Jakovljanski park skulptura u Klovićevim dvorima

Dvorac Oršić u Jakovlju sedamdesetih je godina prošlog stoljeća lako mogao postati skladište ili hotel. Umjesto toga, dobrom inicijativom dvaju strukovnih udruženja u njegove su se prostorije uselili umjetnički atelijeri, a zapuštena plemićka kurija postupno je dobila novi identitet Dvorca umjetnika. Zgrada, koju od 1972. u zajedničkom vlasništvu drže HDLU i ULUPUH, već je pri preuzimanju zahtijevala ozbiljnu obnovu, dodatno su je nagrizali vrijeme, vlaga i hladnoća, oštetio ju je požar 1979, a teško je stradala i u potresima 2020. godine. Druga i najzahtjevnija faza njezine poslijepotresne obnove dovršena je u travnju 2026, dok se završetak obnove sjevernog krila i opremanje prostora tek očekuju.

Zvonimir Lončarić, Kupač, 1997. / Izvor Galerija Klovićevi dvori

Izložba Dvorac umjetnika – Na nebu od oblaka otvorena 14. svibnja u Klovićevim dvorima precizno je tempirana u trenutku kada Dvorac umjetnika još stoji prazan, prije završne faze. Autorice Koraljka Jurčec Kos i Anamarija Komesarović, uz koautora Alena Novoseleca, postavljaju u dvanaest prostorija prvoga kata cjelinu koja jakovljansku priču – atelijere, Dvorac i Park skulptura – sagledava kao jedinstveni umjetnički ambijent s kontinuitetom stvaranja u trajanju od pola stoljeća. Izlažu tridesetak autora koji su djelovali u atelijerima u Dvorcu, a uz koje i umjetnike koji su sudjelovali u nekoj od sedamnaest Međunarodnih likovnih kolonija, pokrenutih od strane Ratka Petrića, održavanih u Jakovlju između 1993. i 2014.

Iz postava izložbe u Klovićevim dvorima; skulptura
Olega Hržića, Biblioteka 1, 2005. / Snimila Katarina Srdarev Škorić

Inače, izložbeni ciklus posvećen zagrebačkim atelijerima druge polovice 20. i prve polovice 21. stoljeća Klovićevi dvori vode od 2023. – prvo s izložbom Medulićeva 12 / Sjećanje na zaborav, potom s izložbom Atelijeri Žitnjak / Od periferije do centra 2024, a sada s Jakovljem. Sva tri postava povezuje uvjerenje da prostor u kojem se umjetnost stvara nije samo pozadina nego njezin suautor.

Site-specific u galerijskoj kocki

Ulaz u izložbu flankiraju Stožac I. i Stožac II. Denisa Kraškovića iz 1996. Izvučeni s prilaza, gdje ispred živice naglašavaju ulaznu os prema zgradi, i postavljeni na galerijske postamente, već pri samom ulasku sugeriraju nam nužnost promjene načina čitanja site-specific radova nakon njihova premještanja iz Parka skulptura u prostor galerije. O tome je u izložbenom katalogu pisala Anamarija Komesarović i dala jasno argumentiran zaključak da galerijski prostor ovdje djeluje kao „mjesto privremenog zastoja, fokusiranja i pozornosti.“ Slažem se s Komesarović. Iako se premještanjem iz perivoja u bijelu kocku Klovićevih dvora privremeno skida vremenska i topografska adresa radova, istovremeno im se omogućuje nova vidljivost. Mišljenja sam i da je u ovoj izložbi to većinom elegantno napravljeno zbog pametnog biranja „susjeda“ umjetninama, odnosno njihovog uparivanja, kako s ostalim site-specific radovima, tako i s djelima koja nisu nastala za Park.

Primjerice, iz četvrte izložbene prostorije, s fantastičnog Lažljivog svjedoka (2009) Zlatka Boureka pogled nam preko njegova karikaturalnog lika i smiješno dugog nosa leti prema petoj prostoriji kroz čija se vrata nazire surla Kraškovićevog Čovjeka životinje biljke (2001) čije pak se ruke, preobražene u krošnje, tako vizualno sjajno nadovezuju na Embrio (2005) Siniše Majkusa te na krošnje Mira (2015) Marina Marinića. Okrenemo li pogled na drugu stranu, Kraškovićev se slon, ili što li je već, slaže s animalnim ciklusom Instinkti I, II, III (2010), grupom skulptura manjih dimenzija Mirjane Drempetić Hanžić.

Takvih „dobrosusjedskih“ odnosa u postavu na ovoj izložbi ima doista mnogo. Tako protagonistom jedne izložbene dionice postaje linija. Izloženi su tu Drvo života (2011/2012) Ante Rašića, Egipatski trokut (2026) Jadranke Mlinar i Trojanski konj II (2002) Željka Zime. Primjer dobrog uparivanja je i Bez napora (2005/2026) Alema Korkuta i Dva oblika (2000) Krešimira Roda – postavljeni jedan uz drugoga povezuju sposobnost ovih izvrsnih kipara da čvrste, teške materijale pretvore u nešto naizgled mekano i fluidno. Spomenut ću još jednu takvu kustosku odluku – gipsane naopačke okrenute Glave (2012) Zvonimira Gračana postavljene su nasuprot Kuda s glavom (1980) Mire Vuce, glave od terakote u metalnoj kanti čija lagano odignuta ručka samo čeka da je podignemo i negdje premjestimo.

Prepletanje linija naracije

Drugi kustoski credo koji uočavam na izložbi, a koji se dobro prepleće s prvim, monografski je pristup pojedinim autorima. Tako izložba počinje radovima Petra Barišića, meditativnim bijelim reljefima nastalima od 2007. do 2025. i objektima koje tvore geometrijski oblici. Nadalje, poput kakvog hommagea svom zaljubljivanju u Dvorac, treća izložbena prostorija okuplja radove Alena Novoseleca, koautora izložbe i savjetnika za obnovu Dvorca. Izloženi su fantastični centralno postavljen Realsuprematistički spomenik Duchampu (2016), zatim Strašni sud I. i II. (2016) te skupina crteža Realsuprematistički koncert (1–40) iz 2016, 2017. i 2018. godine. Naime, kako Novoselec piše u izložbenom katalogu, na Petrićev poziv za sudjelovanje na 8. kiparskoj koloniji u Jakovlje je 2000. godine stigao pomalo nestrpljiv za povratkom u grad, no radeći na instalaciji Bez naziva, kasnije nazvanoj Realsuprematistička klica, ondje je ostao čak dvadeset i jedan dan. I to samo za početak! Još jedan sjajan primjer monografskog okupljanja radova jest dio izložbe posvećen totemima i putnicima Ljubomira Stahova, sjajnog umjetnika kojemu od 2017. godine i Umjetničkog paviljona nije bila posvećena značajnija izložba ili kakva publikacija, a svakako bi njegov rad trebalo revalorizirati!

Monografskim pristupom autori izložbe vodili su se i pri zaključivanju izložbe pa tako posljednju prostoriju posvećuju najboljoj predstavnici hiperrealističkog slikarstva u Hrvatskoj i jednom od najbučnije angažiranih kipara – Jadranki Fatur i Ratku Petriću – bolje rečeno dijalogu ovog para. Među motivima na brojnim uljima Jadranke Fatur nalazi se i sam Petrić, dok se od njegovih radova izabralo Iscurio (2003) i Dijalog (2003).

Kondenzirani Park skulptura

Još je nekoliko zanimljivih kustoskih odluka na ovoj izložbi. Tako su primjerice u desetoj izložbenoj prostoriji okupljeni radovi velikih dimenzija: iz Parka skulptura dovezeni su Biblioteka 1 (2005) Olega Hržića, Na valu (2000) Judite Šercar i, vjerojatno najpoznatiji među njima, Lončarićev Kupač (1997). Moram priznati da ih ta, inače najreprezentativnija dvorana prvog kata Klovićevih dvora, pomalo stišće i guši te sam upravo ovdje prvi put tijekom izložbe osvijestila koliko ti radovi svojom prirodom – preciznije, vlastitom namjenskom topografijom – zapravo pripadaju otvorenom prostoru oko Dvorca Oršić. Ipak, postavljeni poput kondenziranog parka skulptura, zajedno s još nekoliko radova među kojima valja izdvojiti Petrićev Spomenik najlonskoj vrećici (1995), izolirani među bijelim zidovima i pod na njih usmjerenim reflektorima, otvaraju prostor za drukčiju vrstu promatranja, primjerice studiranja same izvedbe i odnosa materijala s volumenom. Slično su postavljene i skulpture Milene Lah, Branka Ružića i Šime Vulasa s početka izložbe. Igra je očito svjesna i drago mi je da se posegnulo za takvim načinom interpretacije – jakovljanski Park skulptura, koji danas broji šezdeset i četiri rada najuglednijih hrvatskih (i stranih) kipara i ima status trajno zaštićenoga kulturnog dobra od nacionalnog značenja, prirodno se čita kruženjem, a kustosice su tu logiku gledanja prenijele u galerijski prostor umjesto da je prepuste isključivo dokumentaciji.

Što se same obnove tiče, pred kraj izložbe prikazane su fotografije sadašnjeg stanja dvorca nakon druge od ukupno četiri faze obnove, kao i kratak video snimljen iznutra i izvana, čime je u postav uvedena još jedna važna vertikala. Na pitanje kako dislociranjem predstaviti prostor koji je istovremeno atelijer, park i dvorac, s dugom i bogatom umjetničkom poviješću, a koji u trenutku otvaranja još uvijek nije moguće u cijelosti posjetiti, izložba daje prilično precizan odgovor. U prvom su planu umjetnička djela, dok fotografska i arhivska građa o obnovi tek pred kraj izložbe vraća pogled prema samom Jakovlju i njegovoj budućnosti. Prema trenutačnim planovima, do 2028. trebali bi biti dovršeni opremanje postojećeg dijela Dvorca umjetnika i izgradnja novog sjevernog krila s prostorima za restauraciju, depo i nove atelijere – prostorima koji su kod nas kronično deficitarni.