Homo homicida u Hrvatskoj

Shematična teorija evolucije dala je sliku gradacije, u kojoj su manje razvijena ljudska bića ustupala mjesto naprednijima, iako mi danas, između ostalog na temelju nalaza iz gruzijske spilje Dmanisi, smatramo da su različite vrste ljudi obitavale na Zemlji istodobno. Kamo su nestale? U svjetskom bestseleru Sapiens: Kratka povijest čovječanstva Yuval Noah Harari iznio je neugodnu hipotezu da je Homo sapiens istrijebio druge sličnovrsnike, poput neandertalaca i denisovaca. Budući da je raspolagao naprednijim društvenim i kognitivnim sposobnostima, poput fleksibilnije suradnje i naprednijeg jezika, u sukobima zbog prirodnih resursa lakše je istiskivao druge, a nerijetko bi ih i sustavno ubijao. Harari želi reći da smo od početka bili netolerantni i da su nam sklonost netrpeljivosti i nasilju duboko ukorijenjene: ni Homo sapiens (razumni), ni Homo faber (radnik), ni Homo ludens (koji se igra), nego Homo homicida (ubojica).

Izd. Arheološki Muzej u Zagrebu, 2026.

Hararijeva teorija seže predaleko u prošlost da bi bila lako potvrđena, ali 1996. otkrivene su u dolini rječice Tollense u njemačkoj saveznoj državi Mecklenburg-Vorpommern tisuće fragmenata kostiju mnogih ljudi, uz vrhove strijela i drvene toljage, iz 13. st. pr. Kr. Iskapanja se još provode, ali već je sada jasno da se ondje nije borilo manje od 4000 ljudi, a DNK analiza mrtvih pokazuje da su ratnici došli s raznih i udaljenih mjesta, što bi moglo značiti da su bili profesionalni vojnici. Toj bitci zapanjujućih razmjera prethode nalazi masovnih grobnica Schöneck-Kilianstädten i Talheim u središnjoj Njemačkoj starih 7000 godina, u kojima kosturi pokazuju teške traume od udaraca tupim predmetima na glavama, rane od strijela i slomljene noge, što upućuje na ciljane masakre, a nije isključeno ni
mučenje.

I Hrvatska ima svoj pretpovijesni masakr, a o njemu su znanstvenici s Instituta za antropologiju Ivor Janković i Mario Novak, u suradnji s Jacqueline Balen iz Arheološkog muzeja u Zagrebu, objavili malu monografiju u izdanju Arheološkog muzeja, pod naslovom Potočani – život i smrt u pretpovijesti. Na tom lokalitetu sjeverno od Požege prije 6200 godina udarcima u glavu ubijena je 41 osoba, a tijela su im bačena u jamu koja je otkrivena 2007. Bili su stočari koji su se hranili mesom i mlijekom, s tim da je većina pripadnika te zajednice preživjela epizode ozbiljnog fiziološkog stresa tijekom djetinjstva uvjetovane neadekvatnom ishranom – to jest, patili su od gladi. Riječ je o pripadnicima lasinjske kulture, koja se datira u bakreno doba, članovima manje ruralne zajednice koja je masakrirana i čija su tijela ubačena u masovnu grobnicu: kako kažu istraživači, udarcem u glavu različitim vrstama oruđa ili oružja, ubijena su djeca od 5 do 15 godina, žene, muškarci, mlađe i starije osobe – riječ je o planiranoj egzekuciji manje
zajednice.

To je nalaz jedinstven u Hrvatskoj, i jedan od rijetkih u svijetu, ali sličan iskopinama u Somersetu u Engleskoj iz 1970-ih. Najmanje 37 muškaraca, žena i djece ubijeno je ondje jednog dana između 2200. i 2000. g. pr. Kr, a njihova tijela bačena su u duboki prirodni otvor u Charterhouse Warrenu, blizu klanca Cheddar. Mnogim žrtvama lubanje su bile razbijene, a kosti nogu i ruku odrezane nakon smrti kako bi se izvadila koštana srž; kosti šaka i stopala imaju tragove ljudskih kutnjaka. Iz pretpovijesnog doba imamo vrlo malo dokaza o nasilju, naše razumijevanje tog razdoblja uglavnom govori o trgovini i razmjeni, o tome kako su izrađivali keramiku, obrađivali zemlju i pokapali mrtve; o ratovima i nasilju velikih razmjera malo je dokaza, još manje o kanibalizmu. Gotovo polovica kostiju u engleskoj pretpovijesnoj grobnici bila je dječja, što implicira da je cijela zajednica izbrisana u jednom, iznimno brutalnom događaju.

Rick Schulting, profesor pretpovijesne arheologije u Oxfordu, pretpostavlja da bi to mogao biti primjer nasilja kao performansa, jer su počinitelji željeli prestrašiti i upozoriti širu zajednicu. Skalpiranje, klanje i jedenje žrtava trebalo je imati zastrašujući učinak: „Tko god je to učinio, bojali bi ga se. Mislim da bi to odjeknulo kroz vrijeme i prostor u tom području, vjerojatno naraštajima, kao nešto strašno. Možda je to bila odmazda za ranije masovno ubojstvo ili je izazvalo kasnije činove osvete.“

Harari u svojim djelima argumentira da nasilnost nije nepromjenjivi dio naše biološke srži. Iako Homo sapiens ima snažan potencijal za agresiju, nasilje je više društveni i kulturni konstrukt nego evolucijska nužnost. Moć fleksibilne suradnje o kojoj govori, to jest koordinacija golemih masa, počiva na zamišljenim mitovima kao što su religija, nacija ili novac, koji se mogu iskoristiti za sukobe, pa i organizirano nasilje golemih razmjera. Harari kaže da ipak živimo u jednoj od najmirnijih i najmanje nasilnih era u povijesti, jer su zahvaljujući međunarodnoj suradnji ratovi među velesilama iznimka, iako smo zahvaljujući tehnologiji svemoćni poput bogova, dok za njima zaostajemo u mudrosti. Harari nas tješi mišlju da nasilje nije naš iskonski grijeh i da je izbor između mira i nasilja uvijek naša slobodna volja; šteta što mu arheologija i paleontologija, kao i njegovo vlastito pisanje, proturječe.