Između ranjivosti i bunta

Bez obzira na činjenicu da su etnički elementi na globalnoj pozornici – pa i onoj Eurosonga – uvijek dobrodošli, Lelek u Beču nije naišao na odjek koji je očekivala egzaltirana domaća javnost. Ne želeći previše ulaziti u moguće razloge razmjerno skromnog plasmana, zabilježimo tek činjenicu da je svjetska publika njihove mračne gothic folk harmonije doživjela više kao neku vrstu slabo razumljivog, teškog i „mračnog rituala“, nego kao okidač za razbibrigu. Sve i da su uspjeli shvatiti sadržaj Andromede, teško bi bilo očekivati da će se slušateljstvo iz Pariza, Praga ili Kopenhagena poistovjetiti sa stihovima o drevnim „kricima iz kolijevke“, ožiljcima urezanima do kosti, grobljima i ostalim simbolima tradicije tetoviranja katoličkih žena koje su se u Bosni i Hercegovini pod osmanskom vlašću željele zaštititi od najgore sudbine: da postanu tuđe vlasništvo.

Remi, Gola, Menart, 2026.

Univerzalna poruka

Pa ipak, premda tematsko ishodište Andromede seže u daleku povijest, u stihove je utkana univerzalna poruka o ženskoj neovisnosti i pravu na odlučivanje o vjeri i vlastitome tijelu, a ta pitanja ni danas, u visoko tehnologiziranom društvu ne gube posve na aktualnosti. Govoreći o popularnoj glazbi, ona se pozicijom žene bavi... pa, ne baš otkako je nastala, ali svakako od konca šezdesetih, od proboja snažnih ženskih osobnosti kao što su Janis Joplin, Carole King i Joni Mitchell, pa sve do PJ Harvey, Björk i još mlađih. Čini se da borba za ženski glas nikada ne prestaje, ni na svjetskoj, a niti na domaćoj sceni.

Sara Renar, Nježne riječi, Croatia Records, 2026.

Ustvari, igrom slučaja kod kuće smo u proteklih nekoliko tjedana dobili dva albuma koja su snimljena iz naglašeno ženske perspektive, što nije slučajno s obzirom na činjenicu da ih potpisuju Sara Renar i Mirela Priselac Remi. Za razliku od članica grupe Lelek koje su prašinu uzburkale tek jednom, eurovizijski upakiranom skladbom, obje su spomenute glazbenice na feminističkim postulatima izgradile čitave karijere. I to na nezavisnoj sceni, na rubu mainstreama ili, u slučaju Sare Renar, u dubokom multimedijskom undergroundu. Iako nekima usporedbe mogu zazvučati „nategnuto“ ili čak poput svetogrđa, u tematskome smislu posljednji album Sare Renar (Nježne riječi) te solo prvijenac Gola Mirele Priselac, dio su slično intonirane priče o ženskoj snazi, solidarnosti i buntu, premda se, dakako, bave i drugim jednako bitnim stvarima koje ih „žuljaju“.

Otklon od običnog

Specifičnosti se ne kriju samo u žanrovskim jezicima nego i u najopćenitijim estetskim načelima. Dok Andromeda ponire u prošlost, opusi Sare Renar i Remi (sa ili bez Elementala) lišeni su povijesne perspektive, prikazujući kako se ženska borba danas vodi u drugačijim okvirima, u urbanoj svakodnevici i – kako to lijepo volimo reći – u našim glavama.

Rođena 1987. u Zagrebu, Sara Renar diplomirala je arhitekturu, no uredski je posao odlučila zamijeniti financijski nesigurnim, ali nadahnjujućim glazbeničkim pozivom. Ipak, nakon debija Djeca (2013) postalo je jasno da joj rock tradicija ne teče venama, o čemu svjedoči sve radikalnije skretanje prema eksperimentalnijim područjima – najprije na Porinom ovjenčanom minialbumu Jesen, a potom na još mračnijem Tišina koji je 2017. nominiran za europsku nagradu IMPALA. Pjesme joj postupno gube konvencionalnu strukturu i pretvaraju se u ugođajne istraživačke poligone na kojima melodija rijetko vodi glavnu riječ, što se pokazalo dobrom polaznom točkom i za njezine ekskurzije na polje teatra.

Posve očekivano, otklon od „običnih“ pop pjesama i inzistiranje na repetitivnim mantrama i elektroničkim pokusima stajat će je šire publike, što je posebno do izražaja došlo na hermetičnom projektu Šuti i pjevaj (objavljenom 2021. na Dan žena, nimalo slučajno), kojim Sara Renar sugerira da samu sebe zaista počinje doživljavati previše ozbiljno (aura smrtne ozbiljnosti koja se oko nje stvara kulminirala je u jednom nedavnom intervjuu u kojem je morala odgovarati na pretenciozna pitanja o „alternativnom estetskom odgoju“ te „šizoidnosti popkulturne realnosti i aktualnog kapitalizma“).

Srećom, na posljednjem izdanju Nježne riječi (Croatia Records, 2026) uspostavlja ravnotežu između društvene kritike te glazbenoistraživačkog imperativa kao trajne odrednice svoga kataloga. Stihovi joj i dalje povremeno nalikuju citatima iz kakva sociološkog traktata, no dopadljiv refren naslovne skladbe mogao bi je konačno ubaciti u radijski eter. Slična konstatacija donekle vrijedi i za Nešto mi je palo u oči, uz napomenu da se obje pjesme oslanjaju na elastične funk i electro impulse. Naravno, proklamaciju „trebaju nam nježne riječi za grube godine“ ne treba shvatiti kao znak slabosti i predaje, nego upravo suprotno – radi se o smjelom činu prividno mekog otpora u tvrdom, brutalnom i polariziranom patrijarhalnom okruženju koje ne prašta
slabosti.

Ženski angažman

Reske gitarske dionice nalik Tinariwenu (i još nekim protagonistima desert bluesa) integralni su dio zlokobne Pustinje / The Desert, u kojoj nema klasičnog pjevanja, a izvedena je u karakterističnom dvojezičnom ključu. Skriveni dragulj valja potražiti u elegičnom soul finalu BMF protkanom porukama o odbacivanju društvenih uloga i očekivanja – i vlastitoj nesavršenosti.

Nečim sličnim okupirana je i Mirela Priselac na primjereno naslovljenom solo albumu Gola (Menart, 2026), na kojemu prvi vokal Elementala „skida maske“ i na ponešto prohodniji i izravniji način artikulira vlastite muke i žensku ranjivost. Doduše, Remi o svemu tome (osobito u posljednjem singlu Djevojke) progovara s malo više razigrane ironije, no cilj je isti: neprekidno promicati ideju o tome da „ženska borba“ na globalnom i lokalnom planu nikada ne gubi relevantnost; mijenjaju se samo okruženja i žanrovski alati. Bez obzira na to je li riječ o etnomisticizmu Leleka, Sarinom art rocku i electro funku ili pak o nekoj vrsti britkog posthiphoperskog popa, ženski angažman na hrvatskoj sceni nikada nije dolazio u pitanje. Sve ostalo stvar je osobnih
afiniteta.