Glazbeni puls grada

U Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru održan je koncert koji u užurbanoj svakodnevici lako može proći ispod radara šire javnosti. S programom koji se na prvi pogled ne ističe pompoznim naslovima, uz solistički instrument koji rijetko preuzima svjetla reflektora i uz, nažalost, ne odveć brojnu publiku. No upravo ovakvi programi održavaju kulturu slušanja na životu te nude nužnu raznolikost. A da je misija Zadarskog komornog orkestra šira od same izvedbe, dokazuje i hvalevrijedna edukativna uvertira: koncertu je prethodila radionica o suvremenoj glazbi za učenike glazbene škole koju su vodili skladatelj Šimun Čarli Botica te skladatelj i profesor kompozicije na Umjetničkoj akademiji u Splitu Ivan Božičević.

Ivan Šćepanović bio je jasan u svojim idejama, pružajući zadarskim glazbenicima precizan pokret i gestu / Izvor Koncertni ured Zadar

Glazbena večer otvorena je Mozartovim Adagiom i fugom u c-molu, KV 546. Već u teškim, dramatičnim uvodnim taktovima osjetila se određena nesigurnost ansambla; dionica violončela osjetno se ljuljala, a u kontrabasu su se mogli zamijetiti propušteni tonovi. Ipak, ansambl se do kraja fuge uspio sastaviti i pronaći zajednički jezik. Promatrajući cjelokupni koncert, na trenutke se moglo učiniti kao da se zadarski gudači pomalo bore sa svime osim s Mozartom. Naime, upravo su u njegovoj glazbi, kako na početku tako i na samom kraju večeri, pokazali najviše prirodnosti i stilske udobnosti.

Središnji dio prvog dijela koncerta pripao je Koncertu br. 2 za kontrabas i orkestar u h-molu Giovannija Bottesinija. Djelo, koje zbog svoje ekstremne zahtjevnosti nosi epitet „Paganinija kontrabasa“, izveo je Nikša Bobetko. Bottesinijeva partitura traži besprijekornu virtuoznost, no Bobetkova je izvedba, nažalost, ostavila dojam nepripremljenosti. Visoke lage, koje bi trebale pjevati, zvučale su prilično oštro, mjestimice graničeći s neugodnim prizvucima, dok su ukrasi u trećem stavku bili neprecizni, a greške su okrznule gotovo svaki liričniji trenutak partiture. U drugom stavku, unatoč problemima s intonacijom solista, dogodio se jedan od ljepših trenutaka večeri: orkestar je imao iznimno lijep, kompaktan zvuk prepun toplih romantičarskih boja. Zadarski gudači nisu se dali smesti tehničkim izazovima u solističkoj dionici i zadržali su stabilnost. Razmišljajući o ovoj izvedbi, nameće se pitanje zašto orkestar nije pokazao istu odvažnost kao pri odabiru dirigenta te solističku ulogu povjerio nekome od mlađih, perspektivnih kontrabasista koji bi se s ovakvim tehnički nemilosrdnim repertoarom uhvatili ukoštac s više nadahnuća.

Skriveni dragulj programa uslijedio je u obliku praizvedbe. S obzirom na broj praizvedbi koje mladi kompozitor Šimun Čarli Botica trenutačno ima u Hrvatskoj i šire, narudžba Zadarskog komornog orkestra – Les vestiges du passé (Tragovi prošlosti) – mogla je proći neopaženo, no bila bi to velika nepravda. Njegova je skladba na lucidan način presjekla klasično-romantičarski tijek večeri. Svaki put kada bismo tijekom slušanja pomislili da smo uspjeli povezati skladateljev glazbeni jezik s nečim postojećim, on nas je iznenadio nečim novim, ali organski povezanim. Skladatelj je reminiscencije na razne glazbene stilove uspio učiniti dovoljno vidljivima i opipljivima da nas navode na poznati trag, a opet dovoljno svojima da, kada taj trag slijedimo, otkrijemo kako nas zapravo vodi isključivo mašta i iznimno pitak glazbeni jezik Šimuna Čarlija Botice.

Nakon uzbuđenja praizvedbe, smiraj je trebao donijeti Antonín Dvořák s Nokturnom u B-duru, op. 40. Iako je dionica prvih violina nanizala nekoliko tehničkih kikseva, glazbenici nisu odustajali od zacrtanog karaktera, donijevši nam jedan osebujan, „nemirni mir“. Službeni kraj pripao je ponovno Mozartu, njegovu razigranom Divertimentu u D-duru, KV 136, u kojem je ansambl prodisao. Osobito valja pohvaliti sjajan solo u dionici drugih violina i lakoću s kojom je djelo izneseno.

Cijelu je večer sigurno i jasno oblikovao Ivan Šćepanović čije je vodstvo bilo osvježavajuće nenametljivo. Bio je jasan u svojim idejama, pružajući zadarskim glazbenicima precizan pokret, ali ponajviše gestu, pozivajući ih da u njemu pronađu inspiraciju. Koliko su ga glazbenici u svakom trenutku uistinu pratili, a koliko su se oslanjali na vlastitu predodžbu i inerciju, ostaje otvoreno pitanje, no Šćepanović je svakako postavio poticajne temelje.

Kada bismo danas, u vremenu otuđenosti od aktivnog slušanja žive izvedbe, uopće raspravljali o načinima sviranja Mozarta ili o novim stvaralačkim tendencijama živućih skladatelja da nije ovakvih koncerata? Kada bismo se sastajali i slavili izvedbu uživo da nije upravo ovih glazbenika koji ustraju u svojem radu? Uza sve nesavršenosti koje živa izvedba neminovno donosi, rad Zadarskog komornog orkestra zaslužuje sve pohvale jer je on puls koji glazbeni krvotok grada održava živim.