Jesu li hrvatski muzeji (dovoljno) inkluzivni?

U Sveučilišnoj galeriji u Splitu održana je izložba Brailleeva dionica umjetnice Anabel Zanze koja približava umjetnost ranjivim skupinama društva. Izložba prikazuje djela iz različitih ciklusa, počevši od radova na papiru iz ranih devedesetih godina prošlog stoljeća (List, 1994; More, 1998) sve do recentnih Slovoenciklopedijskih jedinica iz prošle godine.

Igor Zidić, Helena Trze Jakelić, Anabel Zanze i Dragan Ljutić

Na gornjem katu galerije vizualno se ističu ulja ujednačenih dimenzija (90 x 110 cm) nastala 2019. i 2017. godine (Kožarićevo sljeme). Djela zid / most, Prijestolje i propast, Beuysov šešir i Janus realizirani su monokromnim kontrastima uokvirenima upečatljivom jarkom crvenom pozadinom. Njima treba pridodati jednako intrigantan maleni (30 x 30 cm) Hamlet/helmet koji je moguće vidjeti u izloženoj knjizi Slovosvijet izdanoj ove godine u nakladi Art Studija Azinović. Uz ova ulja na platnu izložene su taktilne verzije istoimenih radova s reljefnim površinama koje stimuliraju ruku koja ih dira i nazivima napisanima Brailleovim pismom. Posjetiteljima bez oštećenja vida pomažu QR kodovi uz radove kojima se pristupa zvučnim zapisima s objašnjenjima.

mur-pont, 2019, ulje na platnu

Dodir svjetova

Gledajući tehnike u kojima su umjetnine nastale, na izložbi brojčano dominiraju ulja na platnu, koja brojem slijede radovi na papiru (tuš, kolaž, akril), dva alubonda i dvije bronce: Moj svijet i 182 a. Moj svijet jedan je od prvih radova s kojim se posjetitelj susreće na početku izložbe. Na sredini malene brončane pločice prekrivene crnim mrljama izdiže se u Brailleovu pismu izliven naziv rada. Ispod rada nalazi se dio tumačenja rada, napisan istovremenom latinicom i brajicom, a pored toga je i legenda s QR kodom kojim se pristupa zvučnom zapisu s opsežnijim objašnjenjem. Poruka ovoga rada mogla bi se preslikati na cijelu izložbu ili, još važnije, na društvo u cjelini: „Svijet nam je zajednički i, utopijski gledano, u njemu je potrebno podjednako i participirati. Potrudimo se.“

Brailleev tisak na bronci, 2024.

Osim što ovaj rad nosi snažan i prijeko potreban poziv na inkluziju, on je duboko ukorijenjen u povijest i teoriju umjetnosti. Naime, u zvučnom zapisu umjetnica podsjeća na 10-metarski natpis „Ovo nije moj svijet“ hrvatskog konceptualnog umjetnika Željka Jermana koji ga je 1976. godine izložio na pročelju zgrade Studentskog kulturnog centra u Beogradu. Anabel Zanze dalje navodi da je „Jermanu to bila intimna parola, a dio javnosti doživio ju je kao političku provokaciju.“ Iako se i Anabelini radovi legitimno mogu činiti intimnima, njih je svakako važno shvatiti i političkima, kao potrebu kvalitetnog ispunjavanja svih lakuna u društvu, prvenstveno zdravstvene skrbi i uključenosti u društveni i kulturni život osoba s invaliditetima u Hrvatskoj. Da, s invaliditetima, u pluralu, jer često ljudi žive s više invaliditeta, a ne „samo“ s jednim. Osim na Jermana, u radu Moj svijet umjetnica se referira i na Renéa Magrittea i njegovu poznatu sliku La Trahison des images, poznatu pod nazivom Ceci n’est pas une pipe, tj. Ovo nije lula. Umjetnica navodi da njezin umjetnički svijet nije jermanovski nihilističan, nego se poput Magrittea poigrava sa značenjima.  

Krik osoba s invaliditetom

U bronci, papiru i alubondu Anabel Zanze izradila je triptih 182 a. Koristeći različite materijale umjetnica je, kako i naziv rada otkriva, 182 puta brajicom napisala slovo „a“. Formalno je rad vrlo čist, pregledan, a posjetitelju bez oštećenja vida koji ne poznaje brajicu može izgledati apstraktno. Međutim, rad donosi upravo ono što govori njegov naziv. Ipak, taj naziv nije lako objasniti. Stoga kao pomoć ponovno dolaze zvučni zapisi dostupni putem QR koda. Tako je moguće saznati da umjetnica glas „a“ koristi kao univerzalni medij čijim se različitim izgovorima mogu izražavati različita psihofizička stanja: anksioznost, nervoza, veselje, ljutnja, preplašenost, bol i druga stanja. Kao povijesnoumjetničku asocijaciju u ovom kontekstu autorica navodi sliku Krik Edvarda Muncha, ističući da je krik Munchova protagonista sigurno unutarnji, nečujan, jer bi se u suprotnome šetači na mostu okrenuli za čovjekom koji vrišti. Ili u distopijskom društvu kakvom nerijetko svjedočimo danas možda i ne bi?

S jedne strane ovaj triptih zbog svoje pravilnosti i korištenja akromatskih tonova može djelovati umirujuće gledano iz perspektive posjetitelja bez invaliditeta. Međutim, imajući na umu invaliditete koji ljude čine neverbalnima ili im uzrokuju ozbiljne poteškoće u osnovnoj komunikaciji, nemoguće je, iako to sama autorica nigdje ne navodi eksplicitno, ne pomisliti i na krik koji sigurno veliki dio osoba s invaliditetom osjeća u sebi zbog diskriminacije, predrasuda i prepreka na koje svakodnevno nailaze u društvu.

Hitnost ostvarivanja značajnog većeg stupnja inkluzije

Potrebno je stoga učiniti sve što je moguće da se ojača sustav pružanja zdravstvenih usluga, usluga iz sustava socijalne skrbi, ali i osigura veća dostupnost usluga u sustavu kulture i umjetnosti. Anketu o dostupnosti hrvatskih muzeja osobama s posebnim potrebama Boris Koružnjak objavio je 1999. godine, a osim toga otprije se u Hrvatskoj posebno ističe rad Tiflološkog muzeja u Zagrebu, s kojim je i Anabel Zanze surađivala. Od kasnih devedesetih godina prošlog stoljeća u različitim hrvatskim muzejima govori se o invaliditetima te se realiziraju programi i izdaju publikacije koje imaju svrhu proširiti svijest o važnosti uključivanja osoba s različitim vrstama invaliditeta kao posjetitelja muzeja i korisnika usluga u kulturi i umjetnosti. U okviru posljednjeg Poziva na dostavu projektnih prijedloga Inkluzivne usluge ustanova u kulturi Ministarstvo kulture i medija osiguralo je pohvalnih 5,2 milijuna eura za ovu vrstu usluga, a trenutno je u tijeku i Poziv za predlaganje programa koji omogućuju pristup i dostupnost kulturnih sadržaja osobama s invaliditetom te djeci i mladima s teškoćama u razvoju. Stoga nema izgovora da muzeji ne ispune svrhu koja je u njihovu srž upisana i najnovijom definicijom muzeja donesenom od strane ICOM-a prije nepune četiri godine, a koja ih naziva dostupnima i inkluzivnima.

Na Sveučilištu u Splitu stvari se pokreću i jedan dobar primjer upravo je ova izložba u Sveučilišnoj galeriji. Isto tako, krajem svibnja predstavljen je i novi Vodič za studente s invaliditetom. I druge institucije u Splitu zaslužuju pohvalu za svoje inkluzivne projekte: naročito Galerija Meštrović i muzejska savjetnica Maja Šeparović Palada sa serijom lako razumljivih knjiga o Ivanu Meštroviću ili Muzej grada Splita s projektom višeosjetilnog vođenja užom gradskom jezgrom Splita povodom posljednjeg Međunarodnog dana muzeja u svibnju. Ipak, nema prostora za opuštanje. Naprotiv, parafrazirajući izjavu sv. Franje Asiškog subraći na kraju njegova plodnog života, možemo i mi ustvrditi: Počnimo raditi jer do sada jedva da smo malo ili išta napredovali.