima do prosječnog čitatelja možda mogao doći i detalj da je slavni nobelovac Albert Camus izjavio da sve što zna o moralu i obvezama duguje nogometu. Njegov perspektivni golmanski put zaustavila je tuberkuloza – no preživio je iskašljavanje krvi – za razliku od Nikole Gazdića, kultnog golgetera Hajduka, koji je zatajio svoju bolest da bi pomogao momčadi u borbi protiv ljutog rivala – no to ga je koštalo života. U legendu je ušao u Velom mistu. I u romanu Vladimira Bakarića Ljubav koja ne može proć’ postoji lik nogometnog fanatika čija je baklja tragično rano izgorjela. No te su ih dramatične nogometno-navijačko-životne priče vjerojatno i učinile besmrtnima.

Ljubav koja ne može proć’

Roman Vladimira Bakarića autoricu ovih redaka pogađa i na osobnoj razini, iako nije Ultras (barem ne Cibalijin), no on već neko vrijeme dokazuje da u kanonu takozvanih izbornih lektira za hrvatske srednjoškolce postoji rupa. Nezanemariv se broj tinejdžera u tom vremenu više pronalazi u sportu nego u književnosti. Mirenje dviju naizgled zaraćenih strana moglo bi se dogoditi ne tako da im se iz kornera i auta nasilno ubacuju debeli prašnjavi klasici, nego tako da se u njihovu izvansportsku stvarnost ubaci narativ koji bi im odgovarao i privlačio ih čitanju. Prijelomna bi knjiga, koja svakako ide u domenu lijepe književnosti, a pritom je i poučna i zanimljiva, mogao biti upravo roman Ljubav koja ne može proć’.

Naslov knjige, slično kao kod Radakovića, aludira na transparent Ultrasa, navijača vinkovačkog nogometnog kluba Cibalia. Roman je dvodijelne strukture, a radnja prvoga odvija se 1982. u Vinkovcima. Protagonisti su prijatelji Zvonko i Josip, kojima je ondašnji vinkovački Dinamo ili današnja Cibalia središte odrastanja, razmišljanja, voljenja. Predani navijač Zvonko i svoje roditelje i djevojku stavlja na čekanje zbog povijesne utakmice kluba koja će ga uvesti u prvu ligu. Kroz roman se sjajno provlači pitanje navijačke etike te javni ili podrazumijevajući kodeks ponašanja. Zvonko i Josip dio su supkulture (ili kontrakulture) navijača koja uviđa problematiku političkih i društvenih okolnosti u kojima moraju odrasti.

Radnja drugog dijela romana odvija se dvadesetak godina kasnije, klub opet nosi ime Cibalia, a mladi navijači Dado i Šima dolaze u jezgru Ultrasa. Klub je opet čekala sudbonosna utakmica, a mladići su nastavili stopama svojih prethodnika, zapostavljajući sve kada ih Cibalia treba. Dadina djevojka Nina prigovara: „Sad je ‘samo da se vratimo u prvu ligu’, pa će biti, samo da se spasimo i ostanemo u prvoj ligi, pa samo da uđemo u Ligu prvaka, stalno će biti nešto ‘samo’.“ Ženski se likovi u djelu iz pozadinskih promatrača i zapostavljenih „ljubavi koje bi mogle biti“ pretvaraju u klupske simpatizerke i vječnu podršku, a djelu daju i nijansu tinejdžerskog ljubavnog romana. Odgojni je aspekt romana izuzetno snažan – među glavnim likovima (navijačima) promiče se poštovanje, suradnja, društveno djelovanje, odanost i ljubav. Devijantna navijačka ponašanja, o kakvima, primjerice, sjajno svjedoče Balenovićeve Metastaze, u Ljubavi koja ne može proć’ ne dobivaju ni pet minuta slave ni glorifikaciju. Štoviše, trenutak neopreza okreće djelo i na fabularnoj liniji i u žanrovskom poimanju – ljubavno-sportski roman zbog te jedne situacije dobiva dramatične odlike, ali ga i boji ozbiljnošću koja bi u gotovo pastoralnoj atmosferi dviju generacija angažiranih navijača bila izostala bez plot twista.

Nove bi generacije kroz tekstove o nogometu, bili oni stručni osvrti na nogometnu književnost ili književne minijature par excellence, mogle mnogo naučiti o životu. Briljantna knjiga Franklina Foera Kako nogomet objašnjava svijet mogla bi biti „ta jedna“ knjiga koju za života treba pročitati – ako želiš shvatiti život. O nogometu se piše mnogo, o nogometu se, osobito u književnosti, piše lijepo, o nogometu se piše raznoliko. Zašto onda nogometnu književnost ne inauguriramo kao žanr? Ili smo lijeni, ili smo napaćeni pod bremenom elitizma koji nam ne dopušta da nam o životu docira napuhana mješina. Ili je u nama umrla sposobnost za igru i umjetničku kreaciju – ono što održava nogomet toliko živim i omiljenim. Znao je to izvjesni Gaj Tiberije prije otprilike dva tisućljeća, kad je na nadgrobnoj ploči pronađenoj u Gardunu pokraj Trilja prikazan s nogometnom loptu. Znali su očito i Iliri i Rimljani, saznat će valjda i hrvatska intelektualna elita.