Diskografski putokaz za budućnost hrvatske glazbe

U posljednjih nekoliko mjeseci diskografija s imenom Dore Pejačević obogaćena je za dva zanimljiva i vrijedna naslova. Riječ je o jednom inozemnom i jednom domaćem izdanju; jednom kolažnom i jednom integralnom nosaču zvuka. Oba izdanja na svojevrstan se način nadovezuju na stotu godišnjicu smrti Dore Pejačević od koje su prošle tri godine. Nosač zvuka Dora u izdanju Croatia Recordsa snimka je koncerta održana 4. ožujka 2023. u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog u sklopu Festivala Dora Pejačević, dok je dvostruki CD njemačke izdavačke kuće audite naziva Dora Pejačević. Complete Symphonic Works izravan pokazatelj sve većeg inozemnog interesa za skladateljicu (pod ravnanjem Ivana Repušića djela Dore Pejačević izvodi njemački orkestar Staatskapelle Weimar).

Sretna je okolnost da dva izdavačka projekta ne sadrže niti jednu istu skladbu, pa je i sama pomisao na usporedbu kvalitete izvedbi na nosačima zvuka stavljena u drugi plan. Dva nosača zvuka stoga ni u kojem slučaju ne treba promatrati kompetitivno, nego isključivo kao spontano nadopunjavanje i pokazatelj sve većeg i prisutnijeg interesa domaće i europske javnosti za opus naše skladateljice.

Izd. Croatia Records, 2025.

Različiti pristupi

Svaki od dva pristupa odabiru skladbi ima svoju logiku. Dora Pejačević postepeno je skladateljski rasla, da bi tek od otprilike polovine opusa pristupila mediju orkestra. Stoga integralna simfonijska djela, uz sjajan dodatak naknadno orkestrirana klavirskog Nokturna op. 50 br. 1, ionako obuhvaćaju skladbe na kojima je Dora Pejačević radila od 1913. do smrti deset godina kasnije. S druge strane, zagrebačka je publika na koncertu u Lisinskom u ožujku 2023, uz iznimku dviju pjesama skladanih na Rilkeove tekstove, čula skladbe nastale do otprilike polovine skladateljičina opusa.

Unatoč (ne)svjesnoj orijentiranosti na raniji i kasniji opus Dore Pejačević, skladbe na CD-ima nisu predstavljene kronološki. CD Dora sadrži određeni crescendo – nosač započinje trima violinskim minijaturama kojima su se izvođači u najvećoj mjeri „prošetali“ opusom Dore Pejačević, nastavlja se trima solo pjesmama iz op. 30 i 42 te zaključuje Triom za violinu, violončelo i glasovir u C-duru, op. 29. Ovaj CD završava izvedbom jednog od najintimnijih dokumenta u kontekstu Dore Pejačević i hrvatske glazbe općenito, oproštajnoga pisma skladateljice upućena suprugu Ottomaru von Lumbeu, koje čita glumica Zrinka Cvitešić.

Drugi nosač zvuka sastoji se od dva CD-a, pri čemu je u fokusu prvoga Simfonija u fis-molu, op. 41, dok najveći dio drugoga zauzima Klavirski koncert u g-molu, op. 33, prvi primjer te glazbene forme u hrvatskoj glazbi. Na prvom nosaču zvuka čut ćemo još četiri sjajne pjesme za glas i orkestar – koliko ih je Dora Pejačević skladala – dok se na drugome nalaze i dva jednostavačna orkestralna djela – Koncertantna fantazija za klavir i orkestar, op. 48, i Uvertira za veliki orkestar, op. 49. Tu je i ranije spomenuti Nokturno koji je doživio svoje orkestralno izdanje zahvaljujući skladatelju Igoru Kuljeriću i filmu Kontesa Dora Zvonimira Berkovića, premijerno prikazanome 1993. Spomenimo da postoji i orkestralna verzija Canzonette – svojevrsna skladateljičina vježba iz orkestracije koja u izvorniku nije dovršena, ali koju je objavio Muzički informativni centar.

Duo Filjak–Repušić

Ime koje ćemo susresti na oba izdanja i koje povezuje ova dva projekta jest pijanistica Martina Filjak, jedna od prvih dama hrvatske glazbe našega vremena i osoba koja svojom snažnom energijom u velikoj mjeri definira domaću glazbenu scenu. Na nosaču zvuka s integralnim simfonijskim djelima Dore Pejačević, Martina Filjak izvodi klavirsku dionicu u Klavirskom koncertu, op. 33, i Koncertantnoj fantaziji, op. 48, a na drugom nosaču zvuka potpisuje cijeli projekt i koncepciju. Drugo ime koje je potrebno istaknuti jest maestro Ivan Repušić, dirigent europskoga glasa i osoba kojoj trebamo zahvaliti za cijeli niz projekata predstavljanja hrvatske glazbene baštine svijetu, ali i nama samima.

Izd. audite, 2026.

Martinu Filjak i Ivana Repušića povezuje nekoliko sličnih biografskih crta. Oboje su dovoljno iskusni da prepoznaju dobra djela i dobre izvođače s kojima je vrijedno surađivati. Izgradili su međunarodnu karijeru u inozemstvu, kako bi se posljednjih nekoliko godina ponovno nastanili u Hrvatskoj gdje aktivno djeluju, održavajući pritom redovite kontakte s europskim glazbenim institucijama. I ono najvažnije – oboje su dovoljno mladi i poletni da mogu ostvarivati velike projekte kao što su dva nosača zvuka, zbog čega nam ulijevaju nadu da od njih možemo očekivati još mnogo sličnih dostignuća.

Ostala imena koja ćemo susresti na nosačima zvuka uglavnom su poznata domaćoj publici – ili iz konteksta Dore Pejačević ili s domaće glazbene scene. Ukrajinskog violinista Andreja Bielowa vidjeli smo na filmu Dora. Bijeg u glazbu iz 2022. godine, u kojem je svirao glazbu naše skladateljice i iznio svoja viđenja njezina violinskog sloga. Violončelisticu Moniku Leskovar nije potrebno predstavljati, no isto se ne može reći i za sjajnu mezzosopranisticu Martinu Mikelić, Splićanku koja je karijeru izgradila u Njemačkoj i Austriji te koja se tek ovim koncertom i nosačem zvuka vratila na domaću scenu. U snimkama s dvostrukog CD-a uz Martinu Filjak i Ivana Repušića sudjeluje i mezzosopranistica Annika Schlicht, vrsno ime s njemačke glazbene scene kojoj pjesme za glas i orkestar Dore Pejačević naprosto odlično pristaju.

Kako dalje?

Niti jedno djelo koje ćemo susresti na dva nosača zvuka nije premijerno objavljeno – dapače, riječ je o već dobro poznatim skladbama čije su snimke lako dostupne. U tom kontekstu pred izvođačima je bio kompleksniji zadatak u odnosu na prvo predstavljanje zvučnih izdanja domaćih skladatelja.

Oba izvođačka sastava zadacima su pristupila znalački i odgovorno, pa nećemo pogriješiti zaključimo li da na novim CD-ima nema slabe, odnosno najslabije karike. Ipak, istaknimo odličan zvuk orkestra Staatskapelle Weimar pod ravnanjem Ivana Repušića. Iako je na predstavljanju CD-a 6. ožujka vješto odgovorio da svaki orkestar ima svoj specifičan zvuk i da ne bi trebalo uspoređivati različite izvedbe Simfonije Dore Pejačević (što donekle jest istina – ali ne sasvim), orkestar Staatskapelle Weimar jedan je od najstarijih sastava svoje vrste, s virtuozima u svim dionicama, pa su kompleksne fraze iz Dorine Simfonije i ostalih simfonijskih djela zasjale u posebnom svjetlu.

Zahvaljujući dvama nosačima zvuka dobili smo nove odlične izvedbe već poznatih skladbi, a Dora Pejačević još se jednom potvrdila ne samo kao najveća hrvatska skladateljica, nego i kao jedan od naših najvećih skladatelja uopće. No, glazba je izvedbena umjetnost, pa nema sumnje da ćemo neka od spomenutih djela uskoro slušati u novim, drukčije osmišljenim izvedbama. Dora Pejačević tako ostaje u međunarodnom fokusu kao rijetko koje ime s domaće skladateljske scene (spomenimo da ovih dana izlazi i novi CD s djelima Borisa Papandopula u izdanju njemačke kuće cpo – ponovno s potpisom Martine Filjak).

Ipak, poslu nije došao kraj – ni u kontekstu opusa Dore Pejačević, ni još u većoj mjeri s ostalim hrvatskim skladateljima. Naime, postoji još nekoliko Dorinih djela koja danas smatramo izgubljenima. Među njima posebno mjesto pripada Prvom gudačkom kvartetu, op. 31, prvi i jedini put javno izvedenome u travnju 1918. u Zagrebu, za kojim trenutačno koordinirano traga troje domaćih muzikologa – Vilena Vrbanić, Davor Merkaš i autor ovog teksta. Dok se to djelo ne nađe i dok ne osvane neki novi nosač zvuka, ne trebamo zaboraviti brojna druga djela domaćih skladatelja koja strpljivo čekaju nova izdanja, snimke i izvedbe. A njih ima mnogo.