Glagoljaši u slatkoj i lipoj zemlji Ejupat

Već jedanaest stoljeća glagoljaši obogaćuju Hrvate lijepim vijestima. Zaslužni su i za jednu  nedavnu, dobru vijest s Bliskoga istoka, štoviše, iz Egipta, zemlje koja je uz Mezopotamiju ispunjala najranije stranice svjetske pisane kulture. Prva hrvatska tiskana knjiga, glagoljski Misal po zakonu rimskoga dvora (22. veljače 1483), svečano je primljena u stalni izložbeni postav nove Aleksandrijske knjižnice.

Riječ je o knjižnici u najslavnijoj od Aleksandrija koje je osnovao Aleksandar Veliki, onoj smještenoj nedaleko od ušća Nila u Sredozemno more. Ondje je Aleksandrov general Ptolemej u 3. stoljeću pr. Krista utemeljio Aleksandrijsku knjižnicu, glasovitu čuvaricu znanja, iskustva i sjećanja staroga vijeka. Ptolemejevići su željeli na jednom mjestu okupiti svjetsku knjižnu produkciju. To im je uvelike i uspjelo jer je fond te knjižnice, prema nekim zapisima, obuhvaćao više od pola milijuna jedinica. Nažalost, iznimno znanje pohranjeno u Aleksandriji najvećim je dijelom uništeno nizom požara prije početka srednjega vijeka.

Svečanom dolasku hrvatskoga Prvotiska u Egipat uz Ahmeda Abdullaha Zayeda Hegaba, direktora Bibliothece Alexandrina,  nazočili su diplomatski savjetnik Daniel Rafaelić (Veleposlanstvo RH u Egiptu),  Iskra Karniš Vidovič (Hrvatski restauratorski zavod), Orsat Miljenić i Neven Pelicarić (Ured Predsjednika RH), Vida Vukoja (Staroslavenski institut) i Martina Bagatin (Hrvatski državni arhiv) / Izvor ¸Bibliotheca Alexandrina

Na početku trećega tisućljeća (2002) otvorena je Bibliotheca Alexandrina, tj. nova Aleksandrijska knjižnica. Za razliku od stare Aleksandrijske knjižnice, koju su osnovali govornici grčkoga jezika, osnivačima nove Aleksandrijske knjižnicu materinski je jezik arapski. Cilj im je da nova knjižnica bude dostojna nasljednica one stare, Ptolemejeve.

U tom su duhu prihvatili inicijativu Ureda predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića da u stalni izložbeni postav prime jednu hrvatsku knjigu. Prvu, pa glagoljsku, prema prijedlogu savjetnika predsjednika Nevena Pelicarića. U istom su duhu poslušali ono što im je o toj liturgijskoj knjizi, iz koje i danas na misi čitaju samo zaređeni muškarci, posvjedočila jedna žena laikinja. Bila je to znanstvenica iz Staroslavenskoga instituta Vida Vukoja, glavna urednica trosveščanoga izdanja hrvatskoga Prvotiska (2023), čiji se primjerak sada nalazi i u Aleksandriji.

Prvo izdanje Misala po zakonu rimskoga dvora, ono iz 1483. godine, jedan je od prijelomnih trenutaka hrvatske povijesti. S njim su nas, i to u razdoblju inkunabula, glagoljaši uveli u Gutenbergovu galaksiju, tj. civilizaciju tiska. Pojava tiska na kraju srednjega vijeka u većoj je mjeri revolucionirala i demokratizirala širenje informacija i znanja nego što je to u naše vrijeme napravila digitalna evolucija.

Vrijedan spoj Gutenbergova i našega doba nalazi se u faksimilu Prvotiska iz 2023. Mjesta za inicijale, koja su anonimni priređivači Prvotiska svojevremeno ostavili praznima da smanje cijenu knjige te da ih po želji oblikuju kupci, ispunio je grafičar i vrstan poznavatelj tipografije glagoljskoga tiska Frane Paro. On je nacrtao inicijale, koji su onda računalno pridruženi fotografijama Prvotiska. Time je konačno dovršena ta za glagoljaše sveta knjiga.

Prvotisak je sadržajem bogoslužna knjiga, točnije, rimokatolički misal. No izdan je na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku te na hrvatskoj ili uglatoj glagoljici. Sjetimo li se da je u Rimskoj crkvi službeni jezik sve do 1960-ih godina bio latinski (ispisan latinicom, dakako) te da je u zapadnoj Europi sve do 19. stoljeća latinski bio lingua franca, jasno je koliko su glagoljaši bili ispred svoga vremena kad su otisnuli liturgijsku knjigu na nelatinskom jeziku i pismu.

Bio je to odraz vjere u ono što su preko slavenskih apostola sv. Ćirila i Metoda naučili od apostola narodâ, sv. Pavla, a to je, piše i u Prvotisku, sljedeće: I vsaki jazik ispověst jako Gospodь Isuhrst v slavě jest Boga Otca. Dakle, ne samo hebrejski, grčki ili latinski, koji su toga smatrani vrijednima, nego vsaki jazik. Donoseći kulturu Riječi i riječi svojim nepismenim sunarodnjacima, glagoljaši su živjeli istinu da su svi jezici na svijetu, a tako i njihovi govornici, jednako vrijedni.

Dolaskom Prvotiska u Egipat postavlja se pitanje što su glagoljaši mogli znati o toj zemlji. Dva biblijska podatka, koja sadrži i Prvotisak, bila su temelj njihove predodžbe o Egiptu. Prvi je robovanje Židova u Egiptu i čudesan izlazak iz toga ropstva. Drugi, za glagoljaše ključniji, bio je onaj da Isus, koji „sve čini novo“, kao dojenče boravi upravo u Egiptu jer mu je tadašnja židovska vlast radila o glavi.

Glagoljaši su poznavali i predaju o počecima kršćanstva u Egiptu, tj. da je biskupiju u Aleksandriji osnovao sv. Marko evanđelist. Prevodili su hagiografije o egipatskim asketima Pavlu Pustinjaku, Antunu Pustinjaku i Mariji Egipćanki te o (m)učenoj Katarini Aleksandrijskoj. Nisu im promaknuli ni tekstovi dvojice teologa iz Aleksandrije, Origena i sv. Atanazija. Vrijedi podsjetiti da se ta starovjekovna egipatska kršćanska zajednica održala do danas. Riječ je o Koptima, koji čine otprilike desetinu stanovništva modernoga, većinom muslimanskoga Egipta.

Na glagoljašku predodžbu o Egiptu utjecao je i najpopularniji roman europskoga srednjeg vijeka, Aleksandrida. Među Hrvate su je, po svemu sudeći, donijeli upravo glagoljaši. U toj fikciji o najvećem osvajaču staroga vijeka Egipat ima važnu ulogu. Radnju pokreće perzijska prijetnja Egipćanima, dok je za Aleksandra izmaštano da mu je biološki otac egipatski car, a ne Filip Makedonski. U dijelu koji pripovijeda o Aleksandrovoj podjeli carstva stoji vrijedan podatak: Ptolomeju [poda] slatku i lipu zemlju Ejupat. 

Misao pak koju su glagoljaši s posebnim odobravanjem mogli čitati ona je Aleksandrova: Vistinu ništor ni na zemlji počtenije od knjižnoga razuma; vridniji je človik knjižan od mnogo bisera i kaminja mnogocinoga. Ta je misao sigurno bila ugrađena u vrijednosne temelje obiju Aleksandrijskih knjižnica, stare i nove. Još važnije, ta nas misao i danas poučava čime odgojiti ljude koji će diljem svijeta, a tako i na Bliskom istoku, znati osigurati slobodu i suživot različitih vjeroispovijesti, kultura i valuta.

Velikani knjižnoga razuma na „bliskom zapadu“ bili su i hrvatski glagoljaši. Glasna potvrda vrijednosti njihove baštine, koja je u temeljima hrvatske povijesti i identiteta, jest i dolazak Prvotiska u Egipat. Ta zemlja, treba ponoviti, glagoljašima nije strana. Ondje se stvarala povijest pisane kulture riječi, koju su toliko promicali. Ondje je sklonište našla utjelovljena Riječ, koju su toliko ljubili.

Misal po zakonu rimskoga dvora (1483) kao dio stalnoga postava Aleksandrijske knjižnice svjedoči da glagoljaška vremena nisu tempi passati. Lijepa Naša još je uvijek glagoljaška. Dostojno je da takva ostane i u stoljećima koja slijede.